Vi dobro znate da u društvu prožetom strahom strah prodire u sve pore. Korijen straha je u tjeskobi ljudi – iako živimo u društvima blagostanja, živimo u velikom strahu
U ponedjeljak, 9. siječnja 2017., u 91. godini života umro je židovsko-poljski sociologZygmunt Bauman, poznat po teoriji „tekuće modernosti“. Umro je u Leedsu, u Engleskoj, gdje je dugo godina živio i predavao na tamošnjem univerzitetu. Autor je mnogih knjiga u kojima se bavio važnim temama za društvo i suvremenu kulturu: od analiza moderne i post-moderne, uloge intelektualaca u društvu, do suvremenih tema vezanih uz transformaciju političke i socijalne sfere, izazvane globalizacijom.
Intervju je za Avvenire.it vodila Stefania Falasca, 20. rujna 2016., u Asizu, gradu sv. Franje, za vrijeme međunarodnog skupa: Glad za mirom, religije i kulture u dijalogu (u povodu 30. obljetnice Asiškog susreta religija, 1986) na kojem je Bauman imao izlaganje.
Profesore, Vaša intuicija o „fluidnoj post-moderni“ nastavlja davati lucidan uvid u sadašnje vrijeme. Ali u ovoj fluidnosti, opaža se prava eksplozija nacionalizama, religijskih identitetizama, kako to objašnjavate?
Počnimo od problema rata. Naš suvremeni svijet proživljava ne cjeloviti nego fragmentirani rat. Ratovi iz interesa, zbog novca, za prirodna bogatstva, za vlast nad narodima. Ne zovem ga vjerski rat, neki drugi bi htjeli da to bude i vjerski rat. Ne pripadam onima koji bi željeli da to bude i rat među religijama. Treba biti oprezan i ne slijediti dominantni mentalitet. Naročito, mentalitet koji lansiraju popularni politolozi, mediji, oni koji traže javni konsenzus, govoreći ono što ljudi žele čuti. Vi dobro znate da u društvu prožetom strahom strah prodire u sve pore. Korijen straha je u tjeskobi ljudi – iako živimo u društvima blagostanja, živimo u velikom strahu. Strah da ne izgubimo pozicije. Ljudi se boje toga što se boje, iako ne mogu naći razlog za takav strah. Ovaj strah, tako neodređen, neizražen, koji ne zna svoj uzrok, odlična je prilika za sve koji ga žele iskoristiti u političke i komercijalne svrhe. Govoriti tako o ratovima i o vjerskim ratovima, samo je jedna od ponuda na tržištu.
Strahu od vjerskih ratova, pridružuje se i strah od migracija. Već prije nekoliko godina, Umberto Eco je govorio kako je onima koji žele kapitalizirati strah ljudi problem migracija je došao kao dar s neba …
Da, tako je. Vjerski ratovi i migracije danas su samo različita imena dana za iskorištavanje toga neodređenog straha, loše izraženog i krivo shvaćenog. Činimo ovdje egzistencijalnu grešku, miješajući dva različita fenomena: jedan je problem migracija a drugo je problem imigracije, kao je primijetio Umberto Eco. Nije to jedan fenomen, već dva različita fenomena. Imigracija je pojava svojstvena modernoj povijesti, modernih država, stvaranje države je isto tako povijest imigracije. Kapitalu treba posao, a poslu kapital. Migracije su nešto drugo, to je prirodni proces koji se ne može kontrolirati, on ide svojim putem.
Što mislite, kako je moguće naći ekvilibrij ovih fenomena?
Rješenje koje nude različite vlade je sužavati što više mogućnosti imigracije. Ali naše društvo je već nepovratno kozmopolitsko, multikulturalno i multireligijsko. Sociolog Urlich Beck kaže da živimo u kozmopolitskim uvjetima međuovisnosti i razmjene na planetarnoj razini, a još nismo ni počeli toga biti svjesni. Bavimo se ovom situacijom na način kako su to radili naši preci… To je zamka, izazov s kojim se moramo suočiti. Ne možemo se vratiti unatrag i izbjeći zajednički život.
Kako se integrirati bez povećavanja netrpeljivosti, bez razdvajanja naroda?
To je temeljno pitanje našega doba. Ne može se negirati da smo u jednom obliku rata i taj rat će vjerojatno trajati dugo. Našu budućnost ne grade oni koji se smatraju „jakim ljudima“, koji nude i predlažu trenutna rješenja, kao što je gradnja zidova. Jedini čovjek našega vremena koji ovome problemu pristupa realistično i čiji glas dolazi do svakog čovjeka jest papa Franjo. U svom govoru Evropi on govori o dijalogu, kako bi obnovio supstancu društva, od pravedne raspodjele plodova zemlje i rada, koje nije puka milostinja, nego moralna obveza. Potrebno je prijeći od likvidne ekonomije do situacije koja omogućuje pristup zemlji radom. Potrebno je njegovati kulturu koja prihvaća dijalog kao sastavni dio obrazovanja. Budimo pažljivi što kaže, ponavlja: dijalog-obrazovanje.
Zašto je po Vašem mišljenju papa uvjeren da je taj riječ temeljna i da se ne smijemo umoriti ponavljati je? Što je na kraju dijalog?
Poučavati učenje. Suprotno od uobičajenog razgovora koji dijeli ljude. Na one koji su u pravu i na one koji su u zabludi. Ući u dijalog znači nadvladati liniju ogledala, poučavati kako se obogatiti različitošću drugoga. Za razliku od akademskih seminara, javnih rasprava i polemika, u dijalogu nema gubitnika, samo pobjednici. Radi se o kulturnoj revoluciji, nasuprot svijetu u kojem se stari i umire još prije nego se i odraslo. Radi se o istinskoj kulturnoj revoluciji, suprotno onome što smo navikli raditi, to je ono što omogućuje ponovno promišljanje naše epohe.
Stjecanje ove kulture ne dopušta recepte ni jeftina rješenja, traži edukaciju i ide preko edukacije, koja zahtjeva ulaganje na duge staze. Moramo se koncentrirati na dugoročne ciljeve. To je misao pape Franje, dijalog nije neka „brzinska kava“, ne daje instant rezultate, jer je strpljivost, ustrajnost, dubina. Programu koji on predlaže, dodao bih samo jednu riječ, tako neka bude, amen.
Za Prometej.ba s talijanskog preveo Marinko Pejić
