BIHOR I BIHORCI U SANDŽAKU, SANDŽAK U BOSNI, BOSNA U SANDŽAKU, KROZ PRIZMU „LEKSIKONA ZNAMENITIH BOŠNJAKA“
Sandžak je bio, u osmanskom periodu, u sastavu Bosne (odnosno Bosanskog ejaleta, pašaluka, beglerbegluka osnovanog 1580. godine; od 1865. godine Bosanskog vilajeta kao sedmi sandžak) od 1463. do 1877. godine (414 godina, op. a.), kada je pripojen Kosovskom vilajetu (1877-1912). Nosio je naziv Novopazarski sandžak i u periodu kada je glavni grad Sandžaka bila Sjenica. Bosanski ejalet, najviša administrativna jedinica u Osmanskom carstvu, od 1865. godine Bosanski vilajet imao je sedam sandžaka: Sarajevski, Travnički, Zvornički, Bihaćki, Banjalučki, Hercegovački i Novopazarski.
Na Berlinskom kongresu, 1878. godine, kneževine Srbija i Crna Gora stekle su nezavisnost i priznate su kao države (Srbija je priznata kao država, ali bez Sandžaka, Kosova i Vojvodine, op. a.), uz znatna teritorijalna proširenja. Ratovima i odlukama Berlinskog kongresa pripali su Crnoj Gori dotadašnji bošnjački gradovi: Nikšić (Onogošt), Podgorica (Titograd), Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Većina bošnjačkog stanovništva pod pritiskom pobjegla je u Bosnu, Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Albaniju i Tursku. Nahrlilo je u te gradove pravoslavno stanovništvo sa okolnih planina. Jedino Plav i Gusinje nisu priznali odluke Berlinskog kongresa. Pružili su oružani otpor odlukama Berlinskog kongrrsa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Vođa oružanog otpora bio je Ali-paša Šabanagić Gusinjski. Pobjedama u Boju na Nokšiću i Murinu, Plavljani i Gusinjani, koji su čuvali svoju vjeru i zemlju, su vratili dug Vasojevićima za ubistva mnogih bošnjačkih junaka koje nisu pobili na junačkom mejdanu, nego kukavički iz zasjede, a velikim silama dokazali da ne mogu s njima trgovati.
Sve do Balkanskih ratova (1912-1913) Sandžak je činio jedinstvenu administrativnu cjelinu s upravnim i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Nakon Prvog balkanskog rata, žandarmerija crnogorskog knjaza, kasnije kralja Nikole I Petrovića (1860-1918), odnosno Donjovasojevićka (Beranska) brigada izvršila je nasilno pokrštavanje 12 000 Bošnjaka Plavljana i Gusinjana, a ubila oko 820.
Mirom u Bukureštu 1913. godine Crnoj Gori se ustupa teritorija površine oko 5000 kilometara kvadratnih sa gradovima: Pljevlja (Taslidža), Bijelo Polje (Akovo, Akova), Berane, Rožaje, Plav , Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U Metohiji Crna Gora dobija Peć i Đakovicu. Srbija dobija gradove sa okolinom u Sandžaku: Novi Pazar (Yeni Pazar), Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš. Kao posljedica toga, u aprilu 1914. godine preko luke Bar iz dijela Sandžaka koji je dobila Crna Gora odselilo je u Tursku 16 500 Bošnjaka, a iz onog dijela Sandžaka koji je dobila Srbija 40 000 Bošnjaka odselilo je u Tursku. Zbog terora novih vlasti samo u maju 1914. godine krenulo je za Tursku 550 porodica iz Bihora. Posebno je stradalo bihorsko selo Korita u kojem je ubijeno 60 Bošnjaka, u jednome danu.
Uz pomoć Rusije (vječite zaštitnice pravoslavnih zemalja), Srbija i Crna Gora proširuju svoju teritoriju na račun Sandžaka i Kosova, protjerujući ili ubijajući bošnjačko i albansko stanovništvo, a njihovu imovinu otimaju. (Inače, teritorija današnjeg Sandžaka je postala sastavni dio srednjovjekovne bosanske države 1373. godine, u doba bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, op. a.).
Sandžak je grubo i nepravedno otrgnut od svoje matice Bosne, tako da se, sandžački Bošnjaci, kao nedjeljivi dio ukupnoga bošnjačkog naroda, nalaze izvan granica Bosne, stiješnjeni na četveromeđu, čak, peteromeđu (Kosovo, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Albanija) i, praktično, tu provode vrijeme izloženi prisilnom rastakanju njihovog bošnjačkog bića, ali su, ipak, iznašli modus kako opstati na tim prostorima kao dijelu matičnog historijskog prostora Bošnjaka, baštinika evropske kulture i pismenosti, islama i bosanskoga jezika, usprkos zvaničnom nepostojanju i od države priznatog, sve do najnovijeg vremena, kulturnog centra Bošnjaka u Sandžaku, mada je on u svijesti i kultunom djelovanju sandžačkih Bošnjaka, ipak, postojao. Zbog takvih povijesnih okolnosti, sandžačkobošnjačka književnost, umjetnost i nauka su dugo stajali (sve do najnovijih dana) na periferiji tuđih književnih, umjetničkih i naučnih tradicija, potpuno ili djelimično marginalizirani, prisvajani, ili književnokritički i književnohistorijski, naučno i u svakom drugom pogledu netretirani ili nedovoljno tretirani.
Usput napominjemo, da je, nakon ulaska srpske Despotovine i njenog glavnog grada Smedereva u sastav Osmanske carevine, 1459. godine, osnovan Smederevski sandžak, a nakon što je Beograd ušao u sastav Carstva, 1521. godine, glavni grad je postao Beograd, ali je i dalje ostao naziv Smederevski sandžak. Beogradski pašaluk nije nikada postojao, kako to uporno nameću srpski historičari, već se radilo o sandžaku pod nazivom Smederevski sandžak, op. a.).
Na prijedlog Mehmed-paše Bajrovića (od 8. do 15. augusta 1917. godine) u Sjenici je održana poznata Sjenička konferencija povodom rješavanja statusa Sandžaka. Na Konferenciji su prisustvovali: gradonačelnik Pljevalja Mehmed-paša Bajrović i trojica delegata iz Pljevalja, načelnik Bijelog Polja Hilmi-beg Kajabegović, načelnik Berana Duljko Rahmusović, muderis Sulejman-efendija Ćatović iz Rožaja, dr. Ahmet Šahman, ljekar iz Lozne (Bihor); gradonačelnik Novog Pazara gospodin Riza-beg Muratbegović, gradonačelnik Sjenice Rušdi-efendija Spahović, gradonačelnik Prijepolja Murat-beg Hašimbegović i Husni-efendija Jusufbegović iz Prijepolja, gradonačelnik Priboja Hasanagić, gradonačelnik Nove Varoši Sulejman-efendija Šećeragić, te predstavnici Tutina i Donjeg Kolašina.
Na Konferenciji kojom je predsjedavao Mehmed-paša Bajrović usvojena je Rezolucija kojom je traženo pripajanje Sandžaka Bosni i Hercegovini ili, ako to nije moguće, onda autonomija Sandžaka. (Vidi: Muhedin Fijuljanin, Sandžački Bošnjaci, Centar za bošnjačke studije (CBS), Tutin, 2010, str. 358.)
Stvaranjem Kraljevine SHS (činom ujedinjenja 1. 12. 1918), Sandžak je podijeljen na osam srezova. Nakon 1918. godine pojavilo se u Sandžaku, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori na hiljade pljačkaša nesrpskog stanovništva koje je bilo totalno nezaštićeno od strane novih vlasti. Crnogorske komite su pljačkali bošnjačka sela i gradove i ubijali Bošnjake. Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1929) teritorija Sandžaka je ušla u sastav Zetske banovine (sjedište u Cetinju; a usput napominjemo, da je u sastavu Zetske banovine bila, također, Hercegovina i Foča, op. a.).
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata Rifat Burdžović Tršo postaje sekretar Oblasnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Sandžak, koji je formiran na njegov prijedlog na Zlataru 10. 11. 1941. godine. U oktobru 1942. godine formirao je Glavni štab NOV i POJ za Sandžak. Sve društveno-političke i vojne organizacije povezao je neposredno s Centralnim komitetom KPJ i Vrhovnim štabom NOV i POJ, čime je Sandžak osamostaljen od Crne Gore i Boke. Preuzeo je političko rukovodstvo nad Trećom proleterskom sandžačkom brigadom. Zalagao se za nacionalno konstituiranje Bošnjaka u Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Međutim, ni to nekome nije odgovaralo, pa je Treća proleterska sandžačka brigada upućena u Bosnu, i tamo u Bosni, u selu Trnovo kod Mrkonjić-Grada (Varcar-Vakufa), Rifata Burdžovića Tršu likvidirali su crnogorski partizani i lokalni četnici u saradnji, i bacili u zloglasnu Grujića jamu, a da bi prikrili zlodjelo, ubili su i Vladimira Kneževića Volođu, komandanta Treće proleterske sandžačke brigade, i Tomaša Žižića, komandanta bataljona. (Vidi: Hakija Avdić, Rifat Burdžović Tršo – život i djelo, Matica Bošnjaka, Novi Pazar / Bijelo Polje, 2003, str. 344-364.)
Tršo je ubijen zbog zalaganja za pravedno rješenje bošnjačkog pitanja u budućem ustrojstvu zemlje i zbog pitanja uređenja statusa Sandžaka u budućoj državi DFJ – Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji, odnosno FNRJ i SFRJ, jer je isti imao ravnopravan status sa ostalim federalnim jedinicama. Uništene su dvije ključne studije (brošure) ovog istaknutog sandžačkog prvaka i to: 1) Status Sandžaka u budućoj Jugoslaviji i 2) Položaj Bošnjaka – muslimana u budućoj Jugoslaviji. (Vidi: Šefket Krcić, Burdžovićeve vizije Sandžaka, Novi Pazar-Bijelo Polje, str. 85.)
Tršo je posthumno proglašen za narodnog heroja. Njegova pogibija nikada nije razjašnjena, niti je imala sudski epilog. Zašto? – pitaju se brojni slobodoumni građani historijske Bosne.
Na inicijativu Predsjedništva AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) održava se Osnivačka Skupština ZAVNOS-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka) 20. 11. 1943. godine u Pljevljima u prisustvu 252 člana, predstavnika svih krajeva Sandžaka. Za predsjednika je izabran Sreten Vukosavljević, za prvog potpredsjednika Murad-efendija Šećeragić, vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja, i Mirko Ćuković za drugog potpredsjednika. ZAVNOS je bio najviše političko i predstavničko tijelo (organ) NOP-a (Narodnooslobodilačkog pokreta) i predstavljao je ratnu Narodnu skupštinu. Tako je položaj Sandžaka izjednačen s ostalim dijelovima zemlje, tj. sa položajem ostalih zemaljskih vijeća i pokrajina, a ova skupština u Pljevljima je održana uz saglasnost najvišeg političkog rukovodstva u zemlji AVNOJ-a. Nažalost, 29. 3. 1945. godine komunistička vrhuška na posljednjem zasjedanju ZAVNOS-a u Novom Pazaru ukida autonomiju Sandžaka, pa su time sandžački Bošnjaci prevareni jer autonomija, koju je Sandžak kratko uživao (od 20. 11. 1942. do 29. 3. 1945. godine), tada je nepravedno i neodgovorno ukinuta. Predsjednik ZAVNOS-a Sreten Vukosavljević, potpredsjednici Murad-efendija Šećeragić i Mirko Ćuković i svi bošnjački predstavnici bili su protiv te nepravedne odluke i smatrali su da je to politička greška, odbili su prisustvovati posljednjem zasjedanju ZAVNOS-a, na kojem je raspušten ZAVNOS i podijeljen Sandžak (protiv volje naroda) između Srbije i Crne Gore. Time je Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije, pod pritiskom Čerčila i Velike Britanije učinio još jedan ustupak velikosrpskoj politici i Izbjegličkoj vladi u Londonu. Odluku su donijeli Moša Pijade, Rade Pribibičević i Milan Peruničić, partizan III sandžačke brigade, koji je sa mrtvog Huseina Rovčanina, branitelja Bošnjaka iz Limske doline, s ruke skinuo zlatni sahat 17. 12. 1944. godine, što bilježe Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, u knjizi Sinovi Sandžaka, Frankfurt am Main, 1996, str. 151.
U socijalističkoj Jugoslaviji, za strahovlade Aleksandra Rankovića (1954-1966) Bošnjaci i Albanci doživljavaju egzodus neviđenih razmjera. Iseljeno je oko 200.000 Bošnjaka i 300.000 Albanaca iz bivše socijalističke / komunističke Jugoslavije. Vodila se politika forsiranog iseljavanja Bošnjaka i Albanaca iz Sandžaka, Kosova i Makedonije u Tursku. Ti Bošnjaci i Albanci, kad bi otišli u Tursku, automatski su gubili državljanstvo Jugoslavije. Smatrani su stranim državljanima, i kad bi odlazili, morali su potpisati da se više ne mogu vratiti u Jugoslaviju. Tako je vršen isplanirani tihi genocid u Sandžaku, Kosovu i Makedoniji.
Zajedno s Bosnom i Hercegovinom Sandžak se nalazi u srcu Balkana i predstavlja najosjetljiviji region Evrope u posljednjih 150 godina. Raspadom druge Jugoslavije došlo je do internacionalizacije problema Sandžaka. Narod Sandžaka je zaslužio, što mu historijski i pripada, da ima specijalni status za Sandžak.
Jedna od geografskih regija u sastavu Sandžaka je regija Bihor, na sjeveroistoku današnje Republike Crne Gore. „Bihor je zemlja behara, a u njemu mnogo tajni, mnogo istina duboko zakopatih u temeljima grada Bihora, u mjestima gdje još postoje groblja i duvarine bogomolja mojih predaka iz predislamskog perioda. (…) Bihorci, gdje god da su, gordo čuvaju svoj jezik, svoju vjeru i bošnjaštvo. Čuvaju svoj Bihor u Sandžaku. Sandžak i u njemu Bihor. (…) Sandžak je iznjedrio Avdu Međedovića, Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Rifata Burdžovića, dr. Sretena Vukosavljevića, Tomaša Žižića… (…) Kad me god upitate šta je Sandžak za mene, kratko ću Vam reći: to je srce u prsima, a ono ne kuca samo za mene…”, piše književnik Šefkija Borančić (1946), rodom iz Sipanja kod Bijelog Polja. A, Kemal Musić (rođen 1972) kaže: „Bihor je kraj u kojem se teško živi a lijepo govori. U Bihoru je moje rodno mjesto – Godijevo. Moja avlija u Godijevu gleda u najdramatičniju planinu – Prokletije, na stasite Komove, prostranu Hajlu i pitomu Bjelasicu. Odatle, iz te moje avlije, odvajkada sam gledao samo u vrhove koji nebesa paraju.“
Možda su, baš Prokletije, Hajla i Bjelasica, čistim zrakom nadahnjivale Bihorce pa su se ovdje rađali brojni diplomati i pjesnici. Tako, kada je sultan i sedamnaesti halifa nearap Osman III stupio na prijesto, 1754. godine i vladao do 1757. godine, Šehdi Osman Kadić Bjelopoljak je određen da bude poslanik u Rusiji. Rezultate svoje misije napisao je u svom putopisu, svojoj Sefaretnami (Putopis iz Rusije / Rusya Sefaretnamesi), koja je važan historijski dokument, kojeg osmanolozi smatraju vrijednim izvorom za izučavanje osmansko-ruskih odnosa u XVIII stoljeću, obzirom da je putopis nastao u vremenu kada je Osman Šehdi Kadić Bjelopoljak (Akovalizade) u svojstvu ćehaje osmanskog ambasadora Mehmed Emni-bega, 1739/1740. godine, boravio u Rusiji. Pored Sefaretname napisao je kompletan divan pjesama. Pisao je na turskom jeziku. Godine 1757. u Sarajevu je osnovao samostalnu javnu biblioteku u avliji (dvorištu) Careve džamije (The Osman Šehdi effendi Kadić Bjelopoljac Library in Sarajevo), kao uspomenu na svog sina jedinca Ahmeda Hatema Kadića Bjelopoljaka, koji je bio ljubitelj knjige, pisac, pjesnik i kadija, a preselio je na ahiret veoma mlad. Zgrada biblioteke se nalazila u lijevom uglu Careve džamije (The Imperial Mosque in Sarajevo). Bila je presvođena kupolom. Porušena je 1910. godine, a knjige su prenesene u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu 1914. godine. Ahmed Hatem Kadić Bjelopoljak, derviš nakšibendijskog reda, 1168/1754. godine imenovan je za kadiju u Larisi (Yenišehiru). Bio je veliki poznavalac više nauka. Napisao je više djela iz oblasti šerijatskog prava, leksikografije, matematike i drugih oblasti. Pisao je tarihe i poslanice. Bio je odličan kaligraf, mufesir, muzikolog, matematičar, filolog i pjesnik na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Vrijedan je njegov Divan, sačinjen od 271 pjesme na turskom, 35 na perzijskom i 32 na arapskom jeziku.
Bihorke i Bihorce, iz Gornjeg Bihora i Donjeg Bihora, susrećemo na svim meridijanima svijeta: u Pisi, gradu u Toskani na desnoj obali ušća riijeke Arno u Ligurško more; u Münchenu, bavarskom gradu pred neprikosnovenim glavnim gradskim simbolom – Frauenkirche (Katedrala Naše Gospe), izgrađenoj u XV stoljeću na istom mjestu na kojem ranije stajaše objekat iste namjene, koga podiže bavarska vladarska porodica von Wittelsbach , iz koje potekoše kraljevi; na mostu Golden Gate ili pred zgradom Opere u San Franciscu u Kaliforniji, u USA; u gradu Brisbaneu u jugoistočnom dijelu države Queensland u Australiji, u naselju Rochedale u ulici Zuhra street koju napravi biznismen, imam, kadija i pisac Ishak Imamović iz Gornjeg Rahića kod Brčkog, u Bosni, a usput nam reče da u gradu postoji i Esma street i Rahich street; u luci u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, najvećem gradu u regiji Western Cape…
Iz Bihora, tačnije iz Bijelog Polja, krenuše prosvjetiteljske ideje, da se preuredi društvo u Bosni, otkloni zaostalost i stvori vedra slika u bosanskoj stvarnosti. U Bijelom Polju, u Bihoru, rodi se Šaćir Mehmeda Kurtćehajić (Bijelo Polje, 1844 – Beč, 1872), kako reče Safvet-beg Bašagić “prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni.” Kurtćehajić je postao prvo novinarsko i publicističko ime u Bosni pa je postavljen za direktora Vilajetske štamparije 1869. godine. Radio je i kao tumač i prevodilac za turski jezik. Pisao je pod utjecajem zapadnih reformnih strujanja. Cilj mu je bio zaštititi Bosnu i Bošnjake od raznih srpskih i hrvatskih svojatanja, te je u tom pravcu pisao i djelovao. Od 1868. godine urednik je lista Bosna, koji je izlazio u Sarajevu, a iste godine pokreće list Sarajevski cvjetnik (Gülşen–i Saray), prvi privatni bošnjački list, čiji je bio novinar i urednik. List je izlazio dvojezično s uporednim tekstom na turskom (arebicom) i na bosanskom jeziku. (The paper Sarajevski cvjetnik – Gulseni Saray printed by the Muslim journalist from Bosnia Šaćir Mehmeda Kurtćehajić).
Kao doajen bošnjačkog novinarstva, Kurtćehajić je: pisac brojnih političkih, ekonomskih i poučnih članaka, prevodilac i prosvjetitelj, borac za uvođenje bosanskog jezika u škole, te svjetovnih predmeta i savremenog obrazovanja. Uspješno je polemizirao s više srpskih i hrvatskih listova.
Bošnjak hafiz Salih Gašević spjevao je, dok je živio i djelovao u Šahovićima (danas Tomaševo, op. a.) kod Bijelog Polja, odnosno prepjevao Mevlud poznatog osmanskog stvaraoca Sulejmana Čelebije (preselio na ahiret 732. hidžretske godine /1333. godine poslije Krista, i pokopan u Bursi, op. a.). Prvo izdanje Mevluda na bosanskom jeziku, pismom arebicom (bošnjevijom) od hafiza Gaševića bilo je u Sarajevu 1878/1879. godine pod naslovom Mevlud alânî âli lisan-i Bosnevi (Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku, 1296. godine anno Hagire). Mevlud ima 398 stihova i napisan je u jedanaestercu. Drugo izdanje Mevluda hafiza Saliha Gaševića bilo je 1893/94. godine anno Domini (1311. godine po Hidžri; računa se od 16. VII 622. godine po vjerovjesniku Isau, op. a.). Oba izdanja štampana su u Vilajetskoj štampariji Kosovo u Skoplju i oba je finansirao autor. Tradicionalno se Mevlud Saliha Gaševića najčešće izvodi u Bosni i Sandžaku. Mevlud hafiza Saliha Gaševića je doživio na desetine izdanja. Starješinstvo (od 1994. godine Mešihat, op. a.) Islamske zajednice Crne Gore je ovaj mevlud izdalo više puta. Mevlud je simbol duhovne kulture i identiteta Bošnjaka. Godine 1588. sultan Murat III uveo je obilježavanje mevluda na svom dvoru u Istanbulu. U Bosni se spominje održavanje mevluda u doba bosanskog sandžak-bega Gazi Husrev-bega, najvećeg bošnjačkog i bosanskog bega, dobrotvora i humaniste Bosne, koji je u Sarajevu sagradio največu džamiju (1530/1531), medresu, biblioteku, hanikah, Tašlihan, mekteb, muvekithanu, musafirhanu, imaret, sahat-kulu, hamam, Đulov i Morića han, dva bezistana, cijele ulice dućana, više kuća, doveo vodu u Sarajevo iz daljine od sedam kilometara i izgradio 21 česmu i šadrvane (fontane) po gradu.
Ibrahim Biočak Pačariz, roden 1852. godine u selu Bioča (Donji Bihor) koje se nalazi na desnoj strani rijeke Lim, između Bijelog Polja i Berana, istaknuti bošnjački alhamijado književnik, prodičio je svoje rodno mjsto. Bioča je do 1912. godine bilo u sastavu Novopazarskog sandžaka i to kao selo u Akovskom (Bjelopoljskom) kadiluku, odnosno kazi (srezu). Pačarizi, bratstvo na glasu, od davnina su živjeli u Bioči. U selu su imali kamenu kulu na tri boja (sprata) koja je u mirnim godinama služila da u njoj besplatno prenoće i okrijepe se putnici namjernici, a u nemirnim prilikama imala je za selo odbranbenu funkciju, da se u njoj žitelji sklone i zaštite. Pačarizi su držali i han, u kome su bili prostor za smještaj putnika i konja, kao i kahvana i dućan.
Ibrahim Biočak Pačariz pisao je svoja djela arebicom na bosanskom jeziku. Najpoznatije djelo je njegova Kasida, zaseban rad u šesnaest dijelova. Čuveno je i njegovo djelo Nasihati napisano u prozi. Autor je još nekoliko književnih radova. Biočakova Kasida je sačuvana u dva rukopisa. Jedan je u Sarajevu u posjedu geometra Behrudina Mezildžića, rodom iz Prijepolja, a drugi u Prijepolju u posjedu potomaka Ešrefa Pačariza (rođen 1909. godine u Bioči).
Kad sam bio u Bioči ja imam,
Kusur imao u svačemu, dobro znam,
Imadoše džematlije svi merak,
Da im pišem pod bosanski ja ćitab …
(…) Džamiju nam po dva puta gorili,
kuću, kulu i moj džemat srušili.“
(Stihovi iz Kaside)
Avdo Međedović (1875-1953, balkanski Homer iz sela Obrov kod Bijelog Polja, i bošnjački ep Ženidba Smailagić Mehe izuzetna su pojava u svjetskoj književnosti. U tom epu bošnjačka književnost dostiže veoma visoku umjetničku razinu. Upoznao ga je, u cilju odgonetanja tzv. „homerskog pitanja“ , otkrio i pokazao svjetskoj kulturnoj pozornosti američki homerolog i folklorist, profesor s Harvarda Milman Parry (1902-1935). Parryjeva zbirka usmene književnosti je jedna od najvažnijih i najvećih zbirki usmene književnosti u svijetu i jedan od najznačajnijih toposa bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture uopće.
Djelo Avde Međedovića na Harvardu, kao i na drugim elitnim univerzitetima, uspoređuje se s najvećim pjesnikom svih vremena – Homerom. Nema homerologa koji nije pisao o Avdi Međedoviću. O njemu su mnogo pisali folkloristi, teoretičari i historičari književnosti, lingvisti i muzikolozi. Spomenut ćemo samo neke koji su pisali o Avdi: Milman Parry, Albert Bejts Lord, David Bynum, Enes Kujundžić, Zlatan Čolaković, Marina Rojc-Čolaković, Dorothea Wender, John Miles Foley, Dušica Minjović, Zdeslav Dukat, Novak Kilibarda, Ćamil Sijarić, Miroslav Kravar, Cecile Maurice Bowra, Alija Džogović i drugi.
Zlatan Čolaković, sin velikog bošnjačkog i svjetskog književnika Envera Čolakovića, sa svojom suprugom Marinom Rojc-Čolaković objavio je glavno djelo iz područja bošnjačke epike Mrtva glava, jezik progovara (Almanah, Podgorica, 2004) na bosanskom i engleskom jeziku, koje sadrži epiku Avde Međedovića i Murata Kurtagića.
Zbirka Milmana Parryja (The Milman Parry Collection) uglavnom sadrži epiku koju je zapisao od pjevača u Sandžaku. (Međedović Avdo, Ženidba Smailagina sina, u: Serbo-Croatian Heroic Songs, Collected by Milman Parry, knjiga 4, edited by David Bynam with Albert B. Lord, Cambridge, Massachusetts, 1974.)
Ženidba Smailagić Mehe je bošnjački nacionalni ep, kao što su Pjesma o Rolandu francuski nacionalni ep, Der Nibelunge Not (Pjesma o Nibelunzima) njemački, Slovo o polke Igorove (Spjev o pohodu Igorovu) ruski, Cid (Cantar de mio Cid), Pjesma o Cidu španski ep na kastiljanskom jeziku, Ilijada i Odiseja starogrčki, Ramayana (Ramin udes) i Mahabharata (Velika borba u plemenu Bharata) staroindijski, Eneida latinsko-rimski, Šahname (Schah-Name, Knjiga Kraljeva) iranski, Kalevala (Kalevina zemlja) finski, Kalevipoeg (Kalevin sin) estonski, Gilgameš sumersko-babilonski, Beowulf engleski epski spjev, najstariji engleski ep napisan u aliteracijskom stihu (tj. ponavljaju se isti glasovi, ili skupina glasova, u naglašenim slogovima, redovito na početku nekoliko riječi u stihu). To je ujedno i prvi junački ep u Evropi nakon antičkih epova, legendarno-povijesna radnja zbiva se u VI stoljeću.
Avdo Međedović, iz Obrova kod Bijelog Polja, je najpoznatiji epski pjevač iz Sandžaka, a ujedno najpoznatiji i najveći bošnjački epski pjesnik svih vremena i jedan od najvećih epskih pjesnika u svijetu. Njegov ep Ženidba Smailagić Mehe, sa 12.311 stihova (a bošnjački ep Osman Delibegović i Pavićević Luka ima 13.326 stihova, op. a.), poslužio je američkim profesorima sa Univerziteta Harvard, Milmanu Parryu i Albertu B. Lordu kao istinski dokaz u razrješenju tzv. homerovskog pitanja.
U likovnoj umjetnosti prostor Bihora je iznjedrio mnoge poznate stvaraoce. Najstariji obrazovani bošnjački-sandžački akademski slikar je Bihorac porijeklom iz Godijeva kod Bijelog Polja, Sabahudin Hodžić (1909 – 1982), koji je između dva rata završio likovnu akademiju u Beogradu gde je kasnije i sam radio kao profesor. Zastupljen je u skoro svim značajnijim postavkama i monografijama slikara iz Srbije XX vijeka.
Sabahudin Sabo Hodžić je jedan od eminentnih bošnjačkih slikara između dva svjetska rata, svakako, uz Omera Mujadžića, Hakiju Kulenovića i Ismeta Mujezinovića. S uspjehom je radio i duhovne karikature. Zablistao je na slikarskom nebu Bosne i Bošnjaka. U Parizu je završio, kao prvi Bošnjak, Akademiju likovnih umjetnosti „Bozar“. Dobitnik je Politikine nagrade Braća Ribnikar 1937. godine. Jedan je od osnivača Ošišanog ježa. Sabo je, u Beogradu zajedno sa Pjerom Križanićem, osnovao humorističke novine „Jež“. Bio je jedan od rijetkih koji su se u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata bavili karikaturom. Sabahudina Sabu je na bosanskohercegovačkom humorističkom tronu zamijenio Zulfikar Zuko Džumhur, a ovoga Avdo Adi Mulabegović.
Sa ovih prostora su i: Rasim Hadrović Polimski, Refik Hadrović i Ibrahim Pačariz, koji su ostavili dubok trag u bošnjačkoj likovnoj umjetnosti u drugoj polovini XX vijeka. Visoko mjesto zauzimaju u savremenoj bošnjačkoj likovnoj umjetnosti: Džeko Hodžić, Meho Muratović, Sabaheta, Suad i Irvin Masličić, Adin Rastoder i Alisa Rujović.
Koliki je umjetnički domet Bošnjaka iz Sandžaka, možda, najbolje ilustriraju djela akademskog slikara Mehmeda Slezovića (rođen 1960). U njegovoj umjetničkoj ličnosti sastavili su se svi segmenti potrebni za velikog slikara: inspiracija, emocija, ideja, zanat i tehnika. Stvaralaštvo Slezovića je osobeno, i on je jedan od najreprezentativnijih autora ovdašnje grafičke škole. Njegovo stvaralaštvo temelji se najčešće na realistički intoniranim motivima mrtve prirode. Cvijeće, šipci i orasi imaju svoju harmoniju. Cijela kompozicija je materijalna diferencijacija učinjena vještom manipulacijom svjetla i sjene. Za makove, krinove, latice i listove, loptaste plodove, te obrise ženskih aktova neko bi rekao da asociraju i simboliziraju eros i thanatos, figurativno rečeno ljubav i smrt, no više priliči reći da asociraju na dunjaluk i ahiret u jednom simbiotičkom i nerazdvojenom stanju, jer je smrt sastavni dio života, kao što je i rođenje. To je, zapravo, rođenje samo u nekoj drugoj i drukčijoj egzistenciji. Smrt je ustvari graničnik između dva života, jer smrti, zapravo, i nema, i nema kraja. Smrtni nagon (thanatos) i nagon za život (eros) tvore antagonistički par, po Freudu, a po njemu i smrtni nagon – najopćenitija tendencija nagona je, najzad, povratak organskog u neorgansko.
Ali, u filozofiji islama koja premašuje smrt moramo akceptirati i spoznati smrt kao sastavni dio života. Ona čini kontinuitet između dva života i dva svijeta. Ibn Sina, Avicena, veli: „Kad bi ti promotrio materijalnu supstanciju, koja je kud i kamo niža od spomenute uzvišene supstancije, ti bi vidio da i ona ne propada niti je kao takve nestaje, nego se samo mijenja iz oblika u oblik i nestaje samo nekih njenih osobina i pojava.
Književni kritičar Rizo Ramić rodi se u Bihoru (Berane). Godine 1937. u Putokazu objavio je značajan tekst pod naslovom Tri generacije književnika Muslimana, u kojem je oštro kritizirao prethodnu književnu generaciju, a osobito pjesničko i pripovjedačko djelo Hamze Hume i Ahmeda Muradbegovića. Ustvari, Ramić najavljuje mladu književnu generaciju, a među njima pored Saliha Alića i Husnije Čengića posebno izdvaja Hamida Dizdara, Saita Orahovca, Skendera Kulenovića i Maka Dizdara. Ovaj esej Rize Ramića predstavljao je prvi cjelovit kritički pregled bošnjačke književnosti. Ramić govori o tri generacije književnika Bošnjaka; prvu generaciju čine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić i još neki, drugu čine, prema Ramićevoj periodizaciji, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hamza Humo i Ahmed Muradbegović, a treću Hasan Kikić, Hamid Dizdar, Sait Orahovac i dr. (Vidi: Rizo Ramić, Tri generacije književnika Muslimana, Putokaz, Zagreb, br. 2.)
Interesantno je napomenuti, da su u Drugom svjetskom ratu svi narodi na Balkanu imali nekog zaštitnika sa strane, osim Bošnjaka, osim zemlje Bosne. Prijetio im je biološki nestanak. Morali su da se brane na svom životnom prosturu: u Bosni i Hercegovini, Sandžaku pa naravno i u Bihoru. Analogno tome, Osman Rastoder (rođen u Radmancima, Petnjica), sandžačko-bihorski gazija, prosvjetitelj i poliglot, osniva vojnu formaciju Muslimansku miliciju na prostorima Bihora (Gornji i Donji Bihor) i brani svoj narod Bošnjake od vasojevićkih četnika i svih ostalih srpsko-crnogorskih četnika, ali i od partizana. Ostala je u narodu poznata njegova izreka: „I partizani i četnici su u toku rata na isti brus oštrili nož za Bošnjake.“ Zahvaljujući njemu Gornji Bihor nije doživio sudbinu Šahovića (1924) danas Tomaševo, Limske doline (1943) i mnogih drugih stratišta Bošnjaka. Za života Rastoder (Hrastoder) je bio mnogo slavljen, hvaljen i priznat. Ostao je do naših dana jedan od najslavnijih sandžačko-bošnjačkih gazija (heroja). Osnovna značajka njegova života bila je historija Bosne i Bošnjaka kao oličenje minule herojske veličine, nasuprot dekadentno prožetoj stvarnosti. Nacionalno-politički problemi i zdrav buntovni temperament, u osnovi racionalno složen, mnoštvo konkretnih pojedinosti iz društva, davali su glavno obilježje njegovom životu.
Osman Rastoder je svestrano ušao u neposredan sandžački život: shvatio je dobro sudbinu Bošnjaka Sandžaklija, prodor iracionalnog nacionalizma u Sandžak i pojavu likvidacije Bošnjaka u Sandžaku, borbu liberalnih i progresivnih snaga protiv konzervativizma i iracionalnog nacionalizma; uočio je nova društveno-politička kretanja u Sandžaku, na Balkanu i u Evropi. Bio je prosvjetitelj Bošnjaka i pragmatičar. Ubijen je 23. januara 1946. godine.
Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder u emisiji „Putevi i raskršća“, između ostalog, je rekao: „ To je bila jedna ludnica. Zašto ludnica ako se pitate? Zato što je to prostor koji je bio različito vjerski i nacionalno naseljen. U Drugom svjetskom ratu, što se tiče Bihora možemo pričati o Osmanu Rastoderu. On je pripadao muslimanskoj miliciji. Muslimanska milicija nije pokret niti vojska već je to skupina ljudi koji su branili svoj prag. U jednom haosu ljudi se organizuju da brane svoju zemlju, djecu, porodicu. Osman Rastoder je bio na čelu te grupacije. Njegov zamjenik je bio Đule Agović do 1943. godine, poslije je on preuzeo komandu nad tom grupom. U ideološkom smislu komunistička partija, koja je tada bila u usponu najmanje uporište je imala među muslimanima. E sad se postavlja pitanje zašto? Ima razloga mnogo ali suštinski razlog je u tome što 1941. godine, musliman iz Bihora ne razlikuje partizane i četnike. Osman Rastoder je optužen pred crnogorskom komisijom za ratne zločine. Za mene je zločin nešto što se ne može pravdati ali ga mogu razumjeti i pokušavam da ga razumijem. Dakle, u tom dosijeu Osmanu je pripisano, napad na selo Lješnicu septembar 1941 godine. Napad na selo Azane, a ljudi su se predavali Italijanima i oni su ih strijeljali, a sve to je pripisano Osmanu. Ono što me raduje jeste da u tim selima i dan danas ima ljudi pravoslavne vjere. Značaj muslimanske milicije je u sledećem… Kako to da je Gornji Bihor sačuvan za razliku od Donjeg Bihora? Donji Bihor je na Božić 1943. godine poharan, poklan i o tome ima dosta dokumenata. Gornji Bihor je za razliku od toga sačuvan. A sačuvan je zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organozovana sila koja je branila te ljude. To je bila Muslimanska milicija na čelu sa Osmanom. Ona je kasnije i raspuštena, onda kada je kapitulirala Italija.“
Šta sve može dati Obrov, Bijelo Polje, Bihor, možda najbolje ilustrira ovaj podatak: Himnu Treće proleterske sandžačke udarne brigade ili Himnu sandžačkih partizana, odnosno Sandžačku partizanku, napisao je 1941. godine na Zlataru prvoborac Junus Međedović iz Bijelog Polja, svršenik Velike medrese u Skoplju, istaknuti član predratnog studentskog pokreta Univerziteta u Beogradu, jedan od osnivača AVNOJ-skog Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije, glumac u prvom poslijeratnom jugoslavenskom filmu „Slavica“, član Narodnog pozorišta u Beogradu, reobnovitelj i upravitelj Crnogorskog narodnog pozorišta, ali prevashodno pjesnik i umjetnik.
Pripovjedač, romansijer i pjesnik Ćamil Sijarić (1913 – 1989), rođen u Šipovicama kod Bijelog Polja u Bihoru, je neobično volio svoj Bihor, čistu planinsku visoravan između Bijelog Polja i Rožaja, i, pisanjem mu se odužio. Pričao je o svom zavičaju, ljudima i njihovim sudbinama. S uspjehom je dočaravao atmosferu, ambijenat i pejzaž svoga kraja u jednostavnom i lijepom narodnom govoru, govoru Bihoraca. Stvorio je jasan, sadržajan, bogat i šarolik pjesnički jezik koji je povezan uz aktuelne teme i tako širom otvorio vrata kasnijim sandžačkim, odnosno bošnjačkim književnicima do iskrene, tople i umjetnički sadržajne književnosti.
Ćamil Sijarić je za ove prostore isto što i Marquez ili Borges za Latinsku Ameriku. Prozno stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovijetke, romane, putopise, reportaže, kritičke članke i dr. U njegovim romanima historija je samo pozadina za književno djelo koje nosi univerzalnu poruku. Čest motiv u Sijarićevim pripovijetkama jeste voda. Proučavanje motiva mnogo je značajno za razumijevanje raznih utjecaja. Neki se motivi češće susreću kod pojedinih pisaca. Na motivu se počinje izgrađivati književno djelo. Dolaskom islama u naše krajeve grade se vodovodi, šadrvani, česme, hamami, hamamdžici, voda teče kroz avlije, gradovi i sela postaju puni vode i zelenila, posebno cvijeća, što je, naravno, inspiracija za pjesnika. Samo u Sarajevu izgrađeno je sedam hamama. U Novom Pazaru sagradio je Gazi Isa-beg Ishaković hamam (Gazi Isa-begov hamam), koji je imao, kamenim zidom potpuno odvojene muške i ženske prostorije, a sagrađen je i Stari hamam u Novopazarskoj banji. U Foči su sagrađena četiri hamama, u Travniku tri, Mostaru, Banjoj Luci i Brčkom po dva, Počitelju, Stocu po jadan itd. Zato ne čudi, da je čest motiv u Sijarićevim djelima voda.
Ćamilova književna djela donose dublje spoznaje o ljudskom životu, o društvenim i nacionalnim idealima, o budućnosti naroda. Ona nisu samo subjektivni osjećaj autora, nego istovremeno i odraz veoma važnih pojava u njegovo doba, kao i pojava koje je Sijarić predosjetio. Dvije knjige putopisa (Zapisi o gradovima i Herceg-Bosno i tvoji gradovi) Ćamila Sijarića su lirske pjesme o gradovima, iz divanhane Bosne, o ljudima što su ranije živjeli i ostavili trag koji autor prenosi na čitaoca.
Neka Sijarićeva djela prevedena su na engleski, francuski, njemački, albanski, ruski, bugarski, turski, poljski, estonski i mađarski jezik, a neka dramatizovana i širom ovih prostora izvođena u pozorištima i prikazivana na radiju i televiziji. Njegov jezik prepun je originalnog sandžačkog mentaliteta koji bosanskom jeziku daje širinu i dubinu i koji ga čini prošaranim turcizmima, arabizmima i iranizmima. Sijarić potvrđuje da je pogrešno mišljenje da su u formiranju jezika odlučni samo faktori škole, obrazovanja i intelektualni krugovi. Oni su veoma važni, ali književni jezik nastaje u općem kulturnom i društvenom razvoju. Izložen je stalnim promjenama, pa su neophodne povremene stručne intervencije.
Prva knjiga koju je objavio Ragip Sijarić (rođen 1953. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja) je zbirka pjesama „Ćamilova česma“, posvećena njegovom amidži Ćamilu Sijariću, jednom od najvećih pripovjedača Balkana. U svojim pjesmama Ragip Sijarić nadahnuto pjeva o svom Bihoru. Njegov Bihor je iznjedrio čitavu plejadu ljudi od pera i nauke, a među njima je i solidan broj književnika koji su svojim bogatim književnim opusom stekli veoma značajno mjesto u književnosti uopće. Jedan od njih je upravo Ragib Sijarić koji svoje Šipovice, svoj Bihor i svoj Sandžak nosi u srcu. „Njemu je planina Lađevac satkana od zlata, sipanjska kruška vihor iznad nebesa, šipovačka brda lanac od srme oko vrata mlade Bihorke…“, piše književnik Zumber Muratović. Dok opet, Safet Sijarić (rođen 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja) radnju romana „Rod i dom“ otvara običajnim, tradicijskim i kulturnim temama bošnjačkog naroda, proširuje je dubljom društvenom i općečovječanskom tematikom, zaokružuje je kozmičkim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj lični i nov poetski način, bogatijim bosanskim jezikom sa dijalektom piščevog rodnog kraja i svestranijim pjesničkim izrazom, jer u Bihoru se živi da bi se bljesnulo.
Bljesnuo je na pjesničkom nebu zbirkom poezije Pjesme niz dolove (1930) Ilijas Dobardžić (1902 – poginuo u sjevernoj Bosni, 1945), rodom iz Bijelog Polja. Pored poezije okušao se i u drugim žanrovima. Autor je više pripovijedaka, književnih i likovnih prikaza, zapisa, bilježaka i drugih oblika proznih formi. U izboru motiva, ugođaja i atmosfere Ilijas Dobardžić je potpuno nova ličnost. Njegova knjiga pjesama Pjesme niz dolove naišla je na veoma dobar prijem kritike. Osjeti se lahkoća rime i ritma u njegovim pjesmama. Stihovi su mu izlomljeni. Poezija je puna emotivnog naboja, vezana za jedan specifičan kraj – za produhovljeni Sandžak. U književnost ulazi kao liričar. Kao pravi književnik govori nekome i u ime nekoga. Najbolji je tumač svoga rodnog kraja i domovine te cjelovitog ljudskog života, svih njegovih pozitivnih, konstruktivnih snaga i nedostataka svih vrsta, nastranosti i neefikasnosti. Zbog toga je uranjanje u književno djelo značilo i znači ulazak u probleme čovječanstva. Dobardžić zna književnim jezikom izraziti poglede, potrebe i želje društva i svoga doba, jer pjesnička istina se ne može izmjeriti, ona se osjeća, a to je jači dokaz od izmjerljivog.
Akademik Alija Džogović (rođen u Laholu kod Bijelog Polja 1929. godine, a preselio na ahiret 2014), doajen bošnjačke književne teorije i esejistike, radio je na afirmiranju književne tradicije, jezika i kulture Bošnjaka, na reformi školstva i izradi novih nastavnih planova i programa za bošnjačku nacionalnu zajednicu, na bosanskom jeziku, u Sandžaku. Objavio je oko 200 radova iz oblasti aktuelne bošnjačke kulturološke tematike. Njegovo stvaralaštvo daje nam mnogo novoga i dubljeg života, što druga ljudska aktivnost teško može postići. On prikazuje sušti ljudski život, bogatstvo života za kojim težimo, ili protiv kojeg se borimo. S njim otkrivamo osnovne crte ljudskog života uopće, a ljudskog života Bošnjaka napose. Njegova iskustva i rezultati nam pružaju dragocjenu pouku iz minulih epoha i društvenopolitičkih razdoblja, iz čega se mogu izvući korisne informacije o aktivnostima i tendencijama tokom ranijih razdoblja, ali nam to kaže da trebamo poći novim i ranije zabranjenim putevima da bismo ostvarili nova umjetnička dostignuća. Najveća korist u svemu tome jeste to što nam se proširuje i bogati krug zapažanja i informacija o dosad ne toliko poznatom društvu i životu na ovim prostorima Balkana. Poezija i naučni radovi prevedeni su mu na engleski, albanski, turski jezik… Prvi je promovirao, odnosno ponovo vratio bosanski jezik kao nastavni jezik u državne škole u Sandžaku, u Osnovnoj školi u selu Ljeskova kod Tutina (2005), uz čas „Bosanski jezik je moj maternji jezik“ koji je održala nastavnica Fikreta Tutić u prvom razredu. Pogrešno se navodi, da je bosanski jezik uveden u državne škole u Sandžaku školske 2013/2014. godine, što nije tačno. Bosanski jezik nije uveden, nego je vraćen ponovo školske 2013/2014. godine u državne škole u Sandžaku, jer je, još 1867. godine uveden bosanski jezik u obrazovni sistem Osmanskog carstva, kada su uvedeni novi tipovi državnih škola: iptidaije (državne osnovne škole), ruždije (niže gimnazije) i idadije (više gimnazije).
Ismet Rebronja (1942 – 2006) je rođen u Bihoru, u Goduši kod Bijelog Polja, u porodici u kojoj se njegovala epska književna tradicija, budući da je njegov otac znao brojne bošnjačke epske pjesme, tako da su, Mujo i Halil Hrnjica, junačka braća sa Kladuše, kao protagonisti vrijednih književnih ostvarenja, bili prva literatura mladog Rebronje. Zanimljiva fabula s događajem i zbivanjem, kao karakteristika epskog pjesništva, zaintrigirala je i razvijala kod Rebronje određene stvaralačke potencijale koji čine strukturu naracije, koju će kasnije pjesnik književno oblikovati, pa će ona u suštini predstavljati pjesnikovu misao i viziju života
Faruka Dizdarevića (rođen 1943. godine u Bijelom Polju) stvaralački rad je obiman i raznolik. Jedan je od najsvestranijih bošnjačkih stvaralaca, čovjek iznimne stvaralačke aktivnosti, koji umije književnim jezikom izraziti poglede, potrebe i želje cjelovitoga ljudskog života svoga djela. Kritičku raspravu Faruk Dizdarević temelji na izgrađenim pogledima, dublje ulazi u samo djelo i daje puniju informaciju o vrijednosti djela. Sudove zasniva na ličnom, intuitivnom poniranju u književno ili likovno djelo. Njegovi smioni, individualni zaključci daju nam povoda, da konstatiramo, da njegova krutika ima neke elemente impresionističke kritike. Opet, s druge strane, ima se dojam, da on pristupa književnom ili likovnom djelu kao relativno autonomnoj umjetničkoj tvorevini, koja izrasta, oblikuje se i bitiše prema svojim specifičnih, strukturnim zakonima. Njegov impresionizam, (lat. impressio, fr. impression utisak, dojam) najprije u likovnoj umjetnosti pa u književnosti pojavljuje se u njegovim djelima – kao metoda „odslikavanja“ stvarnosti bez diskriminacije „lijepo ružno“ u novom , osobenom metodskom postupku i novijoj stvaralačkoj koncepciji. S naglašenim individualizmom, u saopćavanju karakterističnog svojstva opažanog likovnog ili književnog djela, u njima otkriva ljepotu, ranije nepoznatu. U književnoj i likovnoj kritici on ne primjenjuje pojedine kritičke metode odvojeno, već prilagođava svoj metod osebujnosti književnog i likovnog djela. Njeguje se sinestezija (pripada skupu tzv. korespodentnih pojava, op. a.) koja ima dublje i izvorne korijene u koncepciji o filozofijskom jedinstvu sviju stvari i pojava u svijetu. Ističe potrebu nezavisnosti od društvene zajednice i njenih svakodnevnih potreba, uz posebno naglašavanje slobode umjetničkog stvaranja, te iskreni interes za kulturu, jezik, književnost, likovno stvaralaštvo, običaje i život sredine u kojoj je stvarao, i šire.
Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder (rođen 1956. godine u Radmancima kod Berana, u Bihoru) pokretač, glavni i odgovorni urednik Almanaha, časopisa za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-historijske baštine Bošnjaka muslimana Crne Gore, predsjednik Foruma Bošnjaka muslimana Crne Gore, jedan od utemeljivača i članova Osnivačke skupštine Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), autor je preko dvadeset posebnih izdanja, te više od 400 naučnih priloga, članaka, rasprava, prikaza, bilješki i osvrta. Knjigom “Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929. godine” akademik prof. dr. Šerbo Rastoder je učinio nevjerovatan otklon i obrt u historijskom tumačenju i proučavanju historije Crne Gore, posebno nemilih događaja oko prisajedinjenja (aneksije) Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (odnosno Srbiji) 1918. godine, objavivši 1700 novih originalnih dokumenata.
Na pitanje novinara (za BNN – Bosnian National Network): “Da li je islamizacija na prostorima bivše Jugoslavije izvršena nasilno, o čemu su generacije obrazovane u zadnjim desetljećima na ovim prostorima, učene kroz obrazovni sistem, a što je na kraju krajeva postao i sastavni dio općeg gledanja na dio historije ovih prostora nakon dolaska Osmanlija?”
Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder je kazao: „Razmišljajmo prostom logikom. Da li je svako primanje nove vjere neka vrsta nasilja? Mentalnog, ekonomskog, kulturnog, političkog… Ako je odgovor – da, onda su sve monoteističke religije na ovim prostorima, rezultat nasilja. Zašto se ono vezuje samo za islam? Pa, zato što je to tumačenje nastalo u okvirima druge vjere, koja je na taj način ” branila” sebe, jer bi svako drugo tumačenje, osim onog da je to nasilan proces, podrazumijevalo da se odgovori na pitanje: zašto se to desilo? To je među prvima uočio Fernan Brodel, te je ustvrdio “da je primanje islama za evropskog seljaka bila jedna vrsta oslobadjanja”. Time je naglašen socijalni aspekt ovoga problema kao primarni. Pogledajmo kako to izgleda u vjerskom učenju: Kur’an izričito zabranjuje svako nasilje u činu primanja vjere – „U vjeri nema prisile“. Rezultat? Samo su na prostorima dominacije islama, očuvane i druge vjerske zajednice. Tačnije, tek sa islamom imamo prostor vjerskog pluralizma. Koji je to prostor? Pogledajte istorijske karte ili kartu savremenog multikulturalizma. I na kraju – suštinski argument. Svaku činjenicu je nužno potkrijepiti dokazom: kako to da još uvijek niko ne ponudi dokaz, istorijski izvor, koji bi jasno ukazivao da se radi o nasilnom procesu. Mišljenje izvedeno iz prakse, ne može biti dokaz, jer bi u protivnom morali objasniti: šta je to sprječavalo Osmanlije da godišnje ” islamiziraju” samo 1% stanovništva i tako 5-6 puta izvrše konverziju stanovništva na prostorima koje su kontrolisali. Čista logika kaže, sprječavala ih je – organizacije države.“
Bošnjački i sandžački, bosanskohercegovački i internacionalni književnik Nusret Idrizović (rođen u Bijelom Polju 1930. godine, a preselio na ahiret u Zagrebu 2007) se bavio fenomenom stećaka i Dobrih Bošnjana, sljedbenika Isaa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga. Posebno je vrijedan njegov Ciklus od tri knjige – esejistička trilogija Kolo bosanske škole smrti (1984), Kolo tajnih znakova, (1987) i Kolo svetog broja, (1989) o bosanskom srednjovjekovlju, gdje ističe stećke kao veoma važne nijeme spomenike. Trilogija je nastala nakog dugogodišnjeg proučavanja fenomena stećaka (a stećak je tipičan bosanski fenomen, nepoznat je u srcu Srbije, Hrvatske i Crne Gore); u kojoj je ostvario svojevrstan portret srednjovjekovne države Bosne i njezinih ljudi, na razbojištu nevoljnih vojni podvrgnutih pirovanju zla. To su esejističke proze koje su poetske evokacije života srednjovjekovne Bosne potaknute pjesničkim i likovnim porukama sa stećaka.
Radi pojašnjenje nekih autorskih djela Nusreta Idrizovića činimo jednu malu digresiju. Naime, u ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995) srpski i hrvatski fanatici su uništavali sve, što ima bilo kakvo muslimansko obilježje, praktički, to je bio udar na tipični lik Bosne i Hercegovine. Uništili su pored ostalog tri ogromne biblioteke: Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Sarajevu, biblioteku Orijentalnog instituta u Sarajevu i Narodnu biblioteku u Mostaru, te na hiljade školskih biblioteka. Posebno su na udaru zločinaca bile džamije: Aladža džamija – remek djelo osmanlijske arhitekture iz 1550. godine i sve druge džamije u Foči, džamija u Ustikolini iz vremena prije turskog dolaska u Bosnu, Ferhadija džamija i sve druge džamije u Banjoj Luci, Karađoz-begova džamija (sagrađena 1557), Koski Mehmed-pašina džamija (podignuta 1618) i sve druge džamije u Mostaru , sve džamije u Prijedoru i dr. S posebnim apetitom su se okomili na vodovode. Pljačka kao važan element privređivanja (staro naslijeđe hajduka i uskoka), osveta zbog poraza na Kosovu polju 1389. godine i potreba da unovče svoje „junaštvo“, jer Srbi uvijek dobivaju u ratu, a gube u miru, po Dobrici Ćosiću (Velika Drenova, 1921 – Beograd, 2014), sve u želji da naruše sliku islama, bili su pokretačka snaga za osvajačku strategiju velikosrpstva. Uporno su proturali ideju o navodnoj izdaji srpstva primanjem islama, iako se u modernoj nauci zna da je bilo muslimana uz slivove srednjeg i donjeg Dunava, donje Save i oko ušća Drine u Savu i prije dolaska Turaka na Balkan. (Vidi: Smail Balić, Der Islam im mittelalterlichen Ungarn, u: Südost-Forschungen, München, 23/1964, str. 19-35)
Upravo zbog navedenog, najnovija djela Nusreta Idrizovića nadahnuta su agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu (Hhude sudbe – Silovanje Azre, 1996, op. a.). Ratna stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i užasna silovanja Bošnjakinja strašno su ga potresli i motivirali da napiše 1996. godine dokumentarno-faktografski roman – ispovijest pedeset silovanih žena u ratu od 1992. do 1995. godine. Roman nosi naslov Hude sudbe ili silovanje Azre. Klasik bošnjačke književnosti Nusret Idrizović umjetnički je uobličio ispovijest pedeset silovanih žena u okrutnoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake 1992-1995, što predstavlja najprimjereniju „osvetu“ za sve zločine i genocid, poniženja i stradanja Bošnjaka – nanesena unesrećenim žrtvama – jer će, upravo, u umjetničkom obliku, trajno sačuvati ono najmračnije i najjadnije što su počinili agresori i što se dogodilo na ovim našim prostorima države Bosne i Hercegovine. Inspiriran ovim Idrizovićevim djelom, ugledni univerzitetski profesor sociolog Esad Ćimić napisao je oveći esej pod nazivom “Teže od smaknuća – skica sociologijskog promišljanja silovanja”, koji je uvršten kao pogovor.
U zbirci eseja „Dvostruka avlija“ (2000) tematizira odnos dobra i zla pišući pretežno o stvaralačkim i ljudskim sudbinama bosanskih umjetnika.
Osta zapisano:
O bosanska zemljo lijepa,
Što li skrivi nebu, gori,
Da te takav udes cijepa
I vječnim te jadom mori?
No međutim, s kakvim se sve problemima ne susreću Bošnjaci u Sandžaku, možda najbolje ilustrura ovaj nevjerovatan slučaj: Napravljen je nevjerovatan falsifikat posljednjim katastarskim upisom, iz 1996. godine, kada su podaci iz knjiga preneseni u kompjutere, pa je, umjesto Hajdar-pašina džamija u Radulićima kod Bijelog Polja upisano crkva, a umjesto mezarluk (greblje) kod Hajdar-pašine džamije upisano „krš – kamenjar“, u katastarskoj parceli od 30 ari upisanoj pod imenom Vakufača (ne radi se ni o kakvoj Vakufači, nego se radi o vakufu, op. a.). To je nečuven falsifikat kojim je, srušena Hajdar-pašina džamija u katastru Bijelog Polja zavedena kao pravoslavna crkva. Ovim saznanjem zatečen je i reisul-ulema Islamske zajednice Crne Gore Rifat-efendija Fejzić. On smatra da se radi o smišljenoj, organiziranoj akciji i otimačini imovine Islamske zajednice, koja je dio iracionalnog nacionalističkog projekta koji je, na svu sreću, koliko-toliko, zaustavljen u Republici Crnoj Gori. Zatečeni, zaprepašteni i ogorčeni su i braća Safet i Sahret Hajdarpašić, koji su nedavno ukopali oca u porodičnom mezarluku pored Hajdar-pašine džamije u Radulićima kod Bijelog Polja, gdje se Hajdarpašići ukopavaju stoljećima, na saznanje, uvidom u zvanične spise i dokumenta crnogorskih državnih organa, da su oca ukopali pored ulaznih vrata „tamošnje crkve“, za koju nikad niko nije čuo, ni vidio, osim katastra iz Bijelog Polja u Crnoj Gori. Hajdarpašići su, inače, porijeklom iz Radulića (Bihor) ugnježđenih u plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih dijele od sela Jagoča i Godijeva. Rodonačelnik Hajdarpašića je Hajdar-paša Selim. Došao je u Bihor 1689. godine i u Radulićima kod Bijelog Polja sagradio džamiju (Hajdar-pašina džamija), mekteb, biblioteku, hamam, saraj, turbe … Hajdar-pašina džamija spada među prve džamije sagrađene u ovom kraju. To je bila monumentalna džamija, potkupolna, pokrivena olovom, popođena mermerom, kao što je bila džamija u Novom (Herceg-Novom) i Husein-pašina džamija u Pljevljima – prava remek-djela istočnjačkog građevinarstva. Hajdar-pašina džamija sa mektebom, hamamom, sarajem, bibliotekom, turbetom Hajdar-paše i turbetom Hajdar-pašina bajraktara činila je jednu arhitektonsku cjelinu, koja je svjedočila o vještini i visokom umjetničkom dometu naših graditelja.
O visokom umjetničkom dometu našeg slikarstva pobrinuo se u svojim najnovijim radovima, bošnjački, bosanskohercegovački i internacionalni akademski slikar Džeko Hodžić (rođen 1950. godine u Godijevu kod Bijelog Polja, Bihor) koji u punoj cjelini proizvodi svoje objekte putem kojih nastoji da iskaže svu složenost svoje likovne vizije. Kako on to radi? On prvo stvara osnovu, podlogu, likovni fon, na koji će, kao u drugoj fazi rada, aplicirati svoje crteže i druge slikarske materijale. Na sve to, kao u trećoj fazi svoga rada, Džeko Hodžić nanosi smolaste premaze, pigmente, pali to i garavi, cijepa i destruira, želeći da postigne likovne efekte bogate aluzivnosti i slojevite misaonosti. Gledamo te materijale i čini nam se da listamo Mešine tekstove, kao da čujemo Makove poezije ili da čitamo impresionistička lijepa ostvarenja u lirskoj pjesmi, u kraćoj prozi, nekim romanima i u posebnom obliku drame, tzv. lirskoj drami čiji je izraziti predstavnik novelist i dramatičar Anton Pavlovič Čehov s dramama Galeb, Vanja, Ujak, Tri sestre, Višnjik, dramama sa pejsažnim i lirskim digresijama.
Džeko Hodžić u području likovnog stvaralaštva – jednako kao pojedini vrsni književnici na području savremenog romana ili novele – u nizu različitih tendencija, naglašavanjem različitih ideja, razvija i traži najrazličitije izražajne mogućnosti, raznovrsnih oblika i pravaca koji su istovremeno odraz složenosti i raznolikosti stremljenja i ideja modernog vremena.
Posebmo veoma zapažena je Hodžićeva luksuzna monografija koja ima oko 400 stranica, a prikazuje njegov četrdesetogodišnji umjetnički rad. Monografija je promovirana u Umjetničkoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu uz prisustvo velikog broja posjetilaca.
U svom eseju na tragediju Žrtva Safeta Hadrovića Vrbičkog (rođen 1952. godine u Vrbici kod Petnjice, Gornji Bihor), za koju je dobio književnu nagradu „Sabit Užičanin“ i koja je proglašena knjigom godine u Sandžaku za 1994. godinu, , Mustafa Smajlović između ostalog kaže: Ovo je knjiga koja se trebala ili morala pojaviti na ovim našim prostorima ukletih raskršća i sudbina. Hadrovićev pjev opamećuje i osvješćuje! Ovo je knjiga višestruke vrijednosti i ajetske umivenosti pjeva kakvog još nismo čuli kroz stoljeća ozvučeni nesrećama. Do ove knjige se uglavnom pamtio i ponegdje pominjao kolašinski pokolj, a od ove knjige će se čitati kako se ne bi zaboravilo planetarno zlo počinjeno 1858. godine, ali i drugdje, godinama prije i kasnije… Helem, knjiga će se sama od sebe, poezijom, kazati da jeste velika knjiga koja kao stihovana povijest čuva od zaborava tragediju jednog naroda. Svaka čestita porodica je treba imati, a počasno mjesto joj je u bošnjačkoj kući, pored Ilmihala i Časne knjige (Sarajevo, novembar 2013), „Avlija“ br. 9. Rožaje, 2014. godine.
Prof. dr. Hasnija Muratagić Tuna (rođena 1951. godine iz Berana, Bihor) se bavi savremenim jezikom, posebno morfologijom i lingvističkom stilistikom, aktivno sudjelujući u savremenim tokovima standardizacije bosanskoga jezika. Između ostaloga, potpisnica je i „Deklaracije o bosanskome jeziku“ (uz kolege Dževada Jahića, Senahida Halilovića, Ismaila Palića i dr.). Usput ističemo, da za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i imaju jednu jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Ako sagledamo jezičnodijalekatsku situaciju Srba koja niukom slučaju nije zavidna i snažne regionalnodijalekatske centrifugalne tendencije kod Hrvata, moramo konstatirati da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci.
Koliki je bio pritisak nedemokratskih vlasti Srbije i Crne Gore iseljavanju Bošnjaka i Albanaca sa njihovih višestoljetnih ognjišta u Sandžaku i Kosovu ilustrira i primjer Sabihe GOKČEN (Gökçen). Sabiha Gokčen je Bošnjakinja, porijeklom iz sela Lozna kod Bijelog Polja (Akova – pod tim se imenom spominje od 1583) u južnom dijelu Sandžaka, u dolini koju presijeca rijeka Lim, od oca Izeta Ćorovića i majke Hajrije. Ovaj dio Sandžaka (kao i cijeli Sandžak) sa dominantnim bošnjačkim stanovništvom je bio pod stalnim pritiskom, da bi konstantnim iseljavanjem, prouzrokovanim procesima etničkog čišćenja ovog područja (posebno izraženim kroz čitavu polovinu XX stoljeća), etnička struktura doživjela znatne izmjene. Tako su pod pritiskom i Sabihini roditelji, nažalost, morali napustiti rodni kraj u Sandžaku i nastaniti se u Bursi (Turska). Sabiha je rano ostala bez roditelja. Kad je Bursu posjetio Mustafa Kemal Ataturk (1925), prišla mu je i rekla da teško žive i da bi voljela otići u neki internat na školovanje. Tada je imala 12 godina. Kemal Ataturk je zatražio dozvolu, od njezine braće, da je usvoji. Otišla je s njim u Ankaru. Dobila je (1934) prezime GÖKCEN (Gokčen- Nebeska). Tamo se školovala. Završila je Američku akademiju “Uskudar” u Istanbulu. Od strane US Air Forces izabrana je, kao jedina žena-pilot, među dvadeset najboljih pilota u historiji avijacije. Rođena je u Bursi 1913. godine, a preselila na ahiret u Ankari 2001. godine. Usvojena je kćerka turskog vojnog zapovjednika, narodnog vođe, utemeljitelja turske republike i njenog prvog predsjednika Gazi Mustafe Kemala Ataturka (Solun, 1881 – Istanbul, 1938). Sabiha je prva ženska borbena pilotkinja na svijetu. Međunarodni aerodrom u Istanbulu, na azijskoj strani grada, dobio je naziv po njenom imenu.
Agresivnost nedemokratske vlasti u Republici Crnoj Gori osjetio je i novinar, publicist i scenarist Šemsudin Šeki Radončić (rođen 1957. godine u Beranama), u više navrata, zajedno sa svojom porodicom i bio meta brutalnih napada, pa i bombaških napada. Prvi je novinar u historiji Crne Gore osuđen za klevetu zbog tekstova u kojima je opisao kako su komandanti Jugoslavenske narodne armije (JNA) rušili i pljačkali Dubrovnik. Autor je knjige Kobna sloboda, u kojoj otkriva ratni zločin deportovanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, kad je ubijeno najmanje 86 građana Republike Bosne i Hercegovine.
Šeki piše o historijatu, ustrojstvu, akcijama i kontraakcijama crnogorske tajne policije devedesetih godina. Crnogorska tajna policija nastala je i iznikla iz nekadašnje OZNA-e (Odjeljenja za zaštitu naroda), koja je po nalogu Josipa Broza Tita formirana 13. 5. 1944. godine u Drvaru. OZNA je ostala upamćena po teškim okrutnostima, prijekim sudovima i likvidacijama. Kasnije se OZNA iz vojne transformira u civilnu službu UDBA-u (Upravu za državnu bezbjednost). Udba nije bila ništa „nježnija“ od OZNE.
Pjesnik Fadil Osmanović (Kalica, Petnjica, Gornji Bihor, 1954), također, je fizički zlostavljan od policije iz Berana (Crna Gora) od 1992. do smrti 1994. godine. Inspektori SUP-a iz Berana su ga zlostavljali, tukli, mučili i maltretirali na razne načine, pa je pod zločinačkim torturama časno preselio na ahiret i ostavio znak ponosa i mučeničkog otpora četničkim zlodjelima u Crnoj Gori. Nažalost. možemo i danas čuti kako u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, ti zločinci, ne baš tako rijetko, pjevaju: „Oj Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“; „Nož žica Srebrenica“; „Ljubio sam bula trista, sve zbog bratstva i jedinstva“; Ljubio sam bule dvije u Sjenici kraj džamije“; „Turkinja se u džamiji klela da je samo Srbina voljela“.
Ali, kako kaže narodna uzrečica, u svakom zlu ima i nečega dobrog. Naime, velike ljudske tragedije izazivaju uzbuđenja i prikladnu atmosferu za stvaralačku aktivnost. Gdje god čovjek radi i nastupa, javlja se i njegov lirizam koji je direktno očitovanje čovjekove ličnosti i duševnosti, njegovih osjećanja, opredjeljenja i stavova. Samo na prvi pogled, koji vara, može se učiniti da je lirika – zbog svoje subjektivnosti i individualnosti – daleko od historijskih i društvenih zbivanja, naprotiv, ona je s njima u najužoj vezi i prvi je odgovor, prva intimna reakcija na konkretne društvene i historijske situacije, ali samo na svoj lirski način. Lirika izražava subjektivni doživljaj pjesnikov, lično osjećanje, lične refleksije i reakcije na vanjski svijet i reprezentira osjećanja samog društva, a to pjesma Srebrenica Faiza Softića (Vrbe kod Bijelog Polja, 1958) veoma dobro ilustrira:
Stasale ašlame rumene
U đul baštama Zelenog Jadra
Trni slast u rumenom plodu
Nad Srebrenicom crni se bajrak vije.
Na okućnici Fate Orlović
Posadiše oltar –
Uskličnik na mitomanskoj sintaksi zločina,
Ucvijeliše onu koja nikoga nije.
Talasaju grane prerodile
U Potočarima:
Mašu li to onima koji doći neće?
O, majke srebreničke,
O, majke bošnjačke
Za koga noću bdiste
Nad kolijevkama zlaćanim
Ah, taj Bihor i književnik Fehim Kajević (rođen 1945. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja) koji ponosito veli: “U Bihoru sam napisao sva moja značajna djela, tako da se prije mene rodila tzv. ‘Bihorska škola’ pisaca, prvenstveno po našem Ćamilu Sijariću. O tome fenomenu ću saopštiti moju prigodnu i paradoksalnu izjavu: Prije 26 godina na godišnjoj Skupštini Udruženja književnika Crne Gore u Titogradu, današnjoj Podgorici, kao potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, rekao sam da selo Šipovice Ćamila Sijarića i moje malenkosti, koje je bez puta ( stočarsko selo) ispod planine, ima više objavljenih knjiga Ćamila Sijarića i moje malenkosti, nego stanovnika. Kolegice i kolege mi nisu vjerovali. Uzviknuli su – to je nemoguće?!” (…) Ovoj „Bihorskoj školi“ pripadaju svi zreli pisci, od Ćamila Sijarića, Rifata Burdževića, Muhameda Abdagića, Junuza Međedovića, Avde Međedovića, Huseina Bašića, Alije Džogovića, Ismeta Rebronje; – zatim koji su živi (tada bili živi, op.a.), Zaima Azemovića, Izeta Sijarića, Mevljude Melajac, Murata Baltića, Bisera Suljić – Boškailo, Safeta Hadrovića – Vrbičkog, Hoda Katala, Ismeta Markovića, Safeta Sijarića, Zumbera Muratovića, Fatime Muminović – Polesić, Faiza Softića, Refika Ličine, Saladina Burdževića…Predug bi bio spisak pisaca iz „Bihorske škole“, odnosno iz Sandžaka. I on se nikad ne završava. Imamo našeg Homera, Avdu Međedovića. Nažalost, tu prijatnu vijest su nam saopštili umni stranci.“
Ista škola je i Šefka Begović – Ličina (Rasova kod Bijelog Polja, 1949) i njezin brat Džavid Begović, koji su 2012. gopdine objavili Sandžački rječnik, prvi u historiji Sandžaka sa 10.000 riječi, 3.000 fraza i 11.000 objašnjenja, čiji su saradnici bili akademici: Muhamed Filipoić (glavni urednik), Dževad Jahić, Ibrahim Pašić, Džemaludin Latić, Hasnija Muratagić – Tuna, Sait Kačapor, te ostali saradnici Bisera Suljić-Boškailo, Husein Zvrko, bošnjački, bosanskohercegovački i internacionalni akademski slikar Džeko Hodžić, Fehim Kajević, Safet Sijarić i Asmir Kujević. Bošnjaci iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Hrvatske, Srbije i diljem svijeta prepoznali su vrijednost ovog naučnog djela, koje stiže na važnom vremenskom raskršću, pa su to djelo osjetili kao svoje i neotuđivo, bez obzira na dosadašnje nesporazume pojedinaca u društvu i životu. Rječnik je stvaralački oblikovan napor koji je urodio uspjelim ostvarenjem. To je Begovića dar svima nama.
Darovao nas je i Avdulah Ramčilović (Lagatore, Petnjica, 1945), iz njegovog pera, iz srca i duše izlilo se preko1000 pjesama svih formi i oblika: patriotske, misaono refleksivne, dječije, ljubavne, opisne… Temeljne teme njegove poezije su život, djeca, ljubav, žena, ono što i čini osnovu ispunjenog života. On je pjesnik, avangardista, mira, slobode i ljubavi među ljudima, narodima i religijama, nesebično naklonjen pravdi i istini.
Upravo, takav je, ekspert pravnih nauka, akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić (Bijelo Polje, 1962), nenadmašan i apsolutno oslobođen svih predrasuda kada iznosi svoja zapažanja i političke procjene. Njegov životni i društveni program u kojemu temeljno mjesto zauzima ljubav prema pravdi, vidljiv je u njegovim javnim istupima i djelima. Njegova djela i javni istupi su uvjerljiv dokument o političkim prilikama na Balkanu, obrađeni savjesno i temeljito, a najuspješnija njegova strana je sjajna karakterizacija ličnosti u političkom životu država nastalih raspadom druge Jugoslavije. Kurtćehajić, između ostalog, kaže: „Ne može se međunarodna zajednica rukovoditi time što je Dodik osvojio veliki broj glasova na izborima. Isto je tako i Hitler došao na vlast, a znamo šta se poslije događalo. Mnogi koji poznaju Dodika navode da on nije nacionalista, međutim isto su to govorili i za Slobodana Miloševića, a znamo da se on na krilima nacionalizma održao na vlasti, sličan njemu je i Dodik. Zbog toga smatram da on nije marginalan, i da ga se mora zaustaviti.“
Po našem skromnom mišljenju, nas Bihoraca, u koje se, po ideološkoj matrici, ubraja i autor ovog teksta, najveće greške koje je učinilo Osmansko carstvo prema Bosni i Bošnjacima su: Nisu podržali Zmaja od Bosne (1831/1832) i neprestana potpuna amnestija ustanika, koji su malo pomalo kidali dio po dio Bosne. Tako je Crna Gora prisvojila dobar dio Hercegovine, koji se i danas zove Stara Hercegovina: Nikšić, Šavnik, Žabljak, Plužine, Herceg-Novi, Risan …
Elaborirajući dešavanja u, i oko, zemlje Bosne (kada kažem Bosna pod tim pojmom podrazumijevam i Hercegovinu i Sandžak kao sastavne dijelove historijske Bosne) i Bošnjaka u njoj: Bez Bošnjaka se nije mogla usposataviti granica Osmanskog carstva, niti bilo kakav oblik Jugoslavije, niti bilo koji oblik velikodržavne tvorevine na Balkanu. Bošnjaci su tu mogli pomoći ili onemogućiti da se to ostvari, kao što su to činili u slučaju velikodržavnih projekata nedobronamjernih, istočnih i zapadnih susjeda.
Bošnjaci su, kroz historiju, često vodili tuđe bitke i ratove. Prevareni su u odanosti Osmanskom carstvu, kome su poklonili najbolje sinove i kćeri, ostavljali kosti od Perzije do Beča za Osmansko carstvo, a ovi su ih na kraju prepustili na milost i nemilost njihovim neprijateljima; prevareni su prilikom stvaranja i prve i druge Jugoslavije, ginuli od Gevgelije do Trsta za Jugoslaviju; od Sandžaka do Beograda za Srbiju, borili se za druge, branili tuđe gradove i sela, vodili tuđe bitke, ali su, pored svega toga, uspjeli i svoje odbraniti (iako ne u potpunosti, op. a.), kako kroz povijest, tako sve do danas.
U svom književnom i umjetničkom opusu ispisali i prikazali su, brojni Bošnjaci iz Sandžaka (a tu su, svakako, i Bihorke i Bihorci, op. a.), dirljivu i tešku egzistencijalnu prošlost sandžačkih Bošnjaka, a posebno sandžačkih muhadžira. U užem književnom smislu dragocjen je njihov doprinos, što su pronašli kulturno i etičko značenje u izgradnji što punijega i određenijeg književnog bosanskog jezika. Duboko su osjetili probleme svoga naroda i savremena društvena kretanja, te su o njima pisali i slikali neposredno, otvoreno i spontano. Svoja umjetnička kreda nisu tumačili teorijski, nego u svojim djelima iznosili potresno ono što tišti i muči Bošnjake iz Sandžaka i šire: sa Kosova, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Ne zaboravimo, da je književno i likovno djelo društvena pojava, otkriva nam ono što mi osjećamo, jer vrijedno književno i likovno djelo je sušti ljudski život.
avlija.me
