Zlatko Dizdarević: Damask iznutra, danas

Damask iznutra, danas

Lažna normalnost čuda od grada

 

Piše: Zlatko Dizdarević – Slobodna Bosna, 03.06.15.

 

Ništa što se može ispričati o Damasku danas nije ni nalik na “istine” koje nam o tome prenose svjetski, pa i većina domaćih medija. Posebno oni najveći, najpoznatiji i “najslobodniji” iz kobajagi istinoljubivog svijeta. Na to sam doduše oguglao mnogo prije ovog, trećeg puta u Damask otkako je tamo počeo navodni “građanski rat”. Onaj u kojem su, prema izvještajima iz Ujedinjenih nacija, iste obje “zaraćene strane”. Po njima podjednako odgovorne za krvoprolića i odsijecanje glava, za silovanja i razaranja, za pravljenje “kalifata” i drugih krvavih šejtanluka. Tamo su, eto, isto međunarodno priznata i suverena država sa izabranim liderima, ma kakvi bili, državne institiucije, regularna vojska, stanovnici i branitelji na jednoj, i ciljano proizvedeni bjelosvjetski krvoločni šljam, koljači i fanatici na drugoj. Ovi drugi u zadnje vrijeme čak treirani kao manje opasni po bjelosvjetske neoimperijalne ciljeve zarad kojih se ušlo u klanja i razaranja bez presedana na tim prostorima. A za ošamućenu javnost – radi odbrane “ljudskih prava” i demokracije u napaćenoj Siriji. Kao onomad u Iraku, Libiji, sada Jemenu. Farsa proizvedena zarad golih osvajačkih interesa teško da može biti veća.

 

U Siriju se iz Sarajeva dolazi bezmalo kao nekad. Avionom do Bejruta a odatle, sa aerodroma “Rafic Hariri” prethodno dogovorenim automobilom kompanije koja se time bavi. Sto dolara po glavi. Do Damaska je 140 kilometara a 40 do sirijske granice, preko brda i doline Beka.  Naravno, sve ovo ukoliko imate vizu za Siriju do koje se danas veoma teško dolazi čak i za putnika sa “biografijom” koja je njima tamo poznata. Do lani je bilo lakše ali su se sada pravila, očekivano, zaoštrila. Za legalni ulazak u zemlju nadležne su razne bezbjednosne službe koje provjeravaju mnogo više od onoga što benevolentnija pravila iz domena spoljnih poslova traže. Za ilegalni i lakši ulazak terorista, nadležna je Siriji susjedna država.

 

Na put kroz Liban krenuli smo u četiri ujutro. Usput kolone kamiona, prema granici. Samo na jednom mjestu u brdima vojni punkt. Do lani su tu bili šatori uz dva tenka. Više ih nema.  Pregled dokumenata i idemo dalje. Na granici, u cik zore, nikog živog. U Libanu sa četiri miliona stanovnika je već oko milion ipo izbjeglica iz Sirije. Više ih ne puštaju. Vojnik za pultom pregleda pasoš detaljno, i više radi kurioziteta nego kontrole pita ko sam, šta radim, vidi da sam dolazio ranije. Želi mi sretan i siguran nastavak puta. Ne pita šta ću tamo. Pasoš se pokazuje na još tri, četiri mjesta na granici. Kontrole, vojska, carina, “muhabarati” – policije razne. Izašli smo iz Libana ali još ne i ušli u Siriju. Sve je kao prije četiri godine dok rat nije počeo. U Damask, i dalje u Bejrut iz Amana, gdje sam prije radio  išlo se svako malo. Pitam vozača šta je sa onim ogromnim, krajnje luksuznim free-shopom prepunim svega, kao usred Evrope, što je postojao sa Sirijske strane. Nekako začuđen veli, “a šta bi bilo, pa tu je kao uvijek…” Teško za povjerovati. Svjetli zgrada u zoru, nekoliko automobila na parkingu, promiče tek pokoji putnik. A unutra svega. Vina, viskiji, konjaci, votke, cigare, čokolade razne, pa skupi satovi i nakit, foto aparati i kamere, luksuzna penkala, kravate, čuveni sirijski kolači, italijanske cipele i francuski parfemi…Kao u najsretnija vremena. Samo ljudi nema.

 

Odatle do Damaska, nizbrdo, uz pet, šest  kontrolnih punktova, manje od sata. Na jednom mjestu detaljan pregled automobila, motora, sjedišta, pragova, gepeka… Ostalima dovoljno pokazati dokumenta. Pominjanje Bosne pomaže ali jedan mladi oficir priupita, kao usput, više nekako znatiželjno – a  što se to mi svrstasmo na stranu “neprijatelja Sirije”. Velim mu, pa to su “prijatelji Sirije…” Nasmija se tom vicu i samo odmahnu rukom. Kao da je i njima jasno ko smo mi danas i gdje smo, čije odluke osluškujemo i u šta ne smijemo da se petljamo.

 

U pusti sunčani Damask, petak je, ušli smo prije sedam ujutro. Vozač ne smije do starog grada gdje je hotel, već samo do njihovog odredišta. Dalje taksijem, imao ih i u to doba svaki čas. Ispod dugog nadvožnjaka smjestila se pijaca što je nekad bila na otvorenom, u blizini. Kupaca još malo a tezge se prolamaju pod voćem, povrćem, raznim đakonijama. Plodna Sirija je nekada hranila čitav region. Ove godine rodilo k'o vazda u ratu ali granice sada zatvorene pa se sve sručilo na domaću pijacu. Jagode, trešnje, krompir, mahune, patlidžani, salata, bamja, loza za japraka, paprike, paradaiz… ništa ni blizu naše marke za kilogram. A sve miriše još iz daljine. Pomisliš, naravno, da nam je sve to, za te pare.

 

U Stari Damask ulazim kroz kapiju Bab Tuma. Dobila je ime po Thomasu, jednom od 12 apostola Isusa Krista. Kvart je odvajkada bio pretežno kršćanski. Od 16. vijeka tu je sjedšte Grko ortodoksne i Grko katoličke crkve za Sjeverni Levant, znači Siriju, Liban i Južnu Tursku. Unaokolo je više aktivnih crkava, raznih, nego u većem dijelu Federacije  BiH zajedno. Sasvim blizu je i podzemna kapela Svetog Ananije koji je pokrstio Svetog Pavla…Tu počinje i nekadašnja rimska središnja ulica, “ulica zvana prava”, poznata kao Bab Šarki, to jest “Istočna vrata” koja su na drugom kraju. Kasnije ću prošetati tuda i pokraj jednog od najluksuznijih restorana starog Damaska, ime mu “Naranj”. Prije samo četiri godine tamošnjim su su poguzlucima uz neke od pedesetak raznih meza i sjajno sirijsko vino gostili, sa suprugama, predsjednik Assad i John Kerry. Pokušavao je tada da privoli Sirijca da “pređe na njihovu stranu”. Nije išlo. Samo koju sedmicu  kasnije počela je “revolucija”, reklo bi se ‘nako, spontano…A Assad proglašen krvnikom.

 

Od tada do danas, svijetska politika i mediji ispisuje neke od svojih najsramnijih stranica. Mali nekadašnji sirijski obavještajac Osama Ali Suleiman, biva “kupljen” u Londonu od tamošnjih službi u “redovnoj” proceduri te vrste, pa smješten u Coventry gdje prvo prodaje donere na ulici i priprema se za veliku ulogu koju ima danas. Još 2006. prvo osniva kobajagi “udrugu za ljudska prava” a onda se čeka trenutak za pravi posao. Suleiman, danas zvani Rami Abdulrahman, postaje zapravo glasnogovornik terorističkih organizacija u Siriji, “server” za slanje laži, tekstom i slikom svake vrste, ali vjerodostojan na Zapadu pa i u nas kao izvor “informacija” iz Sirije. Njegov navodni “Sirijski opservatorij za ljudska prava”, glasoviti SOHR, družba je jednog lica, u malom stanu u Londonu. Servisiraju ga i plaćaju čak i fondovi iz EU, uz domaćine, kako bi svijet “sazno sa lica mjesta” podatke o desetinama i stotinama hiljada  civila koje Assada eto ubija brutalnije od samog ISIL-a. Krvavi fabrikovani podaci munjevito se šire preko svjetskih medija brže i preciznije nego što iko živ na licu mjesta stigne da sazna za već opisani događaj. Njegove interpretacije “masakra u Houli”, u Aqrabu, “hemijski napadi na civile” u Allepu, u Istočnoj Gouti itd. otvoreno služe i UN-u, bjelosvjetskim organizacijama za “zaštitu ljudskih prava”, analitičarima u Washingtonu itd. Temeljem njih se pravle izvještaji nad kojima na sjednicama Vijeća sigurnosti u UN-u plaču od boli razne ambasadorice i izvjestilice humanitarke. Što se ne dešava, recimo, kad ISIL smakne desetine, stotine i hiljade civila, razvali kolijevke civilizacije pred sobom i naoružan najsavremenijim oružjem kao bezmalo “umjerena opozicija”, ubačena iz Turske i plaćena iz Saudijske Arabije i Katara, hara krvoločnim pohodima  na zemlju po kojoj su hiljadama godina bogovi hodali. Za svjetsku mirovnu organizaciju i njene nalogodavce ne znači ništa što su istinu o tzv, Ramiu, sirijsko-londonskom špijunu u korist terorista, objavili i New York Times, Reuters još 2011., ili Der Standars, The Guardian… Notorna je činjenica u Damasku, da je londonski prijatelj ovog ključnog proizvođača zapadnih “istina” i irački prebjeg Rafid Al-Jaubi, zvani “Curveball”, poznatiji kao proizvođač laži o Saddamovom hemijskom oružju koje je, prikazano u epruveti što ju je Colin Powel 2003. pokazao u UN koštala života – milion Iračana!

 

Za prijašnjih dolazaka u Damask, prolazeći kroz Bab Tumu, uvijek sam zastajao pred kafanom kroz čiji se izlog mogao vidjeti veliki poster sa čuvenim Marlon Brandom kao “Kumom” i ispisanim njegovim riječima: Drži svog prijatelja blizu sebe, a neprijatelja još bliže… Ta je mudrost na Istoku važila kao golema. Sada tog postera više nije bilo. Uz prvu jutarnju kafu upitam sanjivog konobara šta bi sa posterom. Veli nema ga , skinuli ga…naši neprijatelji, a ni mnogi prijatelji,  nisu što su nekad bili !

 

Naredni dani u Damasku, bili su svojevrsni košmar između pritiska tolike istorije na jednom mjestu, kakvu desetine “demokratskih” zemalja ne bi sakupile zajedno, te iluzije normalnosti. Stari bučni sukovi, svila damast i kadifa, slatkiši i suveniri, ukrašeni noževi, mirisni sapuni, ćilimi i nakiti razni, graja i smijeh postoje unaokolo kao nekad, ali zebnja, strah, posustali optimizam i pitanje šta dalje – pritiskuju na svakom koraku kao mora. Oni tamo znaju šta im se dešava. Obični svijet mudre srednje trgovačke klase vidi da su po ko zna koji put “u krivo vrijeme na krivom mjestu”, između nezajažljivih ambicija “skorojevića sa Zapada koji o pravom životu nikada ništa naučili nisu”, i “primitivaca iz pustinja Zaljeva koji su do jučer spavali u istom šatoru sa kozama a onda im se crno zlato, ničim izazavano, sručilo u džepove”. Samo normalni to mogu podnijeti. Kaže šeretski mudri konobar u “Beit Alwaliu”, nekada božanstvenoj staroj arapskoj bogatunskoj kući pretvorenoj u butik hotel u koji dolazim godinama, kako je razumljiva drama one jevrejske ” dabogda imao pa nemao” ali, ništa manje grozna po čovjeka nije je i ona “nemao ništa, pa ti palo s neba…” Veli, a oni bi da nas ucijene sa prijetnjom od desetak, dvadeset godina muke. Znaju li, jadni, da je to u našem bitisanju sekunda, a u njihovih par stotina godina hibridne civilizacije – vječnost.

 

Ljudi koji se bave tamo ozbiljnijom analitikom i istorijom vide što se da vidjeti: Zajunili energetski matematičari crtaju novu geografiju uz poznate alate koji se zovu religija, nacija, etnos. Davna je odluka da kroz Irak i Siriju mora ići sunitski “klin” što će odvojiti Iran od Libana i Hezbollaha, a Saudiji obezbijediti prevlast nad “svetim prostorima” na kojima mjesta za šiite ne smije biti. Oni su im noćna mora. Zapad, ujedno, dobro zna koliko je gasa i nafte otkriveno u moru ispred Sirije, pa se obezbjeđuje pristup svemu tome. Irak je već rascijepljen, valja dovršiti priču i sa Sirijom. O podijeljenoj kolijevci civilizacija sanjao je i Ben Gurion. Slučajno? Čuje li neko odatle nove glasove o starom snu – njihovoj imperiji od Nila do Eufrata. Sva povjesna ludila su hiljadama godina ista. Ostalo su nijanse. A u Damasku koji osluškuje noću avione i topove izdaleka pitajući se približavaju li se koljači, oni što su “strana u sukobu” koja treba da  razvali jake države gdje se itekako moglo živjeti zajedno, piti vino i moliti svome bogu bez problema – imitacija normalnog života nastavlja se punim tempom.

 

Ipak, i nakon svega, tamo kao da još ima mjesta za onu legendu po kojoj je poslanik Muhamed, po povratku iz Medine, zastao pred jednom od onih sedam kapija Damaska, ne htijući da prođe kroz nju. Razlog ? U džennet se ulazi samo jednom, a on je čekao onaj nebeski. U ovom nekadašnjem zemaljskom raju, podno brda Kasjum, stoji i dalje Umayyad džamija, četvrta po značaju u svijetu, ali prva po onome što današnja “civilizacija” hoće da rasturi.  Pod njenim svodom su i grob Ivana Krstitelja, i Muhamedovog unuka Husejna Ibn Alija i neprevaziđenog arapskog vojskovođe i osloboditelja Jeruzalema, Saladina. Tamo se podjednako čuju i ezan i crkvena zvona, manje je mjesta gdje se vino i pivo ne mogu popiti nego u centru Sarajeva, diskretno pokrivene djevojke sa prijateljicama na čijim je lančićima oko vrata krst zajedo jedu bijeli sladoled “bagdaš” u Hamidije suku, pravljen od specifičnog kajmaka, na ledu nekada dovlačenom na magarcima sa dalekih planinskih prevoja Hermona, i kikoću se pred prodavnicama sa erotskim rubljem poput onog iz Hiljadu i jedne noći. To je i danas Daš, kako tamo yovu stari Damask, koji se nada kako je istorija jača od arogantnog interesnog primitivizma koji je već uzeo hiljade i hiljade života. Oni vjeruju da će ponovo neka kraljica, pout svojevremeno Elizabete II doći njima da kupi vjenčanicu, jer ljepših od njihovih nema.

 

Nije čudo što na danas tako dalekom Bliskom istoku postoji vjerovanje da put u Damask označava prekretnicu u svačijem životu. Osim za, vjerovatno, nove teroriste koje je porodila  civilizacija sile i golog brutalnog interesa. Gdje ni neprijatelji kao ni prijatelji nisu što su nekada bili pa ih je trebalo držati blizu sebi, što bi kazao Don Corleone, sa zida kafane u blizini Bab Tume. Nekad.