logo
bios

Abdulah Sidran: Spoznao sam da je teže oklevetanom nego okovanom čovjeku!

Objavljeno prije 3 mjeseca . u uto, sep 24th, 2019

Razgovarao: Armin Aljović


Kantonalni sud u Sarajevu donio je presudu, pravosnažnu, po kojoj Goran Simić mora sarajevskom piscu i pjesniku Abdulahu Sidranu isplatiti odštetu od 1.500 KM, plus kamatu, te tu presudu objaviti javno, zbog intervjua „Nostalgija je strašno skupa bolest“ objavljenog u Slobodnoj Bosni 2012. godine, u kojem, između ostalog, Simić optužuje da je “na početku rata (Sidran) napisao kolumnu…” koja je, ocijenio je Simić, bila poziv na njegov linč.

Sedam godina nakon toga Sud je ocijenio da su optužbe Simića neutemeljene, klevetničke, dok sam Sidran u intervjuu za Novinsku agenciju Patria kaže da je ta presuda za njega jedna od najtežih borbi za istinu i pravdu koju je vodio.

Otkud uopće da se nađete u jednom takvom haosu iz kojeg pokušavate iskočiti sve ove godine? Je li to bio splet nesretnih okolnosti, neka personalna osveta ili nešto treće?

– Ne bih ja to nazvao haosom. Takvo zlostavljanje pojedinca može u njemu izazvati povremena haotična mentalna stanja, ali bi on svoje bitke gubio ako bi u njima ostajao i njima se prepuštao. Ne! Zlostavljani pojedinac zna da je žrtva onoga što se naziva „nastavkom rata drugim sredstvima“ i ja sam cijelu ovu postdejtonsku epohu nazvao periodom u kojemu se događa „rat za interpretaciju nedovršenih ratova 1991-1996“. Kazao sam: „Onaj čija interpretacija pobijedi, naknadno će postati pobjednik i pisati istoriju onako kako njemu odgovara, neovisno od istine i stvarnosti. Ne bi nam bilo prvi put.“ U ovdašnjim našim mikroistorijama tako se u pravilu, a ne iznimno zbivalo. Sve je to veoma duga storija, ali je sasvim jasno da sam ja tu jedan kamenčić – u potrazi za simetrijom, u potrebi rušenja bh vrijednosti i autoriteta, naročito onih koji svoje poštovaoce imaju u svim trima ovdašnjim dominantnim etnijama. Dakle, trebalo bi da je svakom jasno: na liniji sveukupne politike našeg istočnog, pa poslije i zapadnog susjeda, nastavljeno je ono što se zbivalo od ‘92. do ‘95., ratni ciljevi se nisu promijenili, do njih se pokušava doći drugim sredstvima. Moja je malenkost u tome smislu žrtva agresorske potrebe da i u književnoj sferi nađe dovoljno jak lik koji bi u njihovoj propagandi mogao figurirati nešto kao „bošnjački pjesnik ultra-nacionalist“. Naravno da takvoga – s muslimanskim imenom i prezimenom – nisu mogli pronaći u našim amaterskim književnim kružocima, i tu je, pri odabiru, veoma važna bila moja poznatost u evropskim razmjerama.


Sporni intervju Gorana Simića tadašnjem sedmičniku Slobodna Bosna


Dio iz presude prema kojoj Simić mora platiti Sidranu odštetu zbog klevete


Zašto je Vama uopće bilo toliko stalo da demantujete jedan novinski intervju, uz sve nagrade i priznanja koja ste dobili, pa čak, kako kažete sami, od ‘istočnog susjeda, pa i zapadnog’?

– Mora se na te stvari gledati malo dublje. Sve ovo vrijeme – a kleveta o mome navodnom zločinačkom ponašanju u toku Rata protiv BiH na moja je leđa natovarena još 2000. godine, tekstom novinarke Nagorke Idrizović, u jednom našem ondašnjem uglednom dnevnom listu – ja se nisam borio za sebe, za živog Sidrana, nego za svoje potomke, i onoga Sidrana o kojemu će se, po budućim leksikonima i enciklopedijama, sklapati abecedne natuknice – kao „bilješke za vječnost“. Nisam smio dopustiti da moji potomci u svoje živote ponesu teret monstruoznih laži o njihovome ocu, djedu, pradjedu. Ja – koji sam u opsjednutom Sarajevu stotinu puta svoju glavu stavio na cijev da bih pomogao drugu, sugrađaninu, kolegi, prijatelju druge vjere i nacije, i koji sam, kao pisac, u ratu, pod Opsadom, napisao stotine stranica upravo suprotnih smislova onome što se u klevetama tvrdilo – nisam imao pravo uništiti nekoliko decenija života svojih potomaka, onoliko koliko bi trebalo da se rodi/stvori/nađe neko marljiv, istonoljubiv i mjerodavan – da obori laž koja je tolike godine živjela kao istina. Jer pitanja koja bi u futuru mojim praunucima, u nekoj Francuskoj ili Irskoj, postavljali njihovi vršnjaci ne bi glasila: „Jeste li vi potomci onog Sidrana što je za njega neki pjesnik kazao da je ‘podstrekavao na ubijanje Srba u Sarajevu 92-96’ godine, u Ratu protiv Bosne?“ – nego bi se ta stvar kroz vrijeme reducirala na: „Ahaaaa, vi ste potomci onog pjesnika Sidrana što je ubijao….“ Itd. Od tog idiotskog teksta Nagorke Idrizović, iz 2000. godine, preko tvrdnji kanadskog državljanina Gorana Simića, iz 2010. – preživio sam proces čiji je rezultat spoznaja da je mnogo teže živjeti pod klevetom i objedom, nego u siromaštvu i okovima.

Što se presude tiče, to je gotova stvar. Mene ne zanimaju financijalni aspekti toga postupka, zanima me društvena, javna satisfakcija, i nju sam ovom presudom dobio, kao i osuda nemoralnog čina jednog navodnog intelektualca i pisca. No, u ovome je času veoma važno kazati i to da je naše zakonodavstvo i u toj oblasti – prepisano valjda iz anglosakskonskoga, uz pomoć loših prevodilaca i tankih pravnika – potpuno naopako postavljeno. Da biste nekoga tužili za klevetu, vi morate donijeti potvrdu o pretrpljenim psihičkim bolovima (potpuno neuhvatljiva materija!) i postaviti precizan cifarski financijski zahtjev. Tužbu bez toga sudovi ne primaju! Što ti je Amerika! Reci, braco, koliko love tražiš za pretrpljenu duševnu bol pa da onda započnemo posao! Ja sam svojim advokatima pokušao objasniti da nisam pretrpio nikakvu duševnu bol od toga bilmeza (jesam od urednika koji je tu gnjusobu objavio, a znao je da se radi o teškoj izmišljotini i laži, sa strašnim posljedicama!), da me ne zanima novac nego javna društvena satisfakcija… ali na sve ove logične prigovore pravnici bespomoćno sliježu ramenima.

Mi, koji smo Vaše dugogodišnje sporenje sa kolegama iz ovdašnjih književnih asocijacija pratila takoreći ‘spolja’, nismo mogli slutiti da je bilo kakav novinski intervju mogao na Vas tako žestoko djelovati. Tolike godine, tolike emocije?

– Da, godine, i emocije. O tome se ne smije lagati. Prošao sam kroz pakao. Zato me Presuda – da ponovimo: pravosnažna! – veoma potresla, plakao sam, sam u sobi, pa među svojima… otelo se svakoj kontroli… Pred oči mi izlazile dvije SPOMENICE 1941. (Ibrahim Sidran, Abdulah Sidran – Jasenovac), stajale na zidu cio moj djetinji i mladalački život. U suzama, pomišljao da Presudu uramim, i okačim na zid, uz njih. No, idemo dalje. Ovo nije kraj. Ako lopuže i prevaranti misle da ću ja sad u bešiku i mirovanje, da ću ih ostaviti na miru – malčice se varaju. Dok dišem, upiraću prstom u Nepravdu i Zlo.

Kako to da ste omalovažavani u vlastitoj zemlji, a dodjeljivana su Vam priznanja na svjetskoj pozornici. O čemu ste razgovarali sa predsjednikom Francuske Emanuelom Macronom tokom nedavnog ručka kod njega u Jelisejskoj palači?

– Kao što znate bio sam u grupi od 30-ak europskih intelektualca – među kojima bijahu četiri nobelovca! – koji su u Francuskoj završili jedan mjesecima ranije internetskim putem rađeni posao. Potpisali smo i evropskoj javnosti uputili Rezoluciju, s naslovom „Evropo, tvoja kuća gori!“ koju je – uz naše mejl-diskusije i sugestije – uradio filozof Bernard Henri Levy, u Evropi veoma uvažavan kao prvoklasni poznavalac balkanskih prilika i politika – za što mu se često prigovara da je isključiv u svojim „probosanskim“ stavovima. Pa, naravno, Beogradu i Zagrebu je probosansko sve što ima smisla za istinu i pravdu, i sve što nije nedvosmisleno na strani njihovih ekspanzionističkih politika. Bernard Henri Levy je za sve bh patriote – heroj. Njega je još u ratu zavolio ovdašnji narod. Mi smo ga doživljavali kao evropskoga brata. Ko zna koliko je puta prošao kroz Tunel. 

On je dakle, uoči izbora za Parlament Evrope, prepoznavši opasnost teških desnih skretanja, fašizacije Evrope, okupio najuglednija evropska književna i filozofska imena – s nadom da će njihov autoritet i vjerodostojnost sadržana u njihovoj ideološkoj šarolikosti – možda moći, uoči Izbora, udahnuti malo snage „lijevim vjetrovima“ – kako bi se u članstvu Europskog parlamenta umanjila snaga prijetećih i lokalno jakih populističkih, desnih, pa i fašističkih tendencija.

Mi smo 21. juna gotovo cio dan proveli u Jelisejskoj palati, kod predsjednika Francuske g. Emanuela Macrona. Bivao sam ja i ranije na važnim i značajnim mjestima, ali je ovo ipak nešto iznad svega ranijega. Otkuda ja tu, jedini sa Balkana? Mislim da sam prepoznao premise kojima se, pri izboru učesnika, rukovodio g. Levy, ali o tome ćemo govoriti drugom prilikom. Kao što primjećujem, i Vi ste registrirali činjenicu da su taj za državu BiH, za njenu kulturu posebice, iznimno važan događaj domaći mediji takoreći prešutjeli. Za mene ništa novo. Križ namontiranih laži i kleveta koji sam 20 godina nosio na leđima podrazumijevao je i najrazličitije vrste medijskog bojkota i zlostavljanja. Pa ko se, osim mene, može pohvaliti činjenicom da mu je BHT objavila smrtovnicu, umjesto rođendanske čestitke. Nikad mi se niko nije izvinio, ni slovcetom jednim. Na to sam navikao, o tome nerado govorim, to se kaže: eto ih tamo. – Ali sam dužan zahvaliti se savjetnicima iz kabineta predsjednika Željka Komšića koji su ipak procijenili da bi gospodin Komšić sa Sidranom imao o čemu razgovarati nakon susreta bosanskog pjesnika sa francuskim predsjednikom. Bio je to nevjerovatno jednostavan i prisan susret i razgovor.
 


Sidran i Levy sa evropskim intelektualcima u dvorištu Jelisejske palate. Foto: Privatrni arhiv Abdulah Sidran


Dio Macronovog pisma Sidranu. Foto: Privatni arhiv Abdulah Sidran

Bilo je vrlo neobično, i mnogi su to primijetili, da Vas je predsjednik Macron, na ispraćaju sa toga radnoga ručka, zadržao malo duže, i malo duže razgovarao s Vama, nego sa ostalima koje je ispraćao. Šta se tu zapravo zbivalo?

Da, već su bila otvorena vrata prema središnjem prostoru, u kojemu su boravili novinari, pa su se i kamere mogle ustrijemiti na tu filigransku neobičnost. Prisan i dug stisak ruke, ton izrazito prijateljski, ni traga žurbi ni znacima rastanka. Bijaše neki mlad, veoma dobar prevodilac, možda je rod ovom našem ministru Bevandi, lijep dečko, Ivo, i sve sam veoma dobro razumio, pa i to da o tim trima-četirima rečenicama ne treba do daljnjeg da govorim u javnosti. Odmah sam o tome pitao svoju kćer, jer za nju u tom poslu nema tajni. (Ona je u bh diplomaciji od njenog osnutka, kad se kao izbjeglica u Hrvatskoj, u izbjegličkom kampu Gašinci srela i upoznala sa budućom ambasadoricom Biserom Turković, ratne 1992/3 godine). Miranda mi je kazala da se takve rečenice ne kazuju diplomatski/kurtoazno, i ako mi je predsjednik Macron rekao da ću uskoro od njega dobiti jedno lično pismo, s molbom da mu odgovorim „onako kako…“  – onda ću to pismo dobiti, možda čak i veoma brzo.

Nije bilo brzo, ali sam pismo dobio, i osjećam se počašćenim.

Tako se dogodilo da me poštansko sanduče u dva dana dva puta iznimno obraduje, što se penzionerima, i svim drugima koji strijepe od svake plave koverte koja viri iz poštanskog sandučeta – veoma rijetko događa.

Patria

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh