Znameniti islamski književnici, putnici, geografi, hemičari i drugi znanstvenici

Islamska kultura je u svojoj osnovi kultura riječi, svete riječi. Plejade muslimanskih umnika su, u različitim epohama povijesti islama, posvetili svoje živote pronalaženju i čitanju smisla i značenja svete riječi i svete poruke na stranicama svijeta/prirode i na stranicama Kur’ana, i marljivo radili na njenom prevođenju u svoje stilove mišljenja, umjetnosti, teološke pravce, naučne discipline, književne žanrove…

Poslanik Muhammed je uvažavao pjesnike, a odobrio je i neke kaside spjevane njemu u čast. Pjesnik Hassan ibn Sabit njegov je savremenik i dokaz ulaska čednog i moralno poučnog pjesništva u islamsku kulturu. Poezija je kasnije, napose na dvoru halife Haruna er-Rešida u Bagdadu, skinula sa sebe moralne koprene i postala jezik javnog mijenja i ures aristokratskog života. Pjesnik Abu Nuvas (um. 810.) i njegove kratke ljubavne pjesme ili gazeli sa dvora abbasijskih halifa izravno su stupale u svakodnevni život. Ovom raskošnom životu koji je često opravdavala poezija suprotstavila se sufijska poezija Ebu l-Atahijje (um. 828.). Pjesnik Ebu l-Atahijja je po zanimanju bio grnčar, živio je skromnim životom derviša i, unatoč pažnji halife Haruna er-Rešida i godišnjoj plaći od 50.000 dirhema, nastavio je pjevati sufijske pjesme zvane zuhdijjat. Ebu l-‘Ala el-Me’arri (um. 1057.), arapski pjesnik porijeklom iz Sirije, jedan je od najpoznatijih arapskih pjesnika perioda koji se označava srednjovjekovnom arapskom književnošću. Njegova Poslanica o oproštenju (Risalatu l-gufran) spada u remek djela arapskog pjesništva. Ali, muslimani su se vrlo rano istakli i u proznoj književnosti. Među prvim znamenitim proznim književnicima islama treba spomenuti Ibnu l-Mukaffu (um. 757.), koji je preveo indijsku Pančatantru na arapski i napisao brojna druga djela. Ibnu l-Mukaffu smatraju začetnikom edeba ili lijepe književnosti islamskog perioda. On je istakao zahtjev da knjiievnost, ili edeb, treba da odgaja i donosi pouke. Književnik Ebu Osman Amr ibn Bahr el-Džahiz (um. 869.) autor je više književnih djela. Njegova Knjiga o životinjama (Kitabu l-hajevan), manje je biologijsko, a više folklorističko štivo, jer sabire arapska narodna predanja o naravi životinja. U El-Džahizovim djelima je zoologija još uvijek grana filologije i literature (edeba). El-Džahiz se bavio i hemijom, opisao je procese suhe destilacije u dobijanju amonijaka.

Badiu z-Zeman el-Hemezani (um. 1008.) utemeljitelj je književne forme mekamata, u rimovanoj prozi, punoj dramskih anegdota u kojima se prije svega ističe stil arapskog jezika. Nastavitelj ove književne tradicije je El-Hariri iz Basre, po čemu se proslavio.

Ebu l-Feredž el-Isfahani (um. 967.) znamenit je u arapskoj književnosti po svome djelu Kitabu l-Egani (Knjiga pjesama). Opus Kitabu l-Egani smatra se najboljom riznicom arapske književnosti kakva se razvila do 10. stoljeća po Isau, a. s. U ovo vrijeme nastaju i prve redakcije Hiljadu i jedne noći, slavnoga arapskog proznog djela čiji se autor (ili autori) ne znaju. Poseban žanr koji su muslimani razvili unutar književnosti je tzv književna geografija u kojoj su se u 10. stoljeću po Isau, a.s., istakli autori El-Istahri i El-Balhi. U djelima književne geografije oni su opisivali zemlje, narode, floru i faunu. Taj je žanr vrlo brzo doveo do nastanka geografskih studija u užem smislu, a Jakut ibn Abdillah el-Hamevi (um. 1229.) napisao je u tu svrhu i svoj veliki Geografski rječnik, (Mu’džemu l-buldan). U islamskom svijetu, 9., 10. i 11. stoljeće po Isau, a. s., vrijeme je velikog uspona prirodnih nauka. Ebu Rejhan Muhammed ibn Ahmed el-Biruni (um. 1048.) bavio se astronomijom i napisao djelo o kretanju zvijezda. Poznate su njegove rasprave o rotaciji Zemlje oko njezine osovine, a precizno je odredio geografske širine i dužine. Originalan je u svome proučavanju tzv. hidrostatičkog principa. Njegova knjiga o Indiji, Kitabu l-Hind, prvorazredan je znak muslimanske univerzalnosti i zanimanja za druge kulture i civilizacije. Proučavao je drago kamenje i metale i prvi u svijetu odredio specifičnu težinu nekih metala. Geografija, astronomija i matematika u islamskoj su se civilizaciji razvijale zajedno i uzajamno se podsticale. Još je halifa El-Me’mun 830. u Bagdadu u, svojoj “Kući mudrosti”, okupio brojne astronome i podigao astronomsku opservatoriju. Muhammed ibn Musa el-Havarizmi (um. 850.) istakao se u svojim matematičkim studijama, a sastavio je i astronomske tablice, napisao je brojna djela iz aritmetike i algebre u kojima je izložio integralne račune i jednačine. El-Havarizmi je najviše uticao na Zapad da prihvati, umjesto rimskoga, arapsko obilježavanje brojeva.

Izvori koji su nam dostupni iz povijesti matematike spominju da je Abu Kamil najpoznatiji muslimanski matematičar. Živio je u 10. stoljeću po Isau, a. s., i napravio najveće korake u aritmetici i algebri.[1]

Astronom El-Battani je 918. godine objavio svoja istraživanja o orbiti mjeseca i drugih planeta i u tom pogledu ispravio Ptolemeja. Omer el-Hajjam (um. 1123.), slavni pjesnik i pisac Rubaija, naprijedio je El-Havarizmijevu algebru. El-Hajjam se bavio i astronomijom i izradio kalendar “mnogo tačniji od gregorijanskog”.[2]

Abu Ali el-Hasan Ibn el-Hejsem (um. 1009.), latinski Alhazen, živio je u doba Fatimida, proslavio se na polju matematike, astronomije, filozofije i medicine. Ipak, najslavnije mu je djelo iz optike, Kitabu l-Manazir. Osporio je Euklidove i Ptolemejeve teorije o tome da oko šalje i zrcali zrake na vidna data. Unaprijedio je teoriju o povećavanju sočiva. Nasiruddin et-Tusi (um. 1274.) posljednji je veliki astronom dinastije ‘Abbasija. Službovao je u velikoj opservatoriji Meragi, gdje je pribavio ili sam napravio mnoge astronomske instrumente. Sastavio je nove astronomske tablice. ‘Abdullah Muhammed ibn Muhammed El-Idrisi (um. 1166.) porijeklom je iz Španije i spada u red najpoznatijih muslimanskih geografa. Pisac je čuvenih geografskih karata, a svoju karijeru proveo je u Palermu pod pokroviteljstvom Rodžera II. U svojim geografskim raspravama El-Idrisi govori o loptastom obliku Zemlje. Slavni putnik i putopisac ovog doba bio je Ibn Battuta (um. 1377.). Nazivaju ga Marko Polo islamskoga svijeta, autor je poznate Rihle ili putopisa u kojem opisuje svoje putovanje iz Tandžera (Maroko) u Delhi, Cejlon, Kinu, srednju Aziju, Anadoliju.

Spomenuli smo slavnoga Ibn Džerira et-Taberija (um. 923.) koji se proslavio i kao pisac univerzalne povijesti. Uz njegovo ime treba dodati historičare Muhammeda ibn Muslima ed-Dinavarija (um. 889.) i Ebu l-Hasana Alija el-Mes’udija (um. 956.). Njegovo djelo Zlatne livade (Murudžu z-Zeheb) iznosi sveobuhvatno opisanu povijest, protumačenu sa muslimanskog stanovišta. Izuddin ibnu l-Esir (um. 1234.) u svojim je djelima nastavitelj djela et-Taberija i el-Mes’udija. Abdurahman Ibn Haldun (um. 1406.), filozof i historičar, napisao je znamenito djelo Mukaddima, u kome je iznio svoje poglede o “postanku, usponu, slabljenju i propasti” naroda i dinastija. Nastojao je da u povijesnim događanjima otkrije i opiše zakone. Jedan od po-sljednjih velikih muslimanskih umnika i učenjaka klasičnog razdoblja. U Osmanskom carstvu 17. stoljeća najviše se ističe Hadždži Halifa (um. 1658.). U turskim izvorima poznat je po imenu Katib Čelebi, a njegovo djelo Kešfu z-Zunun je bibliografskog i enciklopedijskog karaktera u kome su dragocjeni podaci o djelima i autorima iz mnogih naučnih oblasti kojima se bavio tadašnji i dotadašnji islamski svijet. Uzimajući u obzir velikane islamskog duha koji su se punovažno potvrdili u svim važnim područjima duhovnih očitovanja i uspona čovječanstva, George Sarton, historičar znanosti, jednom prilikom je kazao:

“Glavnu zadaću čovječanstva izvršili su muslimani. Najveći filozof El-Farabi bio je musliman, najveći matematičari Abu Kamil i Ibrahim ibn Sinan bili su također muslimani, najveći geograf i enciklopedist El-Mas’udi bio je musliman, najveći historičar Et-Taberi, bio je isto tako musliman.”[3]

Piše: Enes Karić

Bilješke:

[1] Vidi Roshdi Rashed, Science in Islam awd Classical Modernity. izdanje Al-Furqan Islamic Heritage Faundation, London, 2002.

[2] Filip Hiti, Historija Arapa, preveo s engleskog Petar Pejčinović, izd. “Veselin Mas-leša”, Sarajevo, 1988., str. 343.

[3] George Sarton, Introduction to the History of Science, vol. I, Baltimore, 1927., str. 624. Citirano prema Filip Hitti, isto, str. 356.

Dialogos.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close