Neke nove “vrijednosti”
Generacija naših roditelja koja je odrastala u onom mrskom, totalitarnom i nepravednom režimu, čvrsto je vjerovala da čovjek samo treba biti čestit, pošten i vrijedno i naporno raditi i da će uspjeh doći sam od sebe. Generacija naših potomaka još čvršće je uvjerena da je to notorna laž! Šta je to učinila naša generacija da jednu tako plemenitu paradigmu radikalno promijeni u njenu potpunu suprotnost?
Jedna istina
Za moga oca svijet i ljudi bili su “crni” ili “bijeli” sa vrlo malo sivih zona. Dobar čovjek bio je ujedno i drug i prijatelj i raja, vrijedan radnik, dobar zanatlija, poštovan član svoje i šire zajednice, čovjek s kojim se mogla popiti kahva ali i postati kućni prijatelj. Sa svakim je komunicirao onako i onoliko kako i koliko je taj neko bio za komunikaciju. Za moga oca društvo je bilo nešto dobro i on je bio dobar za društvo, istina je bila samo jedna, sloboda nešto za što vrijedi umrijeti ili poginuti, sistem nešto što je doživljavao na mikrorazini (u preduzeću), demokratija riječ iz grčke mitologije, a politika nešto… ne baš tako dobro, ako ne i loše, te se zato njome nije bavio i bio je sretan što se neko drugi bavi da on ne bi morao.
Za moga oca porodica je bila svetinja, rodbina nužnost, a prijatelji potreba. Religija je bila “opijum za narod” jer je poznavao mnogo religioznih ljudi koji nisu bili dobri, a vjera je bila iznimno dobro jer su svi vjernici koje je poznavao bili dobri ljudi, ni komunizam – premda je znao da je utopija – nije bio potpuno loš, ako su komunisti koji ga predstavljaju bili dobri ljudi. Rat je srušio svijet moga oca. Nije dočekao kraj rata ni da vidi rasplet situacije.
Nasreću, rekla bi moja majka koja je doživjela taj rasplet, jer bi – kakav je bio – vidjevši da ništa od onoga što je za njega bio aksiom više ne vrijedi ni prebijene pare, istoga trena poželio otići na Onaj svijet. Za moju majku, koja se u životu usmjeravala i rukovodila istim skupom pravila koja je uspostavio moj otac, u izvjesnom smislu ih nadograđujući i profilirajući, sloboda, istina, obraz i čast skuplji su od glave – krivo sjedi, ali pravo govori, govorila je, rad se podrazumijevao, rezultat očekivao ali tek ako i nakon što Bog spusti rodnu kišu, život se živi a ne glumi i pogotovo ne gleda na televiziji (iako je pratila nekoliko španskih sapunica), ali nijedan reality show jer su joj “glumci” bili loši i providni. Isto vrijedi i za politiku.
Za moju majku politika je bila jednako (loša) kao i reality show: gomila nepoznatih likova koji se u televizijskoj emisiji nadmeću ko je gluplji, skaredniji, promiskuitetniji, ko neuvjerljivije laže, petlja i podvaljuje drugima i tako i time sebi probija put do “pobjede” i “nagrade”.
Šta je to učinila ova, moja generacija da život pretvori u reality show, a taj show televizijskim korelatom životu?
Reality show bi, prema nekoj definiciji, trebao biti TV žanr u kojem protagonisti žive “stvarnost” s ciljem zabave gledalaca zamišljen i proveden u djelo u nekom bolesnom umu kojemu su uobičajeni sadržaji televizijski postali dosadni. Ustvari, reality show je bijeg od vlastitog života bez smislenih i produktivnih dana, prepunih nezadovoljstvom sobom i drugima, u nečiji tuđi (dan i život) koji ne zahtijeva ni trud ni energiju.
U tom svijetu nije bitno jeste li dobar đak, učenik, student, kakvi ste kao čovjek, sa izopačenim sistemom u kojemu nema mjesta ni klasičnom bontonu, inteligencija nije poželjna, a sposobnost se mjeri ili izgledom ili imetkom. Popularna psihologija to prepoznaje kao Dunning-Krugerov efekt, čiji su simptomi činjenice da nekompetentni ljudi postaju superiorni i nadmoćno brane vlastito neznanje i nesposobnost kao vrhunske dosege sebe kao čovjeka u datom (historijskom) trenutku. To umnogome podsjeća na definiciju politike kao “umjetnosti mogućeg”, koja u našem slučaju blisko korespondira sa životom kakvog smo prisiljeni živjeti što, sve zajedno, dovodi u blisku vezu život, politiku i reality show brišući ionako teško uočljive granice među njima.
Drugim “vrijednostima” odgajamo generacije koje će naslijediti i vjeru i zemlju
Kao i u reality showu, u životu je za uspjeh potrebno zadovoljiti samo jedan kriterij – nabaviti novac, a to je najlakše ako si u politici jer si u prilici sebi osigurati poziciju sa koje ćeš lahko steći moć da odlučuješ o stvarima o kojima nemaš pojma. Sistem u kojemu se insistiralo na etičnosti, inteligenciji, moralu, disciplini, odgovornosti, dostojanstvu, časti, trudu i radu, osobinama zahvaljujući kojima je čovjek sticao pravo na kompetenciju više ne postoji.
Zamijenjen je drugim “vrijednostima” koje je – sve – moguće kupiti, od diplome, preko radnog mjesta, do položaja. To je iznjedrilo stanje u kojemu je normalno nepostojanje bilo kakvih kvalitativnih etičkih, moralnih, intelektualnih kriterija, dok se ljudskost, općenito, smatra slabošću, dobrota naivnošću, a nepristajanje na općeprihvaćene moduse – glupošću. U toj političkoj, ekonomskoj i socijalnoj strukturi i s tim preovlađujućim mentalitetom rađamo, obrazujemo i odgajamo generacije mladih ljudi budućih roditelja i onih koji će naslijediti i vjeru i zemlju.
U nedavno objavljenom intervjuu jedna ugledna profesorica psihologije kaže: “Reality show predstavlja upravo dekadentno društvo s naših ulica. Reality show je u svakom segmentu koji čini našu državu. Ti ljudi, naši političari, oni se možda ne skidaju, ali su etički ogoljeni, a to je sto puta gore. To je licemjerno prostituisanje. U bijelim okovratnicima, s ogromnim količinama novca, zadovoljavaju isključivo lične porive. Ljudi ne shvataju da postoji paralela između televizijskog realityja i ovog posljednjeg, a skupo je plaćamo svi, životima, budućnošću naše djece. Nije više najveći problem hoće li dijete vidjeti spolni odnos na televiziji, nego je problem što ljudi ne shvataju pojeftinjenje strukture vođenja države u svim segmentima – to je reality!”
Generacija naših roditelja odrastala je u mentalnom okruženju u kojem se prestiž mjerio brojem i kvalitetom pročitanih knjiga, uspjeh završenim fakultetom, formiranom porodicom i pristojnom djecom, u kojemu su radno mjesto, položaj i pozicija u društvu predstavljali rezultat rada, truda i zalaganja. U tom okruženju svi su slušali onoga ko ima nešto pametno reći, nepotkupljivost se smatrala vrlinom, kritika dobronamjernim savjetom, a fudbal ili nogomet vikend zabavom uz košpice.
Stvarnost i istina
Da nije kako jest i da nije život nego reality show tipa takmičenja za najboljeg kuhara amatera ili ples sa zvijezdama, pa nam je neko simpatičan iz čista mira – nema veze što loše kuha/pleše, što je malo nespretan/trapav ili što baš i nema sluha ili ne zna da kuha – da se malo manje pita publika, a malo više stručni žiri te da stručni žiri – a ne publika – može odlučiti ko, doista, najbolje kuha ili pleše, možda bi stvari izgledale puno drukčije.
No, publika je, u biti, prilično nepredvidljiva i često joj se omakne pa na scenu vrati nekoga koga je stručni žiri davno otpisao, te joj nije baš previše vjerovati. Oni se ponašaju kao da posmatraju partiju Monopolya u kojoj se jednim potezom igrači (o)bogate ili, pak, reality show tek da vide ko će sljedeći ispasti ili upasti prije nego što isključe televizor i na spavanje pođu s riječima: “Bože, Bože…” I ništa više. Stvarnost i istina su negdje drugo i kao da je u relityju uopće bitno šta je stvarnost i istina, a šta nije.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
