Jezik arhitekture dvadesetog stoljeća postaje nada i osporavanje, noseći u sebi univerzalnost koju je veliki europski humanizam suprotstavio lažnim i razgrađujućim identitetima. Onim identitetima koje najgora politika još uvijek slijedi
Autor: Sergio Massironi; izvor: Thema. Rivista dei beni culturali ecclesiastici, 14/23.
U zemlji razdiranoj etničkim sukobima, zaogrnutim u vjersko ruho, suvremena arhitektura može nešto napraviti. Mnogo, napisao bih. Malo, reći će netko drugi. Dublje poznavanje Bosne i Hercegovine i onoga što vrije u utrobi njezinih stanovnika nužno je da bi se izabrala prava riječ, no, evanđeoski ono malo – ako se tiče vjere – premješta brda. A tiče se vjere odluka da se sagradi mjesto molitve i susreta.
Jedna džamija i jedna crkva, bijele kao snijeg. O tome pričamo. Znakovi koji zasijecaju pitomi brežuljkasti krajolik, nedaleko od Sarajeva, kojega su minareti i zvonici sastavni dio stoljećima. Diskontinuitet u oblicima i kontinuitet u povijesti zajednicâ koje su dugo tkale taj dijalog života koji zasniva i hrani međureligijski dijalog. Nikada nije bilo jednostavno. Prekinuti odnosi u različitim povijesnim trenucima, koji su danas više nego ikada suprotstavljeni, na političkom i na kulturnom području, zbog besmislenih reinterpretacija koje je pokrenuo post-jugoslavenski konflikt između Srba pravoslavaca, Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana. Jezik arhitekture dvadesetog stoljeća postaje nada i osporavanje, noseći u sebi univerzalnost koju je veliki europski humanizam suprotstavio lažnim i razgrađujućim identitetima. Onim identitetima koje najgora politika još uvijek slijedi. Koliko god su režimi prošloga stoljeća držali kontrolu nad gradovima i odredili njihov razvoj, moderni pokret ponudio je odgovore nesvodive na ideologije trenutka. Te odgovore otkrivamo danas u svoj njihovoj snazi.
Kao da stoljetni polog – Atena, Rim, Jeruzalem, prosvjetiteljstvo – diže glas protiv raspada naše civilizacije preko čistih geometrija, jednostavnih materijala, tehničkih rješenja koja su nam veliki arhitekti podarili. Ravnoteža i mjera nasuprot narcizmu. Kvaliteta mjestâ a ne razmetanje moću. Ponizan rad umjesto bučnih uspjeha. Sveto zahtijeva sve ovo, distancirajući se od onoga koji čak od križa čini oružje a od kupole uvredu komšiji. To je također unutarnja potreba za popravljanjem, za ponovnim uspostavljanjem harmonije među ljudima i sa svim stvorenim. Postoji arhitektura u koju je utisnuta ova integralna ekologija, koja se također gradi kamenjem, koje ne služi za gađanje, nego za humano nastanjivanje svijeta.
Imajući u vidu ove pretpostavke, vrlo je zanimljivo da je najpoznatija džamija u Visokom, u gradiću na ušću Fojnice u Bosnu, svojim oblicima na neki način nametnuta vjerskoj zajednici. Džamija je, naravno, bila potrebna, no, jugoslavenski socijalizam odstupio je od svoga ateizma pod uvjetom da se krene novim putevima – da se gradnja bogoslužnog prostora odvoji od tradicionalne gradnje. Projekt je povjeren Zlatku Ugljenu. Bila je 1977. Arhitekt je tada oblikovao mistični prostor velike dinamike, danas poznat kao Šerefudinova Bijela džamija. Džamija je reinterpretacija islamske arhitekture u europskom i suvremenom ključu, na tragu velikih majstora moderne. Smion pothvat koji podsjeća samu Europu koliko joj islam stoljećima pripada, materijalizirajući time mjesto susreta koje govori našim jezikom. Da se Ugljenova lekcija shvatila u narednim desetljećima, možda politički i religijski ne bismo bili tu gdje smo sada.
U Visokom, zacijelo, nakon početnih otpora i prevladanih ne malih tehničkih poteškoća – posebice u hidroizolaciji pokrova – te priznanjâ koja su stigla iz inozemstva, promijenila se percepcija zajednice o toj novini. Najvažnija nagrada došla je već 1983., kada je džamija dobila Aga Khanovu nagradu za arhitekturu. Odjek obrazloženja žirija aktualniji je danas više nego ikada, jer teško da bi to bilo napisano s jednakom slobodom nakon konflikta u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina. „Džamija služi kao vjerski i intelektualni centar svojoj zajednici. Njezina jednostavna geometrijski osnova obuhvaća složeni volumen, s kosim stropovima i krovnim prozorima, volumen čist, apstraktan, sasvim malo ornamentiran i obojen u bijelo. Arhetip bosanske džamije ima jednostavan kvadratni tlocrt opasan kupolom, a u džamiju se ulazi kroz malo dvorište. Tlocrt Bijele džamije odgovara arhetipu, njezin krov je slobodno oblikovana četvrt kupole, koji ima pet krovnih prozora, koji su također napravljeni od segmenata četvrti kupole. Rezultat je odnos između osnovnog nacrta i sofisticirane hijerarhije konusā krova. Glavni simbolički elementi, mihrab, minber, minaret i fontane, imaju karakter nove narodne umjetnosti suptilno inspirirane geometrijama avangarde njihovog okruženja.“
Zlatko Ugljen bio je također pohvaljen što je “majstorski povezao moderne utjecaje, posebice Le Corbusierovu kapelu u Ronchampu i tradicionalne osmanske oblike i elemente”[1]. Ako se pogledaju vjerski objekti izgrađeni u posljednja tri desetljeća na istom području, potrebno je napomenuti da slučaj Visoko nije imao puno sljedbenika. Presudni element, međutim, postaje sve jasniji a tiče se zajedničkog pripadanja ili nepripadanja velikoj europskoj prošlosti. Suvremeni nacionalizmi moraju se hraniti drugim mitovima, iako – i to se u Bosni treba vidjeti i podržati – otpor fundamentalizmu na lokalnoj razini prevladava u svakodnevnom životu. Kao što papa Franjo voli reći, „stvarnost je superiornija od ideje“.
Jamačno, franjevačka u duhu i stvarno je jedna lijepa iznimka od recentnog trenda. Naime, manja braća Bosanske provincije su na početku nove narudžbe za sakralni prostor zadužili sada već starijeg Zlatka Ugljena, ovoga puta uz pomoć kćeri Nine Ugljen-Ademović. Riječ je o crkvi Gospe od anđela izgrađenoj 2009. godine u Zabilju, filijali župe Nova Bila. Ovdje nestaju zakrivljene linije koje dominiraju u Visočkoj džamiji i čistoća ravnih linija naznačuje veliki ograđeni prostor u koji ambijenti na otvorenom uvode vjernike u svijetli mir unutrašnjosti. Vjeran svojoj metodi, Ugljen tako reinterpretira tradicionalnu bosansku kuću, ponovno povezujući staro i novo u mekanom minimalizmu. Jedinstvena, svijetla i iznimno uravnotežena dvorana, projekt spaja konceptualnost bijeloga sa slatkoćom nježnošću drveta, stvarajući mjesto koje kao da želi izliječiti sjećanje, dopuštajući nebu da uđe. Oko crkve je seosko groblje, gdje lice i dob ukopanih ne prestaje pričati priču o ratu, zajedno sa životom koji dalje teče.
Nekoliko kilometara udaljena župna crkva bila je ratna bolnica tijekom sukoba: klupe su bile postavljene na stranu i pretvorene u krevete, operacijske sale između oltâra i kapelica, neumoran rad bolničara, liječnika i volontera. Bol i kušnja su preteški da bi zidovi prestali evocirati prošlost. Isti Ugljen je nakon rata obnovio interijer. Evo, ipak, s vremenskom distancom, potreba za jednim snažnijim znakom. Nova crkva, bez brisanja sjećanja, poziva na pomirenje i vodi u budućnost. Čini to vežući ovu ranjenu zemlju na ekspresivne modalitete kršćanstva koje u Europi traži nove putove da bude sol, kvasac i svjetlo u ovom dramatičnom početku trećeg tisućljeća. I tko zna hoće li mali ostatak katolika i muslimana, odgojeni u pogledu novih molitvenih prostora, shvatiti da ih Abrahamova vjera i milosrdna Božja blagost ujedinjuju pod istim nebom. To je teška opklada koju su franjevci u Bosni prihvatili od 1291. godine. Misija koja je uzela ime asiškog siromaha Franje, širi se danas na sveopću Crkvu.
___________________
[1] Aga Khan Development Network. Retrieved 2008-03-08.
Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
