Zrinka Bralo: Sarajka koja imigrantima vraća dostojanstvo

Prijestonica Velike Britanije London ponosi se epitetom jednog od etnički najraznolikijih gradova na svijetu. Među skoro devet miliona ljudi, koji žive u ovom gradu, 37% nije rođeno u Velikoj Britaniji, dok 25 % dolazi iz zemalja izvan Evrope. Po podacima popisa iz 2011 godine, oko 40% stanovnika Londona nisu bijelci. U gradu živi preko 50 ne-autohtonih etničkih zajednica koje broje više od 10.000 stanovnika, a među useljenicima je i značajan broj onih koji potiču iz zemalja bivše Jugoslavije.

Sarajka Zrinka Bralo, koja je kao mlada novinarka u London došla početkom devedesetih, jedna je od aktivistkinja profesionalno i privatno posvećenih unapređenju života imigranata. Kao Izvršna direktorica nevladine organizacije Forum, aktivno učestvuje u svaranju povoljnije klime za život svih onih koji su u Veliku Britaniju došli živjeti, pritisnuti ekonomskim ili političkim razlozima.

Već dvije godine, Zrinkina organizacija Forum nagrađuje uspješne imigrantkinje koje su svojim dostignućima unaprijedile život svoje zajednice. Među sjajnim ženama prošle godine istaknuto je bilo i ime jedne Bosanke  Emine Hadžiosmanović, a i ovaj put nagrade su otišle u ruke žena koje inspirišu svojim djelovanjem i posvećenošću. Zrinka Bralo govori ekskluzivno za Radiosarajevo.ba:

Piše: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Prije dvije godine osnovali ste nagradu za „Žene u pokretu“ Women on the Move, kao priznanje članicama imigrantskih zajednica koje su dale doprinos razvoju društva Velike Britanije. Šta je bio vaš osnovni motiv za to? 

Bralo: Žene uglavnom šute i rade, i grade u zemlji koja postepeno postaje ksenofobična i u kojoj se izbjeglice i imigranti sve češće optužuju za probeleme u društvu. I sama sam 2011. dobila nagraduVoices of Courage u New Yorku i to me je motivisalo da stvorim prostor za promoviranje žena koje rade sličan posao u Britaniji. Iza svake uspješne žene stoji mnogo drugih uspješnih žena. Moja je namjera bila da pokažem da žene doprinose svojoj novoj sredini i da nisu samo žrtve. Osnovala sam nagradu da bih promovisala rad briljantnih žena sa kojima radim svakodnevno i koje se bore za ljudska prava. Željela sam da stvorim prostor u kojem se njihov rad može priznati i slaviti i gdje nova publika može saznati više o problemima koje ove žene vrlo uspješno rješavaju. Imali smo sreću da nas je posvojio Women of the World Festival na South Bank-u koji je jedan od većih evropskih artističkih centara. Jude Kelly, direktorica South Bank-a nam ponudila besplatno jednu od najprestižnijih Londonskih dvorana, Royal Festival Hall, što daje ceremoniji prestiž.

Nagrada je takođe prilika da se generiše malo pozitivnije medijsko izvještavanje o imigrantima. Zato smo prošle godine uveli nagradu za novinare koji pozitivno izvještavaju o ženama imigranticama i izbjeglicama.

I sami ste u London došli kao imigrantkinja – kako vas je tada, početkom devedesetih, primio grad koji danas predstavlja svjetski pojam multikulture i društva jednakih mogućnosti? 

Bralo: Ja sam u London došla kao izbjeglica iz ratnog Sarajeva i u početku mi je bilo svejedno gdje sam, jer me je od tuge i traume malo šta zanimalo. No s vremenom me je London pripitomio. Ovo je grad imigranata, vrlo tolerantan i kosmopolitski. London ima širinu i slobodu bivstvovanja koja postoji u vrlo malo gradova na svijetu. Ja sam imala sreću da upoznam dobre, pametne, široke ljude iz cijelog svijeta i da se istvovremeno osjećam Sarajkom i Londončankom.

Na koji način Velika Britanija zakonski reguliše boravak imigranata i njihovu integraciju u društvo? U tom smislu – da li nam u kratkim crtama možete opisati u čemu se sastoji djelovanje vaše organizacije? 

Bralo: Imigracija je jedna od najemotivnijih tema javnog života u Velikoj Britaniji. Svako ima mišljenje o imigraciji, a vrlo malo ljudi barata činjenicama. Desničarski mediji i političari manipuliraju javnim mnijnjem na vrlo opak način. Vrlo striktni imigracioni zakoni koji se fokusiraju na smanjenje broja imigranata rezsultat su takve retorike. Rasizam je takođe svakodnevi izraz takvog diskursa, a moj posao je da deveram s tim negativnim posljedicama u životima pojedinaca, kao i da se borim za njihova prava, za promjenu nepravednog zakona i, generalno, za istinu u javnoj debati. Naši su projekti raznovrsni i zavise od trenutnih potreba i situacije. Sada se bavimo registrovanjem birača pred lokalne i EU izbore 22. maja.

Prošle sam sedmice uspjela progurati amandman u zakon koji ce spriječiti zatvaranje djece pred deportacijom, na čemu sam radila od 2006. Na kraju balade sam sjedila sa grupom vladinih advokata i provjeravala tekst amandmana. No između su bili protesti, pritisci, medijsiki i politicki, kao i dosta organizovanja raznih progresivinih snaga.

Jedan od problema sa kojima se susrećete u svakodnevnom radu sa imigranticama su i razlike u kulturama i mentalitetima kada je tretman i položaj žena u pitanju. Šta su najčešći problemi?

Bralo: Probelmi su sistemski i indivudalni. Sistem još uvijek ne tretira nasilje nad ženama ravnopravno i to je isto za sve žene, ali za izbjeglice je to pitanje života i smrti. Na individulanom nivou, vrlo često se nosimo sa problemom ‘kulture’ u manjiskim zajednicama koja sekoristi kao izgovor za opresiju i nasilje nad ženama, kao što je, recimo, gentialna mutilacija. Najteži je problem uspostaviti ženska prava na isti nivo sa ljudskim pravima i izgraditi samopouzdanje žena da zahtijevaju ista.

Da li se život žena imigrantkinja u Londonu razlikuje od života u manjim gradovima Velike Britanije? 

Bralo: Zavisi od grada. Leicester je recimo mali grad, ali skora pola populacije su imigranti, dok ima mjesta gdje skoro nema imigranata te je pridošlicama  u tom smislu teže jer se ‘izdvajaju od ostale raje’. Problemi postoje u gradovima u koje su naglo pristigli Poljaci i Rumuni u većem broju, a žene su na udaru ksenofobije jer su laka meta za kukavice.

Među vašim radnim zadacima je i lobiranje. Imate direktne kontakte sa članovima Britanskog parlamenta preko kojih kao predstavnica civilnog društva utičete na donošenje zakona i uredbi. Kako izgledaju procesi vašeg lobiranja, koji su inače uobičajena praksa u političkom životu Velike Britanije? 

Bralo: Kao sto sam vec spomenula ove sedmice sam vidjela pozitivni kraj dugačkog proecesa lobiranja za promjenu zakona o djeci u imigracionom sistemu. Proces je demokratičan, ali zahtjeva strpljenje i upornost. Pošto se već 20 godina bavim ovim poslom imam dobar radni odnos sa članovima oba doma parlamenta i dobro poznajem parlamentarne procedure, tako da mogu da pružim  prave infomracije u pravom trenutku parlamentrcima koji su na strani imigrnata i ljudskih prava. Radimo zajedno na strategiji, nacrtu zakona i medijskim kampanjama. A za one parlamentarce koji nisu na strani ljudskih prva i ne žele da se obrazuju organizujemo proteste koji će ih ubijediti da promjene mišljenje. Sad trenutno radim sa lordovima na promjeni zakona o deportaciji i pokušavam da ubijedim vladu da svi imigracioni radnici uključeni u process deportacije imaju na sebi kameru. To bi trebalo spriječiti upotrebu sile u procesu deportacije, što je bio razlog nekoliko smrtnih slučajeva do sada.

Vratimo se nagradi – prošle je godine jedna od laureatkinja bila Emina Hadžiosmanović, mlada psihologinja porijeklom iz Sarajeva. Ko su ovogodišnje dobitnice?

Bralo: Bila sam jako ponosna na Eminu, koja je upravo dobila posao na fakultetu nakon sto je zavrsila doktorat i uspjela je doci na proslavu ove godine. Ove godine mlada žena godine je Tatiana Garavito is Kolumbije, koja je sa samo 27 godina postala direktorica organizacije za pomoć latino-američkim ženama u Londonu. Tatiana je zestoka feministkinja i vrlo sposobna i požrtvovana mlada žena, te uzor drugim ženama.

Specialna nagrada žirija pripala je Diani Nammi, Kurdistkinji iz Irana koja vodi kamapnju protiv takozvanog ‘nasilja časti’ (honor violence) koje često završi tragično po žene. Diana je vodila kampanju koja je promjenila način na koji prvavosudni sistem tretira ovo nasilje i uspjela da natjera vladu da traži izručenje dva Iračanina koji su silovali i ubili svoju rodicu u Velikoj Britaniji jer se usudila zaljubiti izvan svoje zajednice. Obojica danas leže na doživotnoj robiji zahvaljući Diani.

Žena godine je Lillian Sennoi, koja je od genitalne mutilacije spasila preko 5,000 djevojčica u Keniji, zbog čega je morala da napusti zemlju jer joj je život bio u opasnosti. Iako je majka autističnog dječaka, Lillian je osnovala organizaciju sa pomoć izbjeglicama u Sjevernoj Irskoj gdje gotovo da nema nikakve pomoći za strance i gdje se ljudi još uvijek bore sa svojim podjelama i istorijom konflikta.

Sve tri vrlo impresivne i moćne žene. Novinari koji su dobili nagrade su Sue Lloyd-Roberts za izvjstavanje o genitalnoj mutilaciji na BBC televiziji i AA Gill za izvjestaje za Sunday Times iz Konga, Zataari izbjegličkog kampa i ostrva Lamedusa u Italiji.

radiosarajevo.ba