Katolicizam je bio izložen ideološkoj manipulaciji od strane onih koji ne mare za Evanđelje, već su više zainteresirani za određenu konzervativnu političku kulturu, koja je našla naklonost u Vatikanu i crkvenim krugovima puno prije Franje
Pri proučavanju određenih povijesnih crkvenih događaja uočavaju se situacije u kojima se čini da učenje jednog pape na prvi pogled proturječi učenju nekih njegovih prethodnika. Danas je to pitanje posebno naglašeno zbog niza neopravdanih kritika upućenih papi Franji u vezi s njegovim mnogim stajalištima i naučavanjima. Budući da je nemoguće prihvatiti istodobno dva međusobno suprotstavljena oblika učenja, ključno je da vjernici razumiju kako dosljedno reagirati na moguće kontradikcije.
Ispravno tumačenje, ili hermeneutika, novijih papinskih stajališta, podrazumijeva interpretaciju prethodnih (starijih) naučavanja u svjetlu suvremenog naučavanja, a ne obrnuto kako to neki čine. Nauk se razvija tijekom vremena kroz dublje razumijevanje određenih pitanja, čiji su počeci možda i bili naslućeni u ranijim naučavanjima. Na primjer, u prošlosti je Crkva podržavala, ili barem nije osporavala, spaljivanje heretika. Međutim, danas bi bilo teško naći osobu, koja bi takvu praksu i dalje opravdavala. Taj istaknuti primjer ilustrira kako se crkveno učenje može mijenjati i razvijati kako Crkva sve dublje razumije etičke vrijednosti i dostojanstvo ljudske osobe.
Na samrtničkoj postelji, papa Ivan XXIII. je rekao: „Evanđelje se nije promijenilo, već smo ga počeli bolje razumijevati.” Sveti Nikola Kuzanski, značajan teolog, filozof i kanonski pravnik iz 15. stoljeća, u svom djelu „Dijalog protiv amedeista” ukazao je da se crkveno poučavanje može mijenjati na način da se ono što je nekada bilo predstavljeno kao doktrina čak može povući. Rekao je: „Već sam vam rekao da je moguće da cijela Crkva sada drži neku doktrinu, a potom je zabrani, ali u tome nema opasnosti za spas duša.” Sveti Nikola Kuzanski je istaknuo da to proizlazi iz ovlasti koje su pape dobile od Isusa.
Krist je osnovao Crkvu s ciljem ostvarivanja svoje misije širenja Evanđelja i prenošenja poruke o Spasenju. Petru, prvom papi, povjerio je vođenje Crkve, a Petar i njegovi nasljednici služe kao vidljivi izvor i temelj jedinstva za sve vjernike. Kako bi im pomogao u toj misiji, Krist daruje svakom papi dva važna dara: nepokolebljivu vjeru i apostolsko prvenstvo. Karizma nepokolebljive vjere vođena je „posebnom pomoći Duha Svetoga“, koji pape štiti od službenog propovijedanja nauka Crkve koji je u suprotnosti s Božjom Objavom ili s moralnim naučavanjima nužnim za spasenje. Nažalost, mnogi „pismoznanci“ danas to dovode u pitanje svojim ponašanjem.
Unutar Crkve nema osobe izuzete od poslušnosti prema papi, bez obzira na položaj ili status. Apostolski primat Biskupa Rima jamči jedinstvo Crkve kako u doktrinarnim tako i u disciplinarnim pitanjima.
Kao što je papa Benedikt XV. poučavao u svojoj enciklici „Principi Apostolorum Petro“: „Božanski Utemeljitelj Crkve darovao je Petru, vođi apostola, dar nepogrješivosti u vjerskim pitanjima i ujedinjenja s Bogom“. Drugi dar, koji je dao Petru i njegovim nasljednicima, jest apostolski primat, koji predstavlja puninu moći i vrhovništvo pape u upravljanju čitavom Crkvom. Ta ovlast obvezuje katolike da bez oklijevanja priznaju papinu vlast u pitanjima koja se odnose na vjeru i spasenje. Također, to znači da unutar Crkve nema osobe izuzete od poslušnosti prema papi, bez obzira na položaj ili status. Apostolski primat Biskupa Rima jamči jedinstvo Crkve kako u doktrinarnim tako i u disciplinarnim pitanjima.
Opisana problematika danas je vrlo aktualna s obzirom na stajalište pape Franje o smrtnoj kazni. Raniji pape su naučavali da je izricanje smrtne kazne, temeljeno na zakonu, neosporno, kao što je primjerice papa Inocent III. 1210. godine izjavio: „Što se tiče svjetovne vlasti, izjavljujemo da je moguće izreći smrtnu presudu bez počinjenja smrtnog grijeha, pod uvjetom da se to ne čini iz mržnje, već iz suda, ne olako, već promišljeno.” Vidljivo je da i u toj izjavi postoje određene ograde, posebice vezano uz mržnju! Crkva nikada nije rekla da je smrtna kazna dobra, već je samo potvrđivala da država ima moć da je izvrši kako bi zaštitila društvo. Sveti papa Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici „Evangelium Vitae“ poučavao da je smrtna kazna dopuštena, ali uz jedan uvjet: samo „ako drugačije nije moguće obraniti društvo“. Istodobno je, međutim, naglasio da mu je teško zamisliva situacija, koji bi opravdavala izricanje smrtne kazne. U svojoj personalističkoj teologiji sveti Ivan Pavao naglašavao je beskrajno dostojanstvo svake osobe i njezine beskrajne mogućnosti za spasenje, koje Božanska Milost pruža svakom bez obzira na stanje grijeha. Slično stajalište izražavao je i papa Benedikt XVI., na primjer, 30. studenoga 2011., u govoru Zajednici sv. Egidija: „Izražavam svoju nadu da će vaši razgovori potaknuti političke i zakonodavne inicijative, koje se promiču u sve većem broju zemalja kako bi se ukinula smrtna kazna te kako bi se nastavio suštinski napredak u usklađivanju kaznenog prava kako s ljudskim dostojanstvom zatvorenika i s učinkovitim održavanjem javnog reda.” U apostolskoj pobudnici „Africae Munus” poručuje: “… Želim skrenuti pažnju vođama društva na potrebu da ulože sve napore kako bi uklonili smrtnu kaznu i reformirali pravosudni sustav na način koji osigurava poštovanje ljudskog dostojanstva zatvorenika“. Papa Benedikt XVI. ističe da je cilj „obnoviteljska pravda” umjesto osvetničke pravde. Na taj način, Katolička Crkva može promicati dosljednu etiku života, „nedvosmislenu proslavu i poštovanje svetosti života.”
Konačno, papa Franjo, u ozračju stajališta svojih prethodnika, u enciklici „Fratelli tutti“ poučava da je „smrtna kazna nedopustiva“, jer je „neodgovarajuća s moralnog stajališta“, te stoga „više nije potrebna s aspekta kaznene pravednosti“. Stoga je 11. svibnja 2018. unio značajnu izmjenu članka 2267 „Katekizma Katoličke Crkve” koji tretira pitanje smrtne kazne. Sada treći stavak toga članka glasi: „Stoga Crkva uči, u svjetlu Evanđelja, da je smrtna kazna nedopustiva, jer predstavlja napad na neotuđivost i dostojanstvo osobe, i s odlučnošću radi na njezinom ukidanju diljem svijeta“.
Nakon papinske izmjene stajališta o smrtnoj kazni, mnogi njezini zagovornici, najčešće iz SAD, naglašavajući posebice izraz „nedopustivo“, energično su počeli argumentirati da Papa sa svojim stajalištem o smrtnoj kazni ide protiv Svetog pisma i tradicije Crkve. Jedna od taktika bila je tvrdnja da se izraz „nedopustivo“ ne može koristiti i da nema teološku suštinu, što je potpuno netočno. Na primjer, papa Pio XI. je 1938. izjavio: „Nemoguće je da se kršćanin uključi u antisemitizam. To je nedopustivo. Kroz Krista i u Kristu mi smo duhovna potomstva Abrahama. Duhovno svi mi smo Semiti“. Tvrdili su da je za vjernike obvezujuće suprotstavljanje samo jasno naglašenim intrinzično (prirođenim) zlim djelima, ali ako je riječ o mudrim papinim prosudbama, onda svakome po njegovom ukusu. Srž takvog argumenta je sljedeća: ili je papa Franjo razvio doktrinu kojom proglašava smrtnu kaznu intrinzičkim zlom, a što bi bilo, tvrde, u suprotnosti sa Svetim pismom i tradicijom, ili se radi samo o prosudbi utemeljenoj na mudrovanju koju se može sigurno zanemariti. Papa Franjo se je, revidirajući službeno crkveno učenje o smrtnoj kazni, izvrsno suzdržao od padanja u zamku koju su mu postavili zagovornici smrtne kazne. Izbjegao je korištenje teološki nabijenog jezika „intrinzično (prirođeno) zlo,” no ipak je jasno dao do znanja da primjena smrtne kazne predstavlja kršenje katoličkog nauka i moralnih načela. Dakle, čak i ako smrtna kazna nije intrinzično zlo, ona ne može biti odobrena ili opravdana. To je uvreda Božjoj suverenosti i dostojanstvu svih osoba. Ukratko: „nedopustivo” jednostavno znači „nije dozvoljeno“, „ne činite to“, neprihvatljivo.” I to treba bespogovorno prihvatiti. „Religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskog Biskupa i kad ne govori »ex cathedra«“, piše u koncilskom dokumentu „Lumen Gentium“. Vjernici trebaju iskreno slijediti mišljenja iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, a „koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenta, ili iz čestog predlaganja iste nauke, ili iz načina izražavanja“.
Nažalost, mnoge reakcije, koje su uslijedile, iskazale su neprihvatljivo nepoštivanje Svetog Oca i njegovog autoriteta. Skupina katoličkih (!) znanstvenika, teologa i svećenika u SAD objavila je otvoreni apel svim kardinalima Katoličke crkve, tražeći od njih da interveniraju kod pape Franje kako bi odustao od svog stajališta. Potpisnici su svoj poziv temeljili na odredbi članka 212, paragrafa 3 Zakonika Katoličke Crkve iz 1983. godine, koji glasi:
„Prema znanju, sposobnostima i ugledu koje posjeduju, imaju pravo i ponekad i dužnost da svetim pastirima izraze svoje mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve i da svoje mišljenje daju na znanje ostalom kršćanskom vjerničkom puku, ne narušavajući cjelovitost vjere i morala, s poštovanjem prema njihovim pastirima te uz pažnju prema općem dobru i dostojanstvu osoba.“
Međutim, potpisnici apela ne postavljaju samo pitanja. Umjesto toga, pozivaju kardinale Katoličke crkve da savjetuju papu Franju „da je njegova dužnost stati na kraj tom skandalu, te povući sporni paragraf iz Katekizma i poučavati nepetvorenu Božju riječ”. Oni su toliko uvjereni u svoj stav da vjeruju kako kardinali imaju dužnost pred Bogom ispraviti Rimskog pontifa u njegovom poučavanju. Očituju duh protivljenja papinskom učenju i preuzimaju na sebe ovlast uputiti Svetog Oca da je njegova „dužnost” odustati od svojeg učenja. Poslušnost Rimskom pontifu je puno važnija za katoličku vjeru nego održavanje prava kažnjavanja zločinaca putem namjernog usmrćivanja nekakvim injekcijama ili električnom strujom. Vrlo posjećena i utjecajna tradicionalistička web stranica „One Peter Five“ prikazala je veliku fotografiju režećeg vuka iznad naslova, „Krivovjerje u katekizmu. Vuk u Vatikanu. Nema pastira na vidiku”. Portal „Lifesite“, poznat po sustavnom napadanju na papu Franju, reagirao je tvrdnjom da je papina promjena Katekizma „u suprotnosti s prirodnim zakonom i Pologom vjere“.
No, vrhunac obezvrijeđivanja pape Franje došao je kroz skandaloznu izjavu američkog kardinala Raymonda Burkea: „To je stajalište Pape Franje kao čovjeka. Ima takvo osobno mišljenje (!) o smrtnoj kazni, ali to samo po sebi nije dovoljno (!!!) da promijeni ono što Crkva oduvijek zastupa i poučava.” Kardinal Burke čak savjetuje svoju publiku da pohrani primjerak izdanje Katekizma iz 1997. godine „na sigurnom mjestu“, odnosno poziva ih da ne kupuju eventualno novije izdanje Katekizma. Zanimljivo je da je kardinal Burke također odbacio i iznimno sadržajno bogatu apostolsku pobudnicu pape Franje „Evangelii Gaudium” tvrdnjom da je i ona samo papino „osobno razmišljanje“ , jer nije u pitanju „službena doktrina“.
Mnogi katolici također vjeruju da revidirani izričaj članka 2267 Katekizma Katoličke Crkve, zbog riječi „nedopustivo“ podrazumijeva da je smrtna kazna suštinski nemoralna, a što onda navodi na zaključak, tvrde kritičari Pape, da je Crkva godinama dopuštala postojanje nečega što je očito nemoralno. Prema mišljenju zagovornika smrtne kazne, takva promjena u naučavanju sugerira da je čak i Bog nalagao u Starom zavjetu suštinski nemoralne radnje. No, važno je istaknuti da se pritom zanemaruje činjenica da su neke stvarnosti, kao što su ropstvo i poligamija, bili tolerirani u Starom zavjetu, iako su kasnije bili zabranjeni. Također, zbog razvoja nauka o ljudskom dostojanstvu, Crkva sada priznaje da su čak i životi ubojica nepovredivi. Očito je, da nešto ne mora biti prozvano suštinski zlim kako bi se zabranilo ili osudilo. Suština je da Crkva naučava da je smrtna kazna teško zlo, jer narušava dostojanstvo ljudske osobe. U središtu katoličkog učenja o smrtnoj kazni nalazi se vjerovanje da je „ljudski život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića“ („Katekizam“ 2258). Je li intrinzično zlo ili nije nema velike važnosti. Katolici su dužni prihvatiti službeno učenje Učiteljstva.
Važno je napomenuti da već postoji određeni raskol, budući da su se oni, koji se nazivaju tradicionalistima i odbacuju Papu Franju (iz različitih razloga), već udaljili od zajedništva s njim.
Obvezujući karakter magisterijskih dokumenata proizlazi iz autoriteta Pape. Njegova vrhovna, univerzalna, neposredna i neograničena moć implicira da on ne samo da može uspostavljati propise za Crkvu, već ih također može povući ili izmijeniti prema vlastitom nahođenju, bez obzira na prethodne odluke. Svaki Papa ima slobodu mijenjati bilo koje reformabilno magisterijsko učenje, bez obzira na trajanje njegove važnosti, kad god to smatra primjerenim. Papa Franje ne mijenja i ne preokreće crkveno učenje o smrtnoj kazni, nego ga razvija i produbljuje u skladu s promjenjivim povijesnim i kulturnim okolnostima. Priznaje da je crkveno učenje o smrtnoj kazni bilo različito u različitim vremenima i mjestima, ali se mora prilagoditi novim izazovima i potrebama. Nijedan Papa nije obvezan prethodnim papinim odlukama, ako nisu u pitanju dogme.
Papa Franjo nije stvorio sadašnje napetosti. Naprotiv, on ih je razotkrio, ne samo onim što govori ili čini, već uglavnom (i prije svega) onim tko je on i svojim pristupom anti-ideološkog katolicizma koji utjelovljuje. Otpor prema ovom papi je postao radikaliziran sa šizmatskim instinktima, jer je ta vrsta političke predanosti više vezana za stranačku ideologiju nego za Crkvu. Katolicizam je bio izložen ideološkoj manipulaciji od strane onih koji ne mare za Evanđelje, već su više zainteresirani za određenu konzervativnu političku kulturu, koja je našla naklonost u Vatikanu i crkvenim krugovima puno prije Franje.
Promjenom u Katekizmu 2018. godine i obvezujućim naukom Pape Franje u enciklici „Fratelli Tutti” 2020. godine, vjernici su danas moralno obvezni protiviti se smrtnoj kazni. Oni ne smiju promicati niti podržavati izvršenje smrtnih kazni, te ne mogu s dobrom savješću podržavati zakone koji dopuštaju smrtnu kaznu.
Opasnost leži u činjenici da se javlja sve veće neslaganje s Papom, koje dolazi od ljudi koji tvrde da podržavaju tradiciju, ali očito zanemaruju tradicionalno učenje o papinskoj vlasti, a ono može rezultirati većim raskolom unutar Crkve nego što već postoji. Važno je napomenuti da već postoji određeni raskol, budući da su se oni, koji se nazivaju tradicionalistima i odbacuju Papu Franju (iz različitih razloga), već udaljili od zajedništva s njim.
Katolička vjera je napadnuta od strane mnogih, koji tvrde da su njeni najvjerniji sljedbenici. Neki od njih negiraju autoritet sadašnjeg Pape. Drugi, iako izričito ne tvrde takvo negiranje, koriste skrivene signale onima koji to čine kako bi privukli sljedbenike dok se bore protiv Pape i njegovog rada u Crkvi kako bi udovoljio potrebama ljudi danas. Obje skupine, svojim suprotstavljanjem Franji, igraju vrlo opasnu crkvenu igru, koja prijeti podjelom Crkve i uzrokovanjem velikog skandala svijetu dok se poruka Kristova zanemaruje radi ideologije.
Krešimir Cerovac, polis.ba
