Znanstvena istraživanja o auri – ljudskom elektromagnetskom polju
O ljudskom EM polju – auri se jako puno pisalo i raspravljalo, od romantičnih i bajkovitih predstava New Agera do religijskih poluistina koje su s vremenom postale toliko iskrivljene da je znanstvena zajednica gotovo puno stoljeće uvelike odbijala napraviti ozbiljniji napredak u shvaćanju energetskog bio polja. Na našu sreću sve je više iskrenih nesponzoriranih znanstvenika koji znaju kako je potpuno neprihvatljivo stigmatizirati i odbijati istraživanja o auri zbog grešaka i sustavnoj cenzuri iz prošlosti. Ovaj tekst posvećujemo velikanima poput Kirlianovih, Korotkova, Poppa, Garjarjeva i brojnih drugih tragača za istinom koja se u OPS svijetu uporno pokušava prikriti.
Autor: Ljubica Šaran
Sve je energija
Napretkom u istraživanjima unutar kvantne fizike i mehanike svakom znanstveniku je postalo jasno kako naša percepcija „tvrde,“ „nepromjenjive“ i „solidne“ materije nije ništa više doli ograničavajuće viđenje svijeta u kojem trenutačno obitavamo. Ta solidna materija koju mi percipiramo sa slabašnim osjetilima unutar trećeg denziteta je sačinjena od čiste energije koja vibrira na specifičnoj frekvenciji koja pak daje određene odlike svemu što vidimo, dotičemo i čujemo u našem svijetu. Ti solidni oblici koje percipiramo, poput knjiga, kompjutora, olovaka, drva, kamenja, metala ili stanica i molekula u našem tijelu su zapravo sačinjeni od vibracijske energije čestica poput elektrona, protona, neutrona i brojnih drugih subatomskih čestica koje je jako teško nabrojati jer se svakim danom otkrivaju novi i sve manji strukturni dijelovi naše stvarnosti.
Zašto nas se uvjerava u posve netočnu predstavu o ljudskoj auri točnije našem EM polju koje se može snimiti na različite načine?
Kada subatomske čestice vibriraju unutar atoma stvaraju se majušni električni impulsi, ista stvar se događa i u našem tijelu, a gdje god se stvori električno polje stvara se automatski i magnetsko polje oko tog tijela. U našem slučaju riječ je o AURI – elektromagnetskom polju koje obavija naša tijela jednako kao i misterija koja se splela oko ove često osporavane činjenice.
U Wikipediji stoji sljedeće:
„Prilikom grijanja nekog atoma, recimo uz pomoć nuspojava normalnih životnih procesa u ljudskom ili životinjskom tijelu se stvara titranje atoma točnije dolazi do titranja električnih naboja. U točkama prostora oko električnog naboja uvijek postoji električno polje, a ako se električni naboj giba, tada se stvara i elektromagnetsko polje. Drugim riječima titrajući električni naboj predstavlja izvor EM polja. Za razliku od većine valova, za širenje EM valova nije potreban medij (zrak, voda ili valovod), na putu kojem se EM valovi šire ne trebaju titrati čestice nekog medija nego pri širenju EM vala titraju električna i magnetska polja. EM valove stvaraju električni naboji koji se gibaju akcelerirano. Ako električni naboj titra, on emitira kontinuirani elektromagnetski val, a ako ima samo kratkotrajnu akceleraciju, tada emitira pulsni elektromagnetski val.“
Ljudska bića mogu percipirati samo 2% EM zračenja, to je vidljivi dio spektra, što uvelike govori o našim ograničenjima, a znanost se do sada bazirala samo na materijalnim nalascima, iako postoje brojna tehnička pomagala koja nam otkrivaju svijet potpuno van naših osjetilnih mogućnosti.
Različite vrste EM zračenja.
Za vrijeme XIX. vijeka znanstvenici su bili privrženi otkrivanju Ujedinjene teorije polja, smatrajući kako jedino njenim otkrivanjem i poznavanjem možemo napredovati kako duhovno tako i u poznavanju univerzuma. Zahvaljujući Einsteinovoj teoriji relativnosti ostali smo zacementirani u trećem denzitetu, odbijajući mogućnost postojanja etera i „astralnih“ nama nevidljivih denziteta postojanja koji vibriraju na višoj energetskoj frekvenciji od ove koju mi možemo percipirati, te smo se isključivo okrenuli ka materiji i materijalnom.
Znanost ne može pomoći u duhovnoj evoluciji čovječanstva ako uporno negira postojanje etera i ako se „kao pijan plota“ drži samo jedne polovice jednadžbe, točnije njena materijalna dijela. Slična stvar se dogodila i s istraživanjima ljudske aure, ona su se sustavno ismijavala i ignorirala bez obzira na njihovu nevjerojatnu važnost. Sigurno se pitate, zašto se to dogodilo, dijelom odgovor možete potražiti u patokraciji – vladavini psihopata, a dijelom kontroliranju znanosti, a ponajviše fizike, medicine i genetike.
Kako smo prevareni da znamo manje!
Einstein je tijekom 1920. održao predavanja o eteru pod naslovom: „Ether and Theory of Relativity“ na Sveučilištu Leiden u kojem je zaključio sljedeće:
„Eter postoji, on je neizbježan medij za transfer svjetlosti jer svjetlost ima i valna svojstva.“
Nedugo nakon toga je sasvim promijenio priču, tvrdeći da eter ne postoji, no napomenuo da je njegova teorija relativiteta u potpunosti u krivu ako eter postoji:
„Ako se svjetlost može kretati kao čestica, tada ne bi trebala medij za protok (na primjer eter).“
Znanost je dugo vremena svjetlosti pripisivala samo čestična svojstva, no fotoni se u određenim slučajevima ponašaju potpuno drugačije od onoga kako se ponašaju normalne „dobro odgojene“ čestice.
Knjiga: Kako je Einstein upropastio fiziku bi mogla pružiti neke vrlo važne odgovore o kojima današnji znanstvenici ne žele raspravljati.
Sve čestice se ponekad ponašaju čudno za konzervativnu Einsteinovsku fiziku, fotoni dodatno kompliciraju stvar jer interferiraju jedni s drugima kada se više njih nalazi u istom kvantnom stanju s jednakom količinom energije i to na istom mjestu. Stoga znanstvenici smatraju kako se fotoni ponašaju kao bozoni – nositelji sila.
Fotoni su po Einsteinovoj teoriji najbrže i najlakše čestice, a kod njih je dualizam materije i energije najočigledniji zbog čega su se desetljećima lomila „znanstvena koplja“ o tome ima li svjetlost valna ili čestična svojstva.
Kvantna fizika je konačno riješila stvar, jer je dokazala kako svjetlost ima i jedna i druga svojstva. Svima onima koji se malo više bave fizikom bi trebalo postati jasno kako ova činjenica uvelike počinje sugerirati da nešto smrdi u Einstenovoj teoriji relativnosti, no još boljim poznavateljima Einstenovog rada postaje jasno kako je Albert postao nobelovac zahvaljujući „otkrivanju“ svoje vizije fotoelektričnog efekta s čim je dodatno onemogućen napredak u otkrivanju nama nevidljivih svjetova vrtnjom u materijalnom krugu unutar tri denziteta postojanja.
Sigurno se pitate kakve veze ima svjetlost i Einstein s našim tekstom o auri – bioenergetskom polju oko ljudi, no mi zapravo pokušavamo objasniti kako nam znanost u mnogo čemu ometa razvoj znanja i saznanja zahvaljujući nevjerojatnim malverzacijama zbog kojih su neki ljudi dobili prestižne nagrade, a sve s očiglednom namjerom da nas onemoguće da saznamo stvarnu istinu koja bi nas na neki način mogla osloboditi od ograničenja u koje smo uvjereni.
Nikola Tesla, neshvaćeni genije.
Tesla je smatrao kako pogrešna Einsteinova teorija vodi ljudsku populaciju daleko od opasnog puta koji je on slijedio, iako se o sukobu Einsteina i Tesle malo zna, najveći znanstveni um ovih prostora je sasvim jasno rekao što misli o Einsteinu i njegovom radu:
„Teorija relativnosti tvrdi da velika tijela zakrivljuju prostor, no smatram kako je sve to daleko od istine, svemir se ne može zakrivljavati na način na koji to tvrdi teorija relativnosti. Jedino polja sila mogu svinuti svjetlost oko velikih tijela, gravitaciju ne možemo shvatiti ako ne uzmemo u obzir eter i elektromagnetizam.“
Tesla je svoj konačni sud o Einsteinovoj teoriji relativnosti prezentirao na sljedeći način:
„Ta teorija je sakupila sve te pogreške i neistine, ona ih je zaogrnula u predivan matematički omot koji promatrača fascinira, zamamljuje, na takav su način promatrači postali sasvim slijepi na ono što je u teoriji pogrešno. Teorija relativnosti je kao prosjak zaogrnut u grimizno carsko ruho, zbog kojeg ga neupućeni ljudi smatraju okrunjenom glavom.“
Dokaz da nas je Einsten zbog nečega počeo lagati nakon 20-tih godina XX. vijeka nalazimo u knjizi Georgyja Antonovicha Gamova pod nazivom „Thirty Years That Shook Physics“ u kojoj otac moderne kvantne fizike tvrdi kako su još tijekom 20-tih i 30-tih godina XX. vijeka Goudsmit i Uhlenbeck otkrili da se elektroni kreću brzinom 1,37 puta većom od navodne brzine svjetlosti koju je postulirao Albert Einstein. Gamov navodi da to otkriće nije pobilo niti jedan jedini zakon fizike ali je u potpunosti POBILO Einstenove principe koji tvrde, da se ništa NE MOŽE KRETATI BRZINOM VEĆOM OD SVJETLOSTI.
Thirty Years That Shook Physic, knjiga koju vam svesrdno preporučamo.
Dodatni problemi
Radijaciju ne osjećamo i ne vidimo, osim na indirektan način uz pomoć mjernih instrumenata poput Gajgerovog mjerača ili pak kada ona upropasti našu DNK i kada se zbog utjecaja iste razbolimo. Bez obzira što je radijacija van mogućnosti „hvatanja“ naših čula, ona je stvarna i uništava sve živo na planeti zahvaljujući ludilu testiranja atomskih i hidrogenski eksplozija i brojnih havarija nuklearnih elektrana.
Slična stvar je i s našim EM bio poljem, iako ga mi ne možemo vidjeti ono je stvarno i može se vrlo jasno snimiti.
Univerzum je sačinjen od energije, htjeli mi to ili ne, sva što postoji ima auru oko sebe, a na nama je da objavimo informacije iz najinteresantnijih znanstvenih studija koje se bave ovom temom.
Kada nevidljivo postane vidljivo, kad se laž istjera na čistac
Sigurni smo da nikada niste čuli za dr. Pjotra Garjarjeva no on je uspio presresti komunikaciju između molekula DNK uz pomoć fotona ultra-violetnog (UV) ili ultraljubičastog svjetla. Ovo otkriće se dogodilo prije punih 30 godina, jer je svjetlosne poruke iz DNK jednog organizma prenio u organizam s drugačijom DNK. Garjarjev je laserskom zrakom poruku DNK žabe prenio u embrij daždevnjaka, nakon čega se embrij razvio u žabu.
Pjotr Garjarjev, čovjek koji je pokazao kako zapadnjačka znanost nema pojma o genetici, a još manje o staničnoj svjetlosnoj komunikaciji.
Garjarjev i njegov tim su nakon brojnih dodatnih istraživanja otkrili kako je DNK prirodni svjetlosni Internet, te da se komunikacija između stanica zasniva na biofotonici točnije uz pomoć svjetlosti, zahvaljujući svemu tome, stanice znaju kako se razvijati, znaju kada trebaju „izliječiti“ rane, kada trebaju umrijeti ili pak kada se trebaju dijeliti ili u slučaju matičnih stanica, gdje trebaju ići i kakvu ulogu trebaju preuzeti u tijelu.
Ovaj ruski znanstvenik je također otkrio da organizmi koji nemaju govorni jezik, poput nas ljudi, koriste svjetlosnu komunikaciju, što objašnjava ESP i telepatiju. Valna genetika razvijena od strane Garjarjeva je na sebe navukla bijes sponzoriranih i cenzuriranih znanstvenih organizacija iako su Rusi s vremenom uspjeli razviti brojne neobične gadgete koji su uništavali tumorne stanice ili detektirali bolesti čitanjem biofotonike ili jednostavno rečeno aure oko stanice i tijela pacijenata.
Biofotonika prirodnih kristala zrna ruže, gledamo li mi u jednu verziju živuće aure?
Rusi su dodatno uvrijedili zapadnjačku znanost jer su dokazali kako je „junk DNA“ ili otpadna DNK ključ komunikacije u i oko stanica, a tek nedavno se dokazalo koliko su bili u pravu jer priroda ne stvara smeće ili otpad, a unutar baš ove DNK se kriju toliko složene funkcije koje naši zapadnjački umovi tek počinju izučavati.
Svjetlosna bića
Teoretski fizičar Fritz-Albert Popp sa Sveučilišta Magdenburg je tijekom 70-tih godina XX. vijeka izučavao elektromagnetska zračenja i njihov utjecaj na biološke sustave. Popp je poput Garjarjeva bio nekoliko desetljeća ispred ondašnje znanosti, te su ga mnogi učenjaci smatrali šarlatanom, a sve zbog dogmatičnih stavova i zbog toga što je njegov rad nalikovao na znanstvenu fantastiku iz Star Treka.
On je ispitivao dvije gotovo istovjetne molekule: benzo(a)piren, policiklički ugljikovodik koji je jedan od najsmrtonosnijih kancerogenih spojeva za ljude i njegovog dvojnika (osim malene razlike na u molekularnoj šminci) benzo(e)piren. Popp je obje molekule osvijetlio s ultra-violetnom svjetlošću (UV) u pokušaju da otkrije što ove dvije gotovo identične molekule čini tako različitima.
Fritz-albert Popp, još jedan znanstvenik koji je uvalio cenzuriranu znanost u velike probleme, pokazujući da se velike istine moraju obznaniti ili ćemo vječno tumarati u obmanama.
Popp je odlučio raditi s UV svjetlom zbog eksperimenata ruskog biologa Alexandera Gurwitscha koji je radio s biljkama običnog luka, on je otkrio da se rast lukovice može stimulirati ako ih se posadi u lonac napravljen od kristala kvarca, dok je dobivao suprotne rezultate ako je luk sadio u silikonskim loncima.
Ta razlika se događala zbog toga jer silikon filtrirao UV svijetlo dok ga je kvarc prenosio. Gurwitsch je čak otkrio da će lukovice rasti čak i ako je samo jedna od biljaka luka posađena u kvarcni lonac dok druge mogu biti u običnim loncima raspoređenim oko biljke posađene u kvarcnu posudu. Gurwitsch je teoritizirao da biljke mogu komunicirati uz pomoć UV svjetla.
Zahvaljujući ovim otkrićima Popp je stvorio svoje pokuse i uz pomoć vlastitih eksperimenata i studija saznao je da benzo(a)piren (molekula koja stvara rak) apsorbira UV svjetlo, i tada ga emitira na potpuno drugačijoj frekvenciji – benzo(a)piren je neka vrsta premetača i kodera svjetlosnih poruka, dok benzo(e)piren dopušta da UV svjetlo kroz njega prolazi nepromijenjeno.
Popp je bio iznimno zbunjen ovom razlikom, i nastavio je eksperimentiranje s UV svjetlom i drugim spojevima, napravio je testiranja i eksperimente na 37 različitih kemikalija; kancerogenima i nekancerogenima. Nakon nekog vremena Popp je bio u stanju predvidjeti je li neki spoj kancerogen ili nije, jer su svi kancerogeni spojevi apsorbirali UV svjetlo, mijenjali njegovu frekvenciju i nakon toga tako primijenjeno UV svjetlo ponovno emitirali iz sebe.
Također je otkrio još jednu nevjerojatnu stvar, svi kancerogeni spojevi su reagirali na specifične frekvencije, točnije na 380 nanometara u UV spektru. Pop se nastavio pitati zašto su kancerogene tvari koderi i premetači svjetla, i nakon toga je otkrio fenomen koji se naziva: „photorepair“ foto-popravak.
Benzo(a)piren u trenutku mutacijskog učinka na našu DNK:
CISN je nedavno objavio tekst o tome kako benzo(a)piren, osim što je kancerogen i toksičan, mutageno djeluje na DNK jer je potpuno obavija i nakon toga je kemijski mijenja, na gornjoj slici vidite model DNK obavijenu molekulama benzo(a)pirena. Studija koja je ovo otkrila je nastala 30 godina nakon Poppovih eksperimenata i stvorena je uz korištenje klasičnih pregleda DNK. Garjarjev i Popp su bili – i još uvijek jesu – ispred najmodernijih saznanja današnje znanosti.
U zvaničnoj znanosti je jako dobro poznato da se jakim impulsom UV svjetla uništava 99% stanice uključujući i DNK, no sve se to može gotovo u potpunosti popraviti uz pomoć osvjetljavanja iste stanice sa svjetlošću iste valne duljine no s puno manjim intenzitetom, što je još bilo poznato i Wilhelmu Reichu koji je svojim delikatnim strojem koji emitira svjetlo na različitim frekvencijama liječio rak sve do trenutka dok ga patokracija nije gotovo u potpunosti izludila, izolirala i upropastila.
U svakom slučaju fenomen photorepaira je i dan danas znanstvena nepoznanica na koju zvanični akademski mozgovi nemaju odgovora.
Nemogućnost fotopopravka ili Xeroderma pigmentosum, bolest zbog koje ljudi na kraju dobiju rak i umru.
Poppu je bilo poznato da pacijenti s bolešću koja se naziva Xeroderma pigmentosum na koncu umru od raka kože jer je njihov sustav popravka tkiva od upada solarne svjetlosti u stanice uopće ne radi, točnije nemaju sustav photorepaira tj. foto-popravka. On je bio osupnut podatkom da photorepair najefikasnije radi na 380 nm, u stvari na istoj frekvenciji na kojoj kancerogene tvari reagiraju i stvaraju kodiranje svjetlosti.
Tada je Poppu sinula ideja; ako kancerogene tvari reagiraju jedino na tu frekvenciju tada je ona nekako povezana s photorepairom, što bi pak značilo da u tijelu postoji nekakvo svjetlo koje je odgovorno za photorepair. Kancerogene tvari i kemikalije uzrokuju tumore i rak jer blokiraju tu svjetlost ili je kodira i mijenja, tako da photorepair ne može djelovati.
Ljudi emitiraju svjetlost koja se može snimiti na više načina.
Koliko god ovo zvučalo ludo i nevjerojatno, znanstvenici sa Sveučilišta Kyoto i Tehničkog instituta Tohoku su otkrili da ljudsko tijelo svijetli jer emitira vidljivu svjetlost u ekstremno malim količinama koje se povećavaju i smanjuju s različitima fazama dana i noći, s najmanjom emisijom svjetla u 10 sati ujutro i najvećom emisijom svjetla u 16 sati.
Biofotonika i aura – naše EM polje
U mnogim spiritualnim zajednicama aurola oko glava gurua, božanstva ili svetih ljudi je stvar iskazivanja spiritualnog razvoja, drugi pak smatraju da je to samo krivo interpretirano bioenergetsko polje, koje su uspješno snimili velikani poput: Konstantina Korotkova, Harryja Oldfilda i Semyona Davidovicha Kirliana no vrlo je vjerojatno istina drugačije prirode.
Fotomultiplikator – detektor i brojač fotona.
Uz superviziju i pomoć Poppa eksperimentalni fizičar Bernhard Ruth je dizajnirao i stvorio napravu pod imenom fotomultiplikator – detektor i brojač fotona – koja je dan danas jedna od najboljih naprava na tom polju, Popp je smatrao da im je takva mašinerija potrebna ako žele snimiti iznimno malene emisije svjetla iz biljaka i njihovih sjemenki.
1976. godine počeli su s prvim testom sa sjemenkama krastavaca, fotomultiplikator je otkrio iznimno jaku emisiju svjetla iz malenih sjemenki, no smatrali su da je razlog emisije svjetla u fotosintezi pa su napravili isti pokus s krumpirima snimajući ih u potpunom mraku, ovaj put svjetlost je bila još intenzivnija. Svjetlo je bilo još jače u živim biljkama bez obzira na vrstu i veličinu.
Emitiranje svjetla iz stanica nadbubrežne žlijezde štakora, biofotonika zadivljuje.
Popp je počeo razmišljati korak dalje, ako pojedemo određenu namirnicu, recimo prokulice, tada naše tijelo osim hranjivih tvari apsorbira i pohranjuje svjetlost biljaka točnije njihove fotone, tada mi energiju ovih fotona distribuiramo kroz cijeli spektar elektromagnetskih frekvencija od najnižih do najviših.
Ta energija je pokretačka sila za sve molekule u našem tijelu, prije nego li nastane bilo koja bio-kemijska reakcija, barem jedan elektron mora biti aktiviran fotonom na određenoj valnoj duljini s dovoljnom količinom energije u sebi.
Dobitnik Nobelove nagrade za biokemiju Albert L. Lehninger je zapisao u svojim bilješkama:
„Neke reakcije unutar živućih stanica se događaju puno brže nego li to odgovara tjelesnoj temperaturi od 37 stupnjeva Celzijeve ljestvice. Izgleda da naše tijelo namjerno upravlja kemijskim reakcijama kroz EM vibracije to jest bio-fotone.”
Bića od svjetlosti!
Fotoni (čestice svjetla) pale i gase procese unutar živih organizama, na različitim frekvencijama upravljaju različitim funkcijama. Popp je otkrio da molekule u stanicama odgovaraju na određene frekvencije te da različite vibracije fotona uzrokuju brojne frekvencije u molekulama živih organizama.
Reakcije fotona unutar tijela je Popp nazvao biofotonska emisija, za njega to predstavlja idealni komunikacijski sustav s kojim se prebacuju brojne informacije unutar stanica i organizma. No ostalo je još jedno pitanje što je izvor tog svjetla?
Koliko god to izgledalo čudno, mi smo bića svjetlosti.
Popp je napravi nove eksperimente, uz pomoć aplikacije etidij bromida na DNK odmotavali su njihove duple spirale, što su dodavali više etidij bromida to se DNK više odmotavala no emitirala je i intenzivnije svjetlo i obratno.
Zahvaljujući ovom eksperimentu saznali su da DNK može emitirati široki spektar frekvencija od kojih su neke uspješno povezali s određenim funkcijama. DNK pohranjuje svjetlo no isto tako to svjetlo i emitira, DNK je biološki svjetionik u svakom živom biću, a jedan od nuspojava biofotonike je i naše EM polje – naša AURA.
Mali korak naprijed
Naše EM polje odražava stanje i kretanje svih mogućih energija unutar našeg tijela, vibracije aure su toliko fine i stalno promjenjive (za razliku od vjerovanja New Agera kako se rađamo u jednoj od boja duge i nju uglavnom zadržavamo tijekom cijelog života) jer se mijenjaju naša emocionalna, fizička i duhovna stanja.
Imate li sinesteziju, provjerite to jednostavnim testom. Ako vam se pri gledanju slova različitih boja pojavljuju različiti okusi u ustima, tada imate sinesteziju.
U nedavnoj studiji objavljenoj u žurnalu Consciousness and Cognition pod nazivom „Auras in mysticism and synaesthesia: A comparsion“ je dobro objašnjen fenomen aure kroz energetsko polje i nama nevidljivo svjetlosno zračenje koje okružuje ljudsko tijelo. Znanstvenici su ovom studijom posebno uzeli u obzir ljude sa sinestezijom koji imaju više sinaptičkih poveznica u mozgu nego li obični ljudi, i koji su javnosti poznati kao osobe koje mogu vidjeti muziku, „okusiti“ riječi ili pak čuti boje.
Prof. Gomez Milan, voditelj ove studije je izjavio sljedeće:
„Zapravo ljudi sa sinestezijom imaju povezane moždane centre koji u običnom ljudskom mozgu nisu povezani, te veze im pomažu u percipiranju stvari koje nama ostaju van osjetilne i taktilne sposobnosti, jedna od takvih stvari je viđenje aure. Mnoge ESP osobe tvrde da vide ili osjećaju ljudsku auru, zapravo ima neki oblik sinestezije.“
Na žalost ova studija nije pokušala ići dublje u objašnjenje aure i njenog nastanka.
Prvotne snimke aure
Davne 1889. Čeh B. Navratil je stvorio tehniku snimanja EM polja koju je nazvao „elektrografija.“ 1896 francuski istraživač H. Baravuc je uspješno stvorio elektrografske snimke ljudskih dlanova i lišća.
1889. ruski inženjer Yakov Narkevich-Idoko je demonstrirao elektrografiju brojnim uzvanicima na smotri Ruske tehničke udruge.
1939., dva Čeha, S. Pratt i J. Schlemmer su objavili uradak s fotografijama u kojima se vidi jasan sjaj oko lišća. Iste godine je bračni par Kirlian sa svojom tehnologijom napravio snimke koje su još jasnije i u boji pokazivali EM polje oko živih i neživih objekata.
Moderne snimke aure i Kirlianov efekt
Semyon i Valentina Kirlian su slučajno 1939. godine otkrili kako objekti stvaraju neobičnu sliku kada se foto-ploča poveže na visokovoltažni izvor električne struje. Kirlianovi su zapravo po prvi put snimili fenomen koji se u fizici naziva električno koronarno pražnjenje, a fotografija je pokazivala sloj aure koji se nalazi najbliže tijelu, takvu „auru“ imaju živi i neživi objekti.
Bračni par Kirlian sa snimkama aure.
Ova tehnika se kasnije dodatno razvijala te su različiti znanstvenici uz pomoć jedinstvenih tehnoloških pomagala svaki prema svojem istraživanju nazivali snimke aure na različite načine, poput: „elektrografija,“ CDP – „corona discharge photography,“ „bioelektrografija,“ GDV – gas discharge visualization, „electrophotonic imaging ili EPI, dok je u ruskoj literaturi ovaj efekt najviše poznat pod nazivom „Kirlianografija.“
Bračni par Kirlian je patentirao brojne izume kako bi uspio stvoriti prvotne snimke aure, nakon desetak snimaka ljudskih aura, naročito aura oko dlanova primijetili su kako se one razlikuju od osobe do sobe, no također su primijetili i razlike u aurama jedne te iste osobe u zavisnosti od mnogih faktora, vremena kada je osoba snimana, njenih stanja, osjećaja, raspoloženja, zdravlja, i tako dalje. Na koncu su zaključili kako snimaju životnu snagu nekog bića, no intrigiralo ih je kako je moguće da auru imaju i neživi objekti.
Nakon nekoliko godina eksperimentiranja, postalo im je jasno da na osnovu snimaka mogu dijagnosticirati bolesti ili zdravstveno stanje ljudi i životinja koje su snimali. 1958. Kirlianovi su počeli obznanjivati rezultate svojih istraživanja, a tek su 1961 godine objavili znanstvenu studiju u ruskom žurnalu Znanstvene i primijenjene fotografije u kojem su objasnili većinu svojih otkrića.
Tipične Kirlianove fotografije.
Kirlianovi su ustanovili da je aura veća i sjajnija što je netko zdraviji, mentalno i emocionalno ustaljeniji, no također su otkrili nešto o čemu su istraživači „aure“ uglavnom šutjeli. Osobe s velikim životnim iskustvom i znanjem, te s balansiranim fizičkim, emocionalnim i psihičkim značajkama su imale najveću auru sa žarkim bojama.
Nedostatak aure ili rupa u auri je označavala bolest na određenom dijelu tijela pa čak i davno zacijeljenu ranu koja je na nositelju ostavila emocionalni trag i traumu.
Na bazi intenzivnosti aure, Kirlianovi su uspjeli odrediti kompletni nivo aktivnosti tijela, efikasnost određenih medicinskih tretmana ili njihovu neefikasnost, no također sveopće stanje duha i tijela te su bili u stanju davati detaljne analize koje su začuđivale učesnike eksperimenta, liječnike, psihologe i znanstvenike.
1970 godine Lynn Schroeder i Sheila Ostrander objavljuju knjigu pod nazivom „Psychic Discoveries Behind the Iron Curtai“ koja je zapadnjacima pokazala koliko su rusi napredovali u istraživanjima na rubu znanosti, iako je ova knjiga bila popularna u javnosti, znanstvena zajednica van SSSR-a ju je potpuno ignorirala.
1970 Thelma Moss i Kendall Johnson s medicinskog odjela Sveučilišta Kalifornije u Los Angelesu, su zahvaljujući knjizi dvijca Schroeder i Ostrander započeli samostalna istraživanja Kirlianovog efekta te su napravili brojne znanstvene radove do 1979., na žalost UCLA im je ukinula donacije i ovlasti vođenja vlastitog odjela iako su polučili nevjerojatne rezultate u medicinskoj i psihijatrijskoj evaluaciji bolesti samo uz pomoć Kirlijanove fotografije.
1972 Ruska akademija znanosti je konačno odlučila podržati znanstvena istraživanja vezana za Kirlianovu fotografiju na konferenciji za medije održanoj u prostoru Državnog Sveučilišta Kazahstana.
Kirlianova fotografija se sve više koristila u zemljama Varšavskog pakta, a vrhunac se dostigao tijekom 70-tih godina kada je čak i nerazvijena Rumunija imala preko 14.000 znanstvenika koji su se bavili istraživanjem i demonstriranjem ove tehnologije.
Rad Victora Adamenka
1975., godine bjeloruski znanstvenik Victor Adamenko je napisao doktorsku dizertaciju pod nazivom „Research oft he structure od High frequency electric discharge (Kirlian effect) images“ s kojim je rad Kirlianovih proširio i na neživu materiju jer je otkrio kako se svojstva i sadržaj snimanih neživih objekata mogu precizno objasniti s ovom tehnikom. Njegov rad je naknadno proširio Victor Inyshin koji je bio začetnik ideje prezentacije o dostignučima na polju Kirlianove fotografije unutar odaja Kazahstanskog Sveučilišta.
Rad Konstantina Korotkova
GDV (Vizualizacija pražnjenja plina) koju je usavršio Konstantin Korotkov je ništa drugo nego li napredni vid Kirlianove fotografije s kojom je rusko istraživanje aure otišlo još jedan korak dalje u snimanju i detekciji „svjetlosne“ emisije koja nastaje u elektromagnetskom polju visoke voltaže. On je shvatio da Kirlianov efekt nastaje ionizacijom plinova i isparenjima iz kože. Dodatnim istraživanjima Korotkov i njegov tim je uspio stvoriti PPI ili Electrophotonic Imaging verziju GDV bioelektrografije te su svoja saznanja aplicirali na polju medicine i psihologije od 2000 do 2012.
Korotkov je snimio auru osobe prije i za vrijeme meditacije, na desnoj strani je slika aure prije meditacije, na lijevoj strani je slika aure u stanju duboke meditacije.
Cijeli znanstvenih studija i različitih vrsta eksperimenata je Korotkov sažeo u knjizi pod nazivom „Electrophotonic Analysis in Medicine GDV Bioelectrograpgy Research,” a najveći dio objavljenih zananstvenih radova se bavi potencijalom analiziranja ljudskog energetskog polja –aure kako u zdravstvene svrhe tako u monitoringu i zabilježbama reakcija tijela i psihe ljudi na različite utjecaje i tretmane.
GDV se snima u stvarnom vremenu te omogućava uvid u trenutačni izgled i stanje aure, a čini se da elektro-fotonski snimak sjaja ljudskih prstiju obije ruke, otkriva kompletno psihosomatsko stanje ispitanika.
Konstantin Korotkov pokazuje snimku u realnom vremenu kada jedan učesnik eksperimenta šalje “ljubav” drugom učesniku eksperimenta.
Korotkov je snimio i kako izgleda kada jedna osoba šalje misli pune ljubavi drugoj osobi koja je na to spremna i kojoj to odgovara. Neobično je kako je takav snimak pokazao ljubičastu, a ne crvenu boju kako se ljubav obično percipira za vrijeme Valentinova ili nekog drugog praznika „ljubavi.“
Izabela Ciesieska sa Instituta za arhitekturu i tekstil u Poljskoj je iskoristila Korotkovu GDV kameru kako bi izučavala utjecaj različitih vrsta tekstila na biološke faktore ljudi, na žalost znanstvena zajednica u Poljskoj je smatrala kako su njena istraživanja nepotpuna i gotovo nepotrebna, te da ih niti ne treba obavljati. Na žalost više je istraživanja koja su prekinuta ili je njihovo obznanjivanje zabranjeno u domeni detekcije i očitanja ljudske aure, nego li slučajeva koji su izašli u javnost.
Rad Harryja Oldfielda
Oldfield je na svoj osebujan način unaprijedio Kirlianovu fotografiju krajem 80-tih godina XX vijeka, kada je izumio tehnologiju pod nazivom PIP – Polycontrast Interference Photography s kojom snima uzorke interferencije fotona, točnije PIP predočava kako svjetlo djeluje na suptilna i iznimno osjetljiva energetska polja oko nas. Oldfield smatra da njegova tehnologija snima prave boje aure, te da registrira sve poremećaje u istoj, ponajviše rupe, te nepravilan protok EM silnica.
Majčina aura snimljena PIP tehnikom za vrijeme “slanja” ljubavi svome djetetu.
Jedna od najupečatljivijih snimaka Harryja Olfielda je ona u kojoj majka šalje svome djetetu ljubav, iako se o polikontrastnoj interferencijskoj fotografiji puno pisalo, znanstvena zajednica je gotovo u potpunosti odlučila zanemariti rad ovog biologa. Oldfiled je stvorio nekoliko desetaka patenata uključujući i tehnologiju koju je nazvao Electro Crystal Therapy koju koristi u dijagnosticiranju i liječenju bolesti i poremećaja koja je pokazala zavidne rezultate, pa ipak i ova je tehnologija je čini se previše konzervativnim znanstvenicima koji se, čini se, ne žele maknuti iz Einsteinovskog „srednjeg vijeka.“
Podaci koji nas tjeraju na razmišljanje
Tijekom zadnjih 70-tak godina istraživanja „aure“ otkriveno je kako neživi objekti imaju gotovo stalnu i nepromjenjivu auru, s oscilacijama od majušnih 2%. Takve oscilacije se dogode kada predmeti dolaze u doticaj s ljudima, biljkama ili pak životinjama.
Kirlianova fotografija običnog ključa, aura neživih objekata se mijenja najviše 2%.
Živi ljudi, biljke i životinje mijenjaju auru brzo i dramatično, znanstvenici koji su istraživali EM biopolje oko ljudi su shvatili kolike su prednosti detekcije i snimanja ovog polja, jer su bioelektrografija pruža uvide u stvari koje su nam inače skrivene. Ruska istraživanja pod vodstvom prof. Bunzena su pokazala kako snimka aure s Kirlianovim aparatom nastaje prije nego li se stvore električni procesi u mozgu, na primjer osobe koje bi dobivale dramatične vijesti ili podražaje koji nisu ugodni bi skladno tome promijenili auru prije samog dobivanja vijesti ili primanja podražaja, ista stvar je bila i s pozitivnim podražajima i informacijama naravno ono što su učesnici percipirali kao pozitivno bi povećavalo snimku aure.
Usporedite aure organski uzgojene i industrijski uzgojene gljive.
Ovaj podatak ima veze sa radom Pjotra Garjarjeva i biofotonici, shodno ovim radovima dalo bi se zaključiti sa naši najdublji oblici svijesti i svjesnosti funkcioniraju na biofotoničkim principima te da se čak mogu uzeti u obzir kvantna stanja koja na iznimno jedinstven način objašnjavaju našu „kvantnu“ dušu.
Fantomska gotovo cijela aura snimljena na presječenom listu.
Sredinom 50-tih godina XX vijaka Kirlianovi su snimili neke fotografije koje su uvelike promijenile naše poimanje o svijetu u kojem živimo, lišće je pokazivalo cijelu formu aure iako im je neki dio bio otkinut, povrće i voće je pokazivalo veću auru ako je bilo organski uzgojeno, a manju ako je bilo industrijski uzgojeno.
Njihov rad su nastavili znanstvenici koji se nisu pokolebali ismijavanju kolega, pa ipak bojimo se da nam naše EM polje može otkriti puno više od onoga što nam je danas poznato.
Izvor Matrix World
