Ratne 1993. godine Pravni fakultet u Banjaluci kao brucoš upisuje Milan Tegeltija, današnji predsjednik VSTS-a BiH. U njegovoj zvaničnoj biografiji stoji da je diplomirao već 1995., a pravosudni ispit položio 1997. godine. Saberemo dva i dva, pa utvrdimo da ovaj “sudija” niti je u zakonskim okvirima mogao završiti fakultet, niti položiti pravosudni ispit. Inače, u VSTS-u zastupa kategoriju sudija iako se ni dana nije bavio sudačkom djelatnošću. I svi se lafo čude zašto nam je pravosuđe nakaradno.
Momčina od 22 godine, k'o od brda odvaljen, u junskom roku 1993. godine dolazi na Pravni fakultet banjalučkog univerziteta. Već tada ćelave glave, pa lako pamtljiv hiljadama studenata i nastavnog osoblja. Zna se i stvarni razlog započinjanja studija – bio je to način izbjegavanja mobilizacije i upućivanja na ratište.
Istine radi treba prenijeti svjedočenja drugih, odnosno da je se Tegeltija doista mučio tih prvih mjeseci studiranja, a posebno oko pripremanja i polaganja sociologije. Međutim, u njegovoj službenoj biografiji stoji da je diplomirao 1995. godine. Odvajkada je ovaj fakultet trajao osam semestara ili četiri godine, pa nam se sasvim osnovano valja zapitati: kako ga je Tegeltija završio za dvije godine?
Nema se tu šta pretjerano razmišljati. Znamo kakav je haos 1995. bio u Krajini, pa sve do sasvim utemeljenog straha od gubitka Banjaluke. Zar da našem Tegeltiji propadnu dvije godine “mukotrpnog studiranja”, kad mama i tata imaju veza i para, pa mogu milom sinu bukvalno kupiti diplomu. I bi tako!
Elem, opstadoše i Republika Srpska i Banjaluka, pa što da Tegeltiji “trune teško stečena” diploma kad ga mama i tata mogu ugurati u srbački sud. I opet u rekordnom roku, već 1997. godine ovaj današnji “sudija” ima položen pravosudni ispit. Brucoši iz 1993., pa čak ni najbolji studenti, do kraja 1997. godine nisu uspjeli diplomirati, a naš Tegeltija u tom periodu već je imao položen i pravosudni ispit.
Uzdajući se u diplomu svog mezimca mama i tata ekspresno otvoriše advokatsku kancelariju, ali je ista imala klijenata taman koliko je i ovaj “advokat” imao legalno položenih ispita tokom studiranja. Zato se Tegeltija u svom stilu i manuo advokature – ekspresnom brzinom. A što da se pati, kad ima “sijena” na državnim jaslama?
Tako naš “polupravnik” (sa upitnom i polovinom studija) 1998. postaje sudija Vojnog suda u Banjaluci. Do 2001. godine, koliko se tu zadržao, živo me zanima da li je sudio i jedan jedini predmet, makar i nekakvog vojničkog prekršaja? Znajući dešavanja tog doba (gašenje Vojske i MO RS) – čisto sumnjam!
Pošto je na prethodnoj funkciji stekao “sudačko iskustvo” (nula poena?) progura srbački lobi svog “polupravnika” za savjetnika Ombudsmana RS? Bio sam na istim pijankama sa našim Tegeltijom, pa kontam da je ombudsmana jedino mogao savjetovati oko konzumiranja alkohola u pretjeranim količinama. Posebno u kontekstu silnog posla koji je tada imao zaštitnik ljudskih prava u Srpskoj. Tja.
Elem, prava cirkusijada od karijere Milana Tegeltije kreće sa 2004. godinom. Podsjećam, jedanaest godina nakon “reforme” krivičnog zakonodavstva i pravosuđa (iz 2003.). Naš “pulupravnik” postade tužilac okružnog banjalučkog tužilaštva. I tako se upoznajemo.
Vratiću se na naše “poznanstvo”, ali prije toga valja ukazati na još jednu činjenicu. Nakon trogodišnjeg tužilačkog angažovanja Milana Tegeltiju upravo VSTS imenuje na poziciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci (onog zapaljenog). Dana jednog nije radio kao sudija, a smatrali su da je ovaj “polupravnik” kredibilan za poziciju predsjednika suda. Da bog sačuva!
Potom napušta funkciju predsjednika suda samo kako bi se mogao kandidovati za VSTS – ispred kategorije sudija osnovnih i okružnih sudova Republike Srpske. I danas je na poziciji predsjednika VSTS-a kao predstavnik sudija iz Republike Srpske, a dana jednog nije radio kao sudija. I svi se pitamo šta su uzroci katastrofalnog stanja u pravosuđu?
No, vratimo se na “pravosudno iskustvo” Milana Tegeltije. Zadužio je ovaj “iskusni tužilac” slučaj produženog krivičnog djela “teško ubistvo” Irene Predojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića, koji i danas potresa Kozarsku Dubicu i prijedorsku regiju. Kako je vodio predmet odlično mi je poznato, a posebno jer sam preko godine trpio napade i prijetnje grupe osumnjičenih (uključujući i pripadnike policije).
Dok sam pomagao kolegama, a krio da nešto znam o tim zločinima, sve je teklo idealno. Kad sam Milanu Tegeltiji i policijskim banditima Nedeljku Luburi, Goranu Mikanoviću i Mili Došenoviću otkrio koliko znam – jedva sam živu glavu izvukao. Ukoliko neko smatra da zasluge za osuđivanje Gorana Kotarana treba pripisati Tegeltiji i pomenutim policijskim banditima, mogu i o tome objelodaniti kontraargumente.
A tek što se naredni tužilac, Mirjana Miodragović Basrak, u tom predmetu “proslavila”. Dovede joj policija mladića sa potpisanim priznanjem da je saučestvovao u Ireninom ubistvu, a ona krene sa marifetlucima kako je on bio maloljetan tokom počinjenja djela.
Pristojno joj inspektori ukažu na činjenicu da je zapisnik o uzimanju izjave potpisao kao punoljetna osoba i bez ikakve prinude (zbog straha da će biti likvidiran kao Vrban i Kanurić). Onda ga tužilac nagovori da “povuče priznanje”, a samo kako se istraga ne bi proširila na teške zločince koje Mirjana Miodragović Basrak godinama štiti, pa i na druge povezane stravične zločine.
Vrhunac bezobrazluka usljeđuje kada Mirjana Miodragović Basrak, zloupotrebljava Irenino ubistvo za nezakonito prisluškivanje prijedorskog načelnika Draška Papka. Ona i njeni kriminalni puleni Lubura, Mikanović i Dobrijević “spakovali” su ovom čestitom profesionalcu i dobrom čovjeku sramnu optužnicu, a samo kako bi zaposjeli rukovodeće pozicije u prijedorskoj policiji.
Čujem da je Draško Papak nedavno, nakon preko pet godina sramotnog razvlačenja po sudu, oslobođen od montirane optužnice. Je li neko na naslovnoj strani objavio tu činjenicu? A sjetimo se stravične javno-medijske satanizacije ovog kolege. Možda sam jedini pisao da je nevinom čovjeku uništen život, a naprosto jer sam znao bukvalno sve okolnosti njegovog nezakonitog i sramnog progona.
Poslao sam upit Milanu Tegeltiji da me obavijesti je li Mirjanu Miodragović Basrak nagradio sudačkom pozicijom zato što je mene nezakonito optužila u ovoj “komediji od krivičnog postupka”, po kojoj sam postao “medijska zvijezda”. Još sam ga upozorio da znam sve njegove marifetluke. Zalud, “polupravnik” se isprovaljivao toliko da mi je dostavio dokaze i inkriminacija Mladena Mitrovića.
I gdje smo danas? Taman gdje nas je dovela ona kontraverzna presuda Tegeltijinog formalnog šefa odjeljenja u banjalučkom osnovnom sudu, Spasena Kelemana. Presuda kojom je oslobodio Milorada Dodika za one silne nezakonitosti u prvom mandatu premijera (1998.-2000.), za koje ga je procesuirao Boško Čeko.
Neprevaziđeni revizor Čeko prikupio je silu dokaza o tome kako je Dodik nezakonito podijelio tri miliona DEM-ova kadrovima državno-represivnog aparata ove države. Odreda je Dodik “potkovao” ključne aktere budućeg pravosudnog i bezbjednosnog sistema Bosne i Hercegovine, dokazao je Čeko počinjene nezakonitosti i sve to validno procesuirao, ali je Spasen Keleman donio presudu kakvom se valja ozbiljno pozabaviti u traženju uzroka današnjeg katastrofalnog stanja u pravosuđu.
Sljedeći uzrok problema treba sagledati kroz “aršine” po kojima su imenovani svi nosioci pravosudnih funkcija u ovoj zemlji. Pa zar osoba koja je završila “ratni pravni kurs” da postavlja sudije ustavnih i vrhovnih sudova? Osoba koja ni dana nije provela u sudnici, a ne znam ni šta bi tamo radila(?), personalno i normativno “štiti” sudsku vlast.
Najbolje je da se ne referiram na Zakon o VSTS-u, kojim je umjesto podjele zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kao temeljnog principa modernih država, stvoren “bućkuriš baba i žaba”. Umjesto toga podsjetiću na javno zastrašivanje Gordane Tadić o progonu svih koji se drznu “napadati nezavisno pravosuđe”. Eto javno je pozivam da krene od mene, a po prednjim navodima očigledno sam solidno pripremljen za okršaj.
I nastaviću da je ovakvim objavama p(r)ozivam…
Piše: Borislav Radovanović
Izvor: https://radovanovicborislav.blogspot.com
