Je li virus toliko opasan da je opravdana paraliza društva? Pobornici zabrana prešućuju ključne stvari
Dijabetes je jedna od najgorih pandemija u posljednjih 50 godina, pa niti jedna nacija ne razmišlja o zabranama za dijabetičare
Trebaju li nam nove epidemiološke mjere poput stišavanja glazbe u kafićima ili zabrana točenja alkohola? Puno je to složenije pitanje nego što se to čini na prvi pogled. Ako imate mozak treniranog epidemiologa, koji usput nešto zna i o imunologiji, sigurno ćete doći do zaključka kako morate usporiti širenje zaraze tišom glazbom u ugostiteljskim objektima te smanjenjem pretjeranog alkoholiziranja. Logika je jasna i neumoljiva: Ako ljudi žele razgovarati, onda se uz preglasnu glazbu moraju jako približiti i glasno govoriti te se međusobno zasipaju kapljicama.
S obzirom na to da se SARS-CoV-2 prije svega širi kapljično, očigledno je kako glasna glazba u klubovima i kafićima značajno podiže rizik infekcije. Što se, pak, tiče alkohola, poznato je kako opijanje jako urušava imunitet. Tu ne govorimo o kroničnom alkoholizmu, za koji i intuitivno možemo pretpostaviti da će značajno oslabiti imunitet alkoholičara pred napadnima raznih patogena. Više znanstvenih istraživanja dokazalo je kako je dovoljno jedno neumjereno opijanje kako bismo ozbiljno kompromitirali imunitet. Nije uopće čudno da su nam tijekom ljeta glavna žarišta širenja pandemije covida-19 bile svadbe i noćni klubovi. Zajednički nazivnik svadbama i noćnim klubovima su glasna glazba i pretjerano konzumiranje alkohola. Isto tako, možemo pretpostaviti kako su nakon svadbi i noćnih izlazaka s konzumiranjem previše alkohola mnogi dijagnosticirani kao pozitivni na SARS-CoV-2 infekciju jer su razvili simptome koje inače ne bi niti dobili.
Primili su zbog bliskog socijalnog kontakta veliku količinu virusa, a oslabili su imunitet pretjeranim ispijanjem alkohola. Do ovdje u logici epidemiologa sve štima. No, jesu li zabrane koje suštinski mijenjaju način života kakav smo dosad poznavali doista pravi put? Jesmo li nešto naučili na velikoj greški zvanoj lockdown? Sljedbenici lockdown kulta koji bi nam danas stavljali maske i na otvorenom reći će kako su sve zabrane tek mala žrtva kojom spašavamo tisuće života u Hrvatskoj i milijune u svijetu.
Pustimo što se te tisuće u RH, kao niti više milijuna u svijetu vjerojatno neće dogoditi. Pobornici zabrana i veliki zastrašivači prešućuju kako ništa tako radikalno ne činimo kako bismo spasili živote djece i mladih koje pokosi gripa ili kako bismo spriječili preranu smrt osoba s dijabetesom, pacijenata sa srčanim i krvožilnim problemima ili jako visokim tlakom. Zabranjujemo li pretilima preveliki kalorijski unos, iako ih on može ubiti? Propisujemo li vladinim uredbama starijim osobama s dijabetesom koje već imaju razvijene druge komorbiditete (visoki tlak, oslabljena funkcija bubrega, kardiovaskularni problemi…) što i koliko smiju jesti i piti?
Određujemo li nekim posebnim propisima kako izrazito pretili ili osobe s dijabetesom nipošto ne smiju piti Coca Colu zbog prevelikog udjela šećera ili se, ne daj Bože, opijati jer se tako izlažu povećanom riziku raznih infekcija koje za njih mogu biti pogubne? Kad bismo izračunali ukupne godine izgubljenih života oboljelih od dijabetesa koje bismo tobože mogli spasiti zabranama, i usporedili ih s brojem godina izgubljenog života inficiranih SARS-CoV-2 virusom, rizik društva koji bi pravdao zabrane prevagnuo bi na stranu dijabetesa. Pa ipak pretilim osobama s dijabetesom, koje svugdje proizvode najveći trošak zdravstva, ništa ne zabranjujemo jer bi to bilo suludo. Ne govorimo im gdje i koliko smiju izlaziti, koliko, što i kada smiju jesti i piti. Ako netko svaki dan pojede cijeli bijeli kruh u kombinaciji s prevelikom količinom mesnih narezaka, majoneze i kolača te sve obilato zalijeva s nekoliko piva, a ima dijagnosticiran dijabetes tipa 2 i više dijabetičkih komplikacija, taj će sigurno izgubiti dvadesetak godina kvalitetnog života. Ubit će prerano sam sebe, a Ministarstvo zdravstva neće mu bilo kakvim dekretom zabraniti niti bijeli kruh, niti nareske, pa niti pivo.
Zločesti će reći kako osobe s dijabetesom mogu načinom života ubiti sami sebe, dok zaraženi ubijaju druge. No, ostat će činjenica da je dijabetes jedna od najgorih pandemija u posljednjih 50 godina, pa ipak niti jedna nacija ne razmišlja o bilo kakvim zabranama za osobe s dijabetesom. Ako vam se sve ovo čini kao malo čudnom logikom, upozorio bih na sjajan znanstveni rad Richarda Hortona, objavljen u jednom od najcjenjenijih znanstvenih časopisa na svijetu (The Lancet) pod provokativnim naslovom “Offline: covid-19 is not a pandemic”. Horton uopće ne osporava veliki broj smrti povezanih s bolešću covid-19. U prvoj rečenici upozorava da se u trenutku objave njegova članka broj smrti približio milijunu, ali objašnjava kako je upravljanje prodorom novog koronavirusa kroz fokus na kontrolu viralne transmisije kako bi se zaustavilo širenje patogena svedeno na previše simplificirani pogled ljudi specijaliziranih za zarazne bolesti i epidemiološke modele. Zapravo imamo, upozorava Horton, interakciju dvije kategorije bolesti – infekciju SARS-CoV-2 virusom, koja postaje izrazito zloćudna u kombinaciji s cijelim spektrom nezaraznih bolesti.
“Covid-19 nije pandemija. On je sindemija (synedmic)”, poručuje mudro Horton, koji je očigledno jako dobro shvatio kako društvima treba puno profinjeniji pristup od onoga kakav imaju radikalni epidemiolozi koji razmišljaju ponajviše o virusnoj infekciji. Infekcija SARS-CoV-2 virusom, prema svemu sudeći, nije toliko opasna da bi opravdala paralizu društva kroz lockdown ili druge mjere koje supstancijalno mijenjaju dosadašnji način života, a da pritom inteligentno ne vodimo računa o interaktivnom karakteru te viroze s drugim bolestima? U prvom dijelu godine najbolji mogući zaključak o smrtnosti mogao se iščitati iz istraživanja velikog znanstvenika Johna Ioannidisa, koji ju je procijenio na temelju 50-ak velikih istraživanja na najviše 0,25 posto, što jest puno, no, u većem broju zemalja, među kojima je i Hrvatska, ta smrtnost je 0,1 posto, pa čak i osjetno niža, a što je implicirao i Krunoslav Capak javnom porukom kako je inficiranih 25 do 30 puta više od službenog broja.
Danas smo, nadalje, svjesni kako niti imunitet krda više nije tabu tema, kakvom su je proglasili epidemiolozi na početku pandemije. Visoko okužene sredine u zapadnom svijetu svjedoče drastičnom usporavanju zaraze i smanjenju broja smrti. Tamo gdje se javlja veći broj slučajeva, nema dramatičnog rasta smrtnosti. Upravo suprotno; nakon prvog proljetnog vala, smrtnost je u padu. Razlike u smrtnosti između pojedinih zemalja (dijelovi Azije s malom smrtnošću vs. dijelovi Amerike s visokom smrtnošću) počinju se više objašnjavati genetskim razlikama (veći udio gena neandertalaca povećava rizik) ili krosreaktivnošću na ranije zaraze koronavirusima, a sve manje (ne)uspjehom epidemioloških mjera. Ispuhuje se čak i argument zastrašivača da će u siromašnijim zemljama SARS-CoV-2 biti na desetke pa čak i stotine puta smrtonosniji nego što je bio u dobro umreženom razvijenom svijetu. Obratite pozornost na dojmljivo preprint istraživanje trojce autora “Evolution of COVID-19 cases in selected low- and middle-income countries: past the herd immunity peak?” Proučavajući tijek pandemije u 12 zemalja s niskim i srednjim prihodima bavili su se, između ostalog, procjenom smrtnosti.
Usudili su se, nakon jako oprezne analize podataka, izaći sa zaključkom za samo 3 od 12 promatranih zemalja s procjenom smrtnosti (IFR – infection fatality rate), i to za Boliviju, Kolumbiju i Južnu Afriku. U tim zemljama smrtnost je 0,13, zatim 0,09 te 0,04 posto. U pravilu manje razvijene zemlje imaju i mlađu populaciju te izgleda da dolaze do vrlo visokih razina okuženosti te mogućih imuniteta krda, uz smrtnost koja je daleko od katastrofične. Ono drugo, što je još važnije u tom istraživanju, jest dio diskusije gdje znanstvenici upozoravaju kako bi se u kalkulacije okuženosti te procjene imuniteta krda trebale uzimati i T-stanice, tj. broj ljudi koji se othrvao infekciji zahvaljujući tom dijelu imunološkog. Kad taj stav postane općeprihvaćen, a sve ide u tom smjeru, percepcija opasnosti SARS-CoV-2 mogla bi postati sasvim drugačija. OK, još ostaju nepoznanice poput pitanja reinfekcije ili mutacije virusa, ali to su još – nepoznanice, a ne temelji za odluke.
Imamo činjenice: Današnje terapije za ljude kojima se infekcija SARS-CoV-2 ozbiljno zakomplicirala očigledno su daleko bolje nego prije samo 3-4 mjeseca. Isto tako, može se vjerovati kako će revizija uzroka smrti kojima se kao uzrok vodi covid-19 dodatno umanjiti procjenu smrtnosti. Nije logično da se u Hrvatskoj starica koja je ranije oboljela od leukemije te je imala i druge ozbiljne komorbiditete, vodi kao umrla od covida, iako nije razvila simptome respiratorne infekcije. Koliki je broj ljudi koji su umrli uz covid, a vode se kao da su umrli od covida? Zbog svega toga, zapravo ne znam što bih mislio o stišavanju glazbe i zabrani alkohola, iako sam čak i neke znanstvenike krajem ljeta upozoravao da je pretjerano opijanje zajednički nazivnik žarišta epidemije.
Logične su to mjere za zaustavljanje virusa, ali bih kao čovjek koji je prije šesnaest godina obolio od dijabetesa i nakon pandemije želio zadržati pravo da u dućanu kupujem hranu i piće kakvo želim, koliko god mi neka hrana ili piće nisu preporučljivi. Bojim se kako bismo, ako nastavimo mijenjati dosadašnji način života ovim tempom, mogli doživjeti da u novom vrlom svijetu digitalne identifikacije oboljeli od kroničnih i akutnih bolesti ne smiju sami kupiti ćevape s lepinjom. Osobno, puno više vjerujem u moć prosvjećivanja nego u zabrane. Možemo li spasiti daleko više osoba u sindemiji covida i drugih bolesti kvalitetnom edukacijom nego što smo uspjeli zabranama? Prosvjećivanje mi miriše na demokraciju, a zabrane na totalitarizam. Ne vjerujem da se tu radi samo o pitanju političkog ukusa, nego i o učinkovitosti.
Tekst preuzet iz Jutarnjeg
