ZA(Š)TO NESTAJEMO?!
Još nismo smogli snage sebi priznati da definiramo šta je ovo što živimo i u čemu živimo. Možda je to baš ono za šta nas optužuju naši dušmani, a mi se kunemo svime i svačim da to nije…
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Možda nema priznatijeg pisca, pjesnika, ili uopće bosansko-muslimanskog umjetnika da svoje rane radove nije objavljivao u vjerskoj periodici pod dojmom ramazana. Tako je taj duhovni romantizam bosanskih muslimana iznjedrio je pregršt prekrasnih umjetničkih djela. Pošto je ramazan porodični praznik muslimana koji kulminira sa bajramom za njega nas vezuju mnogi kulturni i narodni običaji i adeti. No, pored toga što je ramazanski post danas mnogo više prisutan u javnosti, mnogi vjernici se sa tugom i nostalgijom prisjećaju onih birvaktile ramazana.
„TOPA-MOČA“
Opora zbilja koju preživljavaju bosanski muslimani dodatno raspiruju tu nostalgiju. Kako starim i sam se sve više odlučujem ramazan postiti u zavičaju. Baš bih mogao emotivno ispisati svoja sjećanja na te davne ramazane. Ali, avaj, skoro da ni traga tog ramazanskog lezeta i ištaha više nema u mojim Pridvorcima. Čak sam šokiran saznanjem da u susjednim selima neće biti teravije uopće. Dakle, jedna džamija i jedan mekteb neće se otvarati tokom ovog ramazana. Čak je ta džamija bila nekad jedina gdje su mještani 5-6 sela i zaselaka klanjali džumu. Sjećam se da mi je dedo pričao kako je sestri imama puklo srce od tuge kad ga je zamijenio drugi imam i proučio ezan u toj džamiji.
Naravno, problem je što više nema ko klanjati u tim selima. Jesenas također nije upisano niti jedno dijete u prvi razred u mojoj osnovnoj školi na Borovoj Ravni.
Samo par dana prije polaska na selo, u Sarajevu sam sreo jednog bošnjačkog biznismena, iliti tajkuna, koji mi se povjerio da je nakastio prodati firmu i odseliti se bilesi u Tursku. Natuknuo mi je kako je naumio sagraditi džamiju negdje u nekom selu nakon prodaje firme. Prigovorio sam mu kako nisam siguran da će mu biti kabul, jer imamo dovoljno džamija, a na selima više nema ko klanjati u njima. On me nazvao islamskim radikalom, a moje mišljenje okarakterizirao skoro bogohulnim. Simpatičan mi je taj tajkun pa mu nisam ni oponirao. Inače, mnoge režimske tajkune prezirem iz dna duše. Jer upravo njih krivim za ovakav negativan trend vjere, kulture i uopće života bosanskih muslimana. Oni su simbol opće pohlepe koju je ispoljio bošnjački režim poslije rata. Eto, dok se oni dave po Sarajevu „topom-močom“ na iftarima po luksuznim restoranima, mnoge džamije ostaju zamandaljene, a sela gluha i pusta.
U selima Privora odškolovala se mnoga ulema. Ima bar 4-5 hafiza, na primjer. Samo u Pridovrcima poslije rata medrese je završilo tridesetak učenika i učenica. I svi su otišli za svojom nafakom.
ZA(Š)TO NESTAJEMO?!
Od kada je SDA na vlasti, većina njenih skupova se održavala po tim istim džamija. Nema tog mještanina da mu nije tutnuta koverta u vrijeme predizborne kampanje da glasa za tu stranku. Čak su aktivisti ove stranke u vrijeme kampanje džematile klanjali, a neki od nih bi predvodili džemat u mihrabu. To je činio aktuelni predsjednik OO SDA Gornji Vakuf Sedžad Milanović, na primjer. Ovaj opskurni političar kriminogenog imidža vedri i oblači ovim krajevima već dvadesetak godina. Nema nikog u njegovoj bližoj i daljoj familiji da nema posao, stan ili kuću i okućnicu, auto itd. Takvo je stanje i kod njegovih desetak pajdaša koji vladaju ovim krajem. Stoga se samo oni mogu smatrati odgovornima za stanje naroda. Taj Milanović je, opet, što je tipično za SDA, uspio postati akademski građanin i steći diplome i zvanja profesora te predavati na dva-tri fakulteta itd.
Sve je ovo općepoznato javnosti, kako na lokalnom nivou tako i šire. Tako da se uzorak života sela Gornje-vrbaške doline može uzeti kao opće stanje nacije. I nema tog optimiste da može ustvrditi da će se stanje popraviti i da ćemo vidjeti „svjetlo dana“ za naredna dva-tri desetljeća. Pitanje je da li uopće više postoji volja i želja u narodu da se šta mijenja. Jednostavno samo svikli na sve ovo; na pusta sela i bogate i utovljene političare i tajkune.
Još nismo smogli snage sebi priznati da definiramo šta je ovo što živimo i u čemu živimo. Možda je to baš ono za šta nas optužuju naši dušmani, a mi se kunemo svime i svačim da to nije „islamska držav(ic)a“. Kako god, imamo jake nacionalne i vjerske vođe, a slabašan narod koji, eto, polahko nestaje. Ako bismo se poredili sa nekim u svijetu, ipak smo najsličniji svojoj (sab)braći zakafkaskih postsovjetskih, odnosno postkomunističkih zemalja kojima vladaju dinastije, autokrate i diktatori. Sudeći po njihovim prijestolnicama, koje su pune spomenika vlastodršcima i džamija, to su ipak neki surogati islamskih država. Nema više sumnje u to da su neku od varijanti tih surogata islamskih autokratskih držav(ic)a (entiteta) napravili i Bošnjaci za sebe. Bili svjesni toga, ili ne, zna li to, ili ne, svakim danom sve više sličimo na njih. Zato nestajemo u neznanju! Jer naš neprijatelj broj jedan je upravo neznanje.
(TBT)
