Doprinos povjerenju i pomirenju moguć je svaki dan, kroz različite medijske platforme i kroz pristupe koji daju prednost kulturi mira nad kulturom nasilja
Pariška nevladina organizacija Reporteri bez granica svake godine na Svjetski dan slobode medija objavljuje izvještaj Indeks slobode medija. Od 2002. kada je prvi put objavljen ovaj izvještaj, ova organizacija prati koliko je nasilnih napada, ubistava, hapšenja i direktnog ili indirektnog pritiska na slobodu medija prisutno u 167 zemalja koje obuhvata njeno istraživanje. Rezultati za svaku zemlju se dobivaju na osnovu upitnika kojeg popunjavaju partnerske organizacije zemalja koje učestvuju u istraživanju. Na stranici Reportera bez granica nalaze se rezultati iz 2016. po kojima je Bosna i Hercegovina na nezavidnom 68. mjestu i opis da su mediji u BiH, unatoč dobrim zakonskim regulativama, pod čestim pritiskom prijetnji i političkog pritiska. Ako kliknete rangiranje od 2002., vidjet ćete da je ovo najlošiji rezultat do sada; najbolji je bio 2006. kada je BiH zauzimala 19. poziciju.
Sve ovo dâ se povezati sa ekonomskom slikom društva u kome mediji uglavnom žive od reklama a cijena reklama ovisi o posjećenosti i lajkovima. To rezultira senzacionalizmom medijskog sadržaja, a senzacionalizam u našem društvu su tekstovi sa estrade, iz crne hronike, propagandni tekstovi o trećem entitetu, referendumu, reviziji presude… Nagrade i priznanja za novinare uglavnom ne idu u ruke novinarima najtiražnijih štampanih i najčitanijih online medija u državi. Ovakve medije ne odlikuje istraživačko novinarstvo, a centralni dio građe i jednog i drugog predstavljaju političke teme.
Mediji bi trebali biti i glas naroda, a moglo bi se reći da neko ko čita bosanskohercegovačke medije i gleda njene tv-kanale ne bi imao pojma o životu u BiH ili bi zaključio da se u ovoj državi život protrači razbijajući glavu o tome šta je koji političar rekao i ko će kome kako uzvratiti, a sve to u konstantnom strahu da devedesete jesu prošle ali ne znači da se ne mogu ponoviti. Kao da ovdje živi neka čudna vrsta ljudi koja ne sklapa prijateljstva, nema u sebi imperativ napretka, ne obrazuje se i ne gaji konstantnu nadu u život.
Premalo pozitivnih priča?
Želeći pronaći odgovor koliko se u medijima zaista oslikava situacija u društvu, napravili smo kratku anketu u kojoj su učestovale osobe različitih profila (studenti/ice, arhitekti, web dizajneri, umjetnici, pravnik, fiziotarapeut, saobraćajni tehničar, novinari, svećenik), različitih starosnih dobi (19 – 45) i različitih nacionalnih i religijskih pripadnosti. Mediji koje prate da bi se informisali o događanjima su državni televizijski emiteri iz BiH i regiona, a najveći broj odgovora bio je da prate online medije i medije koji se oglašavaju preko društvenih mreža. 18 od 21 ispitanika odgovorilo je da provjerava informacije koje pročitaju ili čuju u medijima. Neki od razloga za provjeravanje informacija koje su naveli su: zato što znam da mediji plasiraju većinom informacije iza kojih nastoje sakriti zaista bitne informacije, zbog toga što je većina medija u funkciji širenja propagande političkih stranaka, provjeravam neku vijest koja me iz nekog razloga više zanima, jer nemam a priori povjerenje u medije koje pratim; često naslov i sadržaj vijesti nisu kompatibilni; jer su u većini slučajeva informacije preuveličane i netačne; zato što mediji lažu i iskreću istinu jer su površni ili potkupljeni; ako ne bih provjeravao informacije koje vidim u medijima i sam bih mogao širiti neistinitosti i nagađanja; jer mediji svašta pišu i izmišljaju, doslovno.
Pitali smo ih i o dojmu koji se stiče na osnovu izvješća medija a tiče se suživota različitih grupa u BiH, odnosno da li je više pozitivnih ili negativnih vijesti i priča. Ispitanici i ispitanice su rekli da dnevnik na TV-u i dnevne novine nude vrlo malo pozitivnih društvenih priča i da bi im naziv mogao biti Crna hronika, zatim da je širenje mržnje putem medija vrlo zanimljiv mehanizam tako da automatski serviranje informacija po etničkoj/vjerskoj podjeli sa naslovima kao što su srpski/četnički/pravoslavni/hrvatski/ustaški/katolički/bošnjački/muslimanski/vehabijski/itd. privlače pažnju i osiguravaju čitanost. Isto tako mediji znaju iz istih razloga malo popraviti svoj imidž sa informacijama koje govore o romskoj/jevrejskoj ili nekoj drugoj manjinskoj populaciji i ugroženim kategorijama, no čitanost tih informacija nije ni blizu ovim prvim i služe čisto kao popunjavanje praznog prostora i popravljanja imidža. Tako naprimjer, stanovnicima BiH američki fudbal sigurno nije zanimljiv i vjerovatno ne znaju igrače iz tih klubova. Zna to i sarajevski portal pa u svojoj rubrici za sport ne izvještava dešavanja iz tog svijeta, ali im je zato iz nekog razloga bitno da obavijeste kako jedan igrač američkog fudbala bojkotuje odlazak u Izrael. Tako, bh. čitaocu, ključna riječ ovdje postaje Izrael i ideja boktovanja pa se svi komentari ispod teksta odnose na vrijeđanje Izraela i pohvalu poteza fudbalera. Eto, ako bi američki fudbal kad poželio publiku na našim prostorima, ovo je izgleda najbolja ulaznica.
Dakle, na pitanje o pričama koje mediji plasiraju u javnost svi ispitanici odgovorili su da u njima prevladavaju negativne priče. Jedan odgovor glasio je: Mislim da mediji više utiču na stvaranje mržnje plasirajući uvijek iste ratne priče, ideju da se ne zaboravi prošlost, zatim stalni prenos izreka Federacija versa RS, pa onda oni funkcionišu kao binarne opozicije koje u ljudima bude nemir, ljutnju, mržnju i na kraju sve vodi staroj podjeli ‘mi’ i ‘oni’. Jedino što mislim da ne potpiruje mržnju već govori o suživotu su reportaže o svakodnevnim životima ljudi koji se bore za egzistenciju ili pak neke reportaže o humanitarnim prilozim i reportaže o kulturi i projektima.
Ispitanici/e su u odgovorima kritikovali i politiku medija, posebno onih koji se oglašavaju i preko društvenih mreža, a kojom se dopuštaju komentari puni mržnje i prezira prema bilo kakvoj drugosti, kakvi se mogu pročitati na pomenutom tekstu od 12.2. Problematizovali su i emisije ratne tematike koje se prikazuju u udarnim večernjim terminima. Tako naprimjer, sve političke emisije na državnim emiterima prikazuju se u večernjem terminu od 20 sati, a emisije koje govore o poljoprivredi, različitim projektima, reportaže sa terena i sl. bivaju emitovane u dnevnim terminima kada je mala gledanost.
Ispitanici i ispitanice smatraju da na medije svakako otpada dio odgovornosti zbog trenutnog stanja u društvu. Rekli su da se njihova uloga najviše pokazuje u toku predizborne kampanje kada oni svojim sadržajima uveliko utiču na odluke građana o tome za koga će glasati, da bi mediji trebali biti više kritički a njihova uloga u društvu određeni korektiv te da se mediji iz BiH najčešće ostvaruju kao propagandne mašine, ne kao informativni servisi ili mjesta konstruktivne kritike postojećeg društvenog stanja. Jedan ispitanik rekao je da ono o čemu mediji pišu ili govore, na to je fokusiran i interes javnosti. To su često stvari koje nemaju veze sa stvarnim, životnim interesom javnosti. Da su generalno mediji više profesionalni i istraživački, govorilo bi se o kriminalu nositelja političkog života i stvarala bi se klima za promjene. Zamjerka koja je najviše isticana na medije u BiH je njihova pristrasnost, odnosno neobjektivnost iznošenja sadržaja. Osim toga, nekoliko ispitanika skrenulo je pažnju na dijaloške emisije u kojima učestvuju predstavnici različitih grupa i koji svojim govorom i ponašanjem javnosti šalju sliku da ovo nije sredina u kojoj treba živjeti nego je treba čim prije zamijeniti drugom. To ne bi bilo tako samo kad bi se u udarnim terminima emitovanja prikazivali uspjesi mladih, govorilo o poduzetnicima i inovatorima, ili se emitovali pozitivni primjeri suživota, u što se lako uvjeriti samo ako se ode na sela gdje ljudi jedni drugima pomažu u obrađivanju zemlje, ili naprimjer na fakultete gdje jedna dobra skripta ruši sve eventualne barijere.
U anketi smo pitali i da li je slika koju mediji plasiraju o suživotu jednaka iskustvima koje oni imaju sa pripadnicima/icama drugih grupa. Odgovori su bili uglavnom negativni, uz pojašnjenja da međunacionalna i međureligijska netrpeljivost postoji uglavnom na komentarima medijskih sadržaja. To je tako jer mediji tolerišu nacionalizam i ksenofobiju a i sami plasiraju modele mržnje. Jedan od odgovora je: Mediji su možda dijelom uzrok, pa onda kroz svoje vijesti prenose i posljedice. Mislim da se dosta stanovništva prepustilo vijestima i tome nužno vjeruju i prema tome djeluju. Ovdje nije riječ samo o medijima, nego i političarima, vjerskim učiteljima i duhovnicima, i na mnoge ljude to utiče. Ne znam tko je od njih uzrok, akter ili posljedica, i mediji i stanovništvo i političari i vjerski ljudi su svi sve, čini mi se. Mislim da kada bi mediji manje pisali o svemu tome i narod manje mislio o takvim a više o bitnim stvarima. I jedni i drugi su dopustili sve to jedni drugima. Ovisno opet o medijima i o ljudima u čijem su okruženju. Jedna ispitanica rekla je da je medijski plasirana slika o Drugom čista getoizacija u etničko-nacionalnome ključu, da, naravno, postoje pojedinci i pojedinke koji istinski podržavaju ideju jednog čistog jezika i čistog tla ali da oni čine manjinu. Problem počiva u tome što se takvim naracijama poklanja velika medijska pažnja. Sumiramo li odgovore, dolazimo do zaključka da je slika stvarnosti jedna, a slika virtualnog svijeta drukčija.
Zamjena patriotskog i navijačkog novinarstva kritičkim novinarstvom
Kao što su i sami ispitanici rekli, vrlo je mali broj tekstova koji izvještavaju sa događaja koji se organizuju u cilju promovisanja mira i dijaloga. Catolic Relief Service jedna je od organizacija u BiH koja, između ostalog, radi na uspostavljanju međunacionalnog i međureligijskog dijaloga. U okviru višegodišnjeg projekta PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost), CRS je do sada organizovao preko 50 događaja u 30 gradova, nazvanih „Naši razgovori“. Kako nam je rekla Majda Behrem-Stojanov, direktorica projekta PRO-Budućnost, uloga medija je bitna kako bi priče sa Razgovora i općenito ideja međusobnog dijaloga dobila na važnosti i funkcionalnosti. „Ljudima je drago kada vide, pročitaju, čuju da se nešto dobro i svrsishodno desilo u njihovom mjestu i to ih ohrabruje. Suština je u tome da se iz svih zajednica u koje dođemo pošalje realna slika, da su ljudi vrijedni, pošteni i pametni, a mediji – lokalni ili globalni – su izuzetno važni u širenju takve poruke i zbog toga puno polažemo na partnerski i, rekla bih, čak i prijateljski odnos sa njima.“
Profesora sa Fakulteta političkih nauka Nerzuka Ćurka pitali smo za komentar o medijima i njihovu ulogu u društvu:
„Mediji u Bosni i Hercegovini ne doprinose izgradnji mira i povjerenja u mjeri koja bi i na uredničkoj i na vrijednosnoj ravni, svjedočila sistemskom pristupu u prezentaciji i obradi najvažnijeg pitanja za postkonfliktne zajednice – stvaranja svekolikih društvenih uvjeta za izgradnju mira kao procesa koji više ne može biti ugrožen novim produkcijama nasilja. Nažalost, naša zajednička i iritirajuća kultura nasilja nije producirala mirovno novinarstvo. Naprotiv, tek se prave pionirski koraci u istraživačkom novinarstvu čiji su protagonisti svjesni ogromnog praznog prostora koji se može ispuniti pričama, s onu stranu dosade i senzacionalizma, a koje u svojoj osnovi imaju potragu za mirom. Deficit priča koje se tiču velikih gesti pomirenja, afirmacije i uvažavanja Drugog, suočavanja s prošlošću na način koji svjedoči novinarstvo zasnovano na vodećim deontološkim principima, rezultat je, s jedne strane, podaničkog žurnalizma koje je u funkciji nasilne politike i kulture, a s druge strane, potraga za pričama koje afirmišu povjerenje i pomirenje zahtijeva ozbiljan i dugotrajan rad, višestruke provjere kako ne bi kolosalno i kobno pogriješili.
Pronalaženje malih, plemenitih, hrabrih ljudi o čijim stvaralačkim i kreativnim mirovnim gestama ništa ne znamo, iako su te geste utkane u naš način života, kao dokaz da ovdje ne žive samo barbari, zahtijeva logistiku, resurse, esnafsku i vlasničku podršku, urednike i producente koji razumiju važnost takvih priča za našu zajednicu. No, doprinos povjerenju i pomirenju moguć je i svaki dan, kroz različite medijske platforme i kroz pristupe koji daju prednost kulturi mira nad kulturom nasilja. Zamjena patriotskog i navijačkog novinarstva kritičkim novinarstvom, nepristajanje novinara i urednika na nacionalistički diskurs Mi i Oni, medijska podrška poniženim i uvrijeđenim koji nenasilnim protestima traže pravdu, prekoračujući granice etničke reprezentacije, otvaranje što većeg broja priča o održivom razvoju, prirodi, ljudskoj suosjećajnosti sa drugim živim bićima – sve su to poluge mira, sve su to znakovi putovanja u bolje, pravednije i mirnije društvo. I naravno, sve ovo neće biti moguće ako se ne okonča ova dugotrajna sinonimizacija odnosa s javnošću i novinarstva. Dok su to savezničke figure, visoki novinarski standardi ostat će vlasništvo samo nekolicine onih koji nisu pristali da potragu za istinom zamijene odnosima s javnošću.“
Društvu treba novinarstvo – ali jedno drugačije novinarstvo
U odgovorima ispitanika često je navođeno da su mediji pod velikom kontrolom politike a da politici u BiH odgovaraju podjele i slika nepovjerenja. To je u vezi i sa stavom profesora Ćurka a i sa izvještajima Indeksa slobode medija.
U svom eseju „The Art of Thinking Clearly: Better Thinking, Better Decisions“ Rolf Dobelli piše između ostaloga o tome kako su vijesti loše po zdravlje, da dovode u zabludu, čine nas pasivnima, ubijaju kreativnost… „Vijesti dovode do straha i agresije, a sprečavaju vašu kreativnost i sposobnost za dublje promišljanje. (…) Svakodnevno ponavljanje vijesti o stvarima na koje ne možete da utičete čini nas pasivnima. Ovo nas melje sve dotle dok se ne usvoji pogled na svijet koji je pesimističan, neosjetljiv, sarkastičan i fatalistički. Naučni termin za ovakvo stanje je “naučen na bespomoćnost”.
Ako želite da dođete do starih rješenja – čitajte vijesti. Ako ste u potrazi za novim rješenjima, ni slučajno ih nemojte čitati. Društvu treba novinarstvo – ali jedno drugačije novinarstvo. Istraživačko novinarstvo je uvijek relevantno. Treba nam izvještavanje o politici koju vode naše institucije, otkrivajući pri tom istinu. Ali, važna otkrića ne moraju dolaziti u obliku vijesti. Iscrpni članci i prave knjige su također dobar način.“
Lejla Reko, Prometej.ba
