Piše: Dr. Ekrem Tucaković
“Ako bi se u najkraćem htjela definirati historija Bošnjaka, onda bi se moglo reći da je to jedna praktična neprestana borba za samoodržanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruženju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Još od Bečkog rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i očuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrašnju stalešku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog društva” (Imamović, 572).
Širenjem Osmanskog Carstva na područje srednovjekovnog bosanskog kraljevstva došlo je do izravnog susreta stanovnika Bosne s novom religijom (islamom), novim pismom (arapskim) i novim jezicima (arapskim, turskim i perzijskim). Mnogi Bošnjaci iskoristili su novonastale prilike da iskažu svoje talente na brojnim poljima unutar novog civilizacijskog okvira. Značajan broj Bošnjaka obavljao je najviše i visoke državne i vojne dužnosti (veliki veziri, veziri, namjesnici, beglerbezi, paše); zatim najviše pravosudne i vjerske pozicije (kadiaskeri, šejhu-l-islami, muftije, kadije); a iznimno značajan broj izrastao je u znamenite intelektualce i poliglote koji su književno stvarali na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku, pisali originalna naučna djela, prevodili i komentirali kapitalna djela iz različitih naučnih disciplina.
Čini se da je malo koji tako mali geografski prostor i brojčano mali evropski narod pokazao ovako široku sposobnost kreativne integracije i produkcije kao što su Bošnjaci. Kraj 16. stoljeća, pored afirmacije i doprinosa na vojnom i administrativnom planu “bio je u znaku intelektualne afirmacije Bošnjaka koji su spadali u sami vrh intelektualne elite Osmanskog Carstva” (Husić, 179), te su tako snažno afirmirali bosanski krajolik unutar, u to vrijeme, najveće i najmoćnije države svijeta.
Safvet-beg Bašagić naveo je biografije preko 680 Bošnjaka koji su se istakli u javnom životu u osmanskom razdoblju, Mehmed Handžić je predstavio više od 200 učenjaka i pjesnika, Hazim Šabanović također je naveo više stotina Bošnjaka književnika i autora na orijentalnim jezicima, a Leksikon bošnjačke uleme donosi biografije 1859 bošnjačkih alima iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Druga polovina 16. i početak 17. stoljeća je vrijeme najvećeg utjecaja Bošnjaka u Osmanskom Carstvu u kojem je bilo devet velikih vezira Bošnjaka, veliki broj vezira nižeg ranga i namjesnika u pokrajinama. Najutjecajnija ličnost ovog doba bio je Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir u vrijeme trojice sultana (Sulejmana II, Selima II, Murata III). Smatran je nezvaničnim vladarom Osmanske Države nakon smrti sultana Sulejmana, za kojeg Joseph von Hammer, autor Historije Osmanskog carstva, navodi da je ispravnije umjesto “za vrijeme vladavine Selima II“, kazati “za vrijeme vladavine vezira Sokolovića”. Rodonačelnik je najmoćnije porodice u Carstvu iz druge polovine 16. i početka 17. stoljeća, nakon vladajuće porodice, koja je dala četiri vezira. Također, među značajnim vezirima naročito se ističu Bošnjaci: Ahmed-paša Hercegović, Ali-paša Hadum, Damad Rustem-paša Opuković. Brojni Bošnjaci su kao namjesnici, kadije i učenjaci ostavili značajan trag širom Osmanskog Carstva. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg najzaslužniji je za ekonomski i duhovni razvoj Sarajeva u 16. stoljeću.
Bošnjaci su pisali na orijentalnim jezicima, kao temeljnim jezicima nauke i kulture istočne Zemljine hemisfere, o svemu o čemu se u to doba moglo pisati (poezija i proza, teologija, medicina, matematika, logika, alhemija, astronomija, filologija, putopisi, historiografija…). Po erudiciji i snazi ideja i stavova mogu se izdvojiti Hasan Kafi Pruščak i Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, koji su napisali veći broj izvornih djela iz područja islamskih nauka, Ali-dede Bošnjak i Abdulah Bošnjak, znameniti filozofi i gnostici, Derviš-paša Bajezidagić, Fevzija Mostarac, Hatem Bjelopoljak, Sabit Užičanin, Muhamed Nerkesi, Zekerija Sukeri kao istaknuti književnici/pjesnici na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Muhamed Hevaji Uskufi autor je prvog tursko-bosanskog rječnika i uopće rječnika na južnoslavenskim područjima, Ahmed Sudi Bošnjak i danas se ubraja među najznačajnije klasične komentatore temeljnih djela perzijske književnosti. Nasuh Matrakči – zbog svojih naučnih i umjetničkih postignuća nazvan je osmanskim Da Vinčijem – predstavlja ličnost izuzetne erudicije i širokog istraživačkog i naučnog raspona: fizičar, matematičar, geograf, izumitelj, slikar, navigator, sultanov savjetnik, mačevalac.
Prema nedavno prezentiranim podacima, dvojica Bošnjaka birana su na položaj šejhu-l-islama (vrhovnog vjerskog poglavara cijelog Carstva, s pravom veta u pitanjima vezanim za školstvo i pravosuđe). Prvi je bio Mustafa-ef. Bali-zade (Balić) iz Foče, 67. po redu šejhu-l-islam, a drugi je Mehmed Refik Hadžiabdić iz Rogatice, 109. po redu šejhu-l-islam (Popara, 26-27).
Odlazak osmanske i dolazak austrijske carevine u Bosnu 1878. godine za Bošnjake je bilo mnogo više od rutinske smjene dviju carevina, promjene vladajućih režima i sistema. Bila je to temeljna smjena civilizacijskih i duhovnih paradigmi, što je viđeno kao radikalni i nasilni raskid sa svime što je bilo njihova mentalna i duhovna intima, što im je bilo poznato, drago i “sveto”, te ulazak u kulturno-civilizacijski krug koji je, prema njihovim predodžbama i iskustvu, bio neprijateljski, s kojim se stoljećima izravno ratovalo. Uslijedila je duhovna paraliza, period koji Muhsin Rizvić u području književnog stvaralaštva naziva “gluho doba” (Rizvić, 24), a Enes Karić to razdoblje u islamskom mišljenju označio je kao “diskurs šutnje” ili “diskurs šutnjom”.
Nakon prvih godina šoka i paralize ponovo se pojavljuje kreativna snaga integracije u novom duhovnom i kulturnom miljeu, u kojem, čuvajući svoj identitet, kako to kaže dr. Fikret Karčić, Bošnjaci nakon prvobitnog odbijanja se opredjeljuju za selektivno prihvatanje evropskih kulturnih vrijednosti. Na tom tragu početkom 20. stoljeća manifestira se poletni duh bošnjačkog preporoda, snažne prosvjetiteljske ideje oko časopisa Bošnjak i Behar koje promoviraju Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Musa Ćazim Ćatić i mnogi drugi. Ahmed Muradbegović, Hasan Kikić, Mehmedalija Mak Dizdar, Meša Selimović, Skender Kulenović, Derviš Sušić i Dževad Karahasan jezikom i medijem književnosti portretirali su svijet Bosne od ranog srednjovjekovlja do danas i postali su prepoznatljiva književna imena u regionalnim i evropskim književnim tokovima.
Safet Zec, Dževad Hozo, Mersad Berber i Behaudin Selmanović stekli su svjetsku reputaciju slikajući i iscrtavajući svijet i duh Bosne tehnikama i formama likovne umjetnosti. Arhitekta Selman Selmanagić, nastavljač njemačke škole Bauhausa, radeći u timu za obnovu i razvoj Berlina od 1945. do 1950. godine, zaslužan je za obnovu ključnih objekata berlinske kulturne baštine, poput berlinske katedrale, Neue Wache, Humbold Univerziteta itd. Jedan drugi arhitekta – Zlatko Ugljen – dobitnik je Aga Khanove nagrade za arhitekturu 1983. godine za projekat Šerefudin/Bijele džamije u Visokom. Naučni rad Smaila Balića prepoznat je u Austriji te mu je dodijeljeno državno odlikovanje – Orden I. klase za zasluge za nauku i umjetnost.
U posve različitim epohama, drugačijim kulturno-civilizacijskim okvirima ili opozitnim državnopravnim sistemima Bošnjaci su uspijevali ispoljiti snagu bosanskog duha, pokazati veliku sposobnost “tranzitivnog uma”, pritom dajući značajne doprinose društvu i ljudskom progresu.
