‘Ljevičari su glupi. Oni misle da ako su SAD, EU i NATO negdje, to je odmah loše. Ne ide to tako!‘
Slovenac Slavoj Žižek jedan je od najpoznatijih svjetskih filozofa, inače lijeve provenijencije. Žižek dosljedno i strastveno kritizira moderni kapitalizam i neoliberalizam, a nakon početka ruske invazije na Ukrajinu rekao je kako je nekorektno ovom ratu pristupati s isključivo pacifističkih pozicija te pozvao zapadne zemlje da povećaju isporuke oružja Kijevu i ojačaju NATO.
Takav stav nije najpopularniji među mnogim zapadnim lijevim intelektualcima, od kojih velik dio simpatizira ruskog predsjednika Vladimira Putina ili je mišljenja da je za ovaj sukob “kriv Zapad”. U intervjuu za ruski neovisni portal Meduza Žižek je, između ostaloga, govorio o tome kakva je po njemu ideologija Rusije, može li je se nazvati fašističkom državom te zašto bi ljevičarski pokret trebao preispitati svoje stavove o europskoj i američkoj politici.
Na pitanje od čega najviše strahuje u modernoj Rusiji, Žižek kaže kako je to nekontrolirana preraspodjela utjecaja. Dok neki, kako kaže, na to gledaju s nadom jer Putina navodno napuštaju oligarsi i najbliži saveznici, Žižek smatra da to samo umnožava opasnost.
“Takva borba za vlast nema čak ni obilježja institucionaliziranog sukoba, gdje postoje primjerice desnica s više nacionalističkih ideja, liberalna stranka, ljevica i tako dalje. Umjesto toga, postoje sukobi između oligarha i moćnih skupina, koje to sasvim otvoreno pokazuju u svojim medijskim resursima. Savršen primjer je (vlasnik privatne vojne tvrtke Wagner) Jevgenij Prigožin, koji napada (ruskog ministra obrane) Sergeja Šojgua i Ministarstvo obrane. U ozbiljnoj državi to se ne može”, kaže Žižek.
Također, Prigožin promiče ideju da je grupa Wagner najučinkovitija skupina na ukrajinskom bojištu, što Žižek smatra paradoksom jer provladini plaćenici tvrde da su bolji od regularne vojske, što si, kako kaže, država koja normalno funkcionira ne može priuštiti.
Problem ideološke pozadine
“To me jako brine. Politički sukobi se sami po sebi ne mogu nazvati beskorisnim (u političkom smislu). No, važno ih je provoditi u okviru specifičnih, jasnih pravila. Druga stvar koja me brine je ideološka pozadina. Neki moji akademski prijatelji (privatno) kažu: “Zanemarite sve ove ‘desotonizacija‘, ‘korumpirani Zapad‘, ‘sodomija‘ i ‘sveti rat‘ besmislice. To je samo ideologija, nema ništa ispod. Zapravo, Rusija samo želi pripojiti dio teritorija Ukrajine”. Ne slažem se baš s ovim. Materijalnu moć ideologije ne treba podcjenjivati. Pogledajte nacizam – antisemitizam je bio ideologija koja je imala ružne, praktične, konkretne posljedice, milijune smrti, uništene obitelji i ljude traumatizirane za cijeli život”.
Kaže kako ga ovakav stav čudi i podsjeća da se gotovo do zadnjih dana Drugog svjetskog rata, kada je nacistička Njemačka već očito izgubila rat, holokaust svejedno nastavio. Neki od racionalnijih, iako ništa manje užasnih nacističkih političara, pokušali su iznijeti “logične” argumente (protiv masovnog ubojstva Židova) i postavili pitanje zašto ubijati milijune zdravih ljudi kada se svi sposobni ljudi mogu poslati na bojište ili u tvornice streljiva. No, prevagnulo je, ističe, gledište radikala.
“Čitam sulude priče, primjerice iz Grčke. Nijemci su odande otišli 1944. godine, ali su ipak poslali poseban brod da skupi Židove s raznih otoka i odveze ih u Njemačku kako bi bili uništeni. Bojim se da bi se ovo moglo ponoviti… Neka vas ne zavaraju pragmatični argumenti o nemoći ideologije. Većina ljudi su cinici koji to ne shvaćaju ozbiljno, ali ona i dalje djeluje. Čak i ako je ignoriraš, čak i ako joj se smiješ”.
Meduza je konstatirala da je Rusija od prvih dana svoje moderne povijesti pokušavala oblikovati nefunkcionalnu ideologiju, ali prema nekim politolozima u tome nije uspjela te ih je zanimalo što Žižek misli da bi ona mogla biti u ruskom slučaju i bi li njezino postojanje moglo spriječiti rat. Žižek smatra da negativnu verziju ruske ideologije čine misli konzervativnog ruskog filozofa Aleksandra Dugina i njegovih kolega istomišljenika, što bi se moglo nazvati ‘euroazijskim misticizmom‘, a riječ je zapravo o neofašizmu koji se, kao i njegov prethodnik, promovira kao ‘treći put‘.
“Pojednostavljeno, može se okarakterizirati na sljedeći način: ‘U liberalizmu ima previše individualizma, u komunizmu previše kolektivizma. Fašizam je srednji put, koji sadrži najbolje od oba sustava‘. Još je apsurdnije gledište po kojem je Rusija ‘prava verzija Zapada‘ – ‘bez LGBT+ osoba i sotonizma‘. Takav ‘autentični Zapad‘ zapravo je proizveo (Adolfa) Hitlera! Reći ću nešto strašno. Vi znate da sam ja protiv Putina, ali kad je prije 10 godina rekao da Rusija pokušava izgraditi multikulturalno društvo, čak sam osjetio simpatije prema njemu. Ideologija Rusije mogla bi se graditi oko ove slike – ovdje je dom za Židove, muslimane i budiste. Naravno, potreban je federalizam. Idealna Rusija po mom mišljenju je istočna verzija Europske unije. Mislim da je EU prilično učinkovit sustav institucija. Rusiji je potrebna slična kooperativnost, koja bi se gradila na jedinstvenoj otvorenosti kultura. Takav pluralizam bio bi idealan i za Rusiju i za Ruse. Dopuštajući drugim narodima da napreduju, ruska većina neće biti percipirana kao tlačitelj, već kao jamac sigurnog prostora za ostale”.
Putin kao Staljin
O tome je, kaže, pisao i Vladimir Iljič Uljanov – Lenjin. Iako više nije naivni lenjinist kao što je bio, ističe, Lenjin je, kako kaže, doista želio SSSR učiniti zdravim, otvorenim društvom. S tim u vezi, smatra da je raspad SSSR-a čak doista bio pogreška. “Da, (među njezinim republikama) bilo je mnogo kulturnih razlika, kao s baltičkim zemljama, primjerice, i trebalo ih je pustiti. No, veza s nizom drugih zemalja mogla bi se održati u pluralističkom modelu po uzoru na EU. Sada bi to super funkcioniralo. A možda čak i spriječilo rat”. Ukrajina se, sa svoje strane, u ratu okupila kao nacija, kaže. Do 24. veljače u vezi Rusije i Rusa sve je bilo mnogo mirnije i još uvijek se govorilo ruski. No,sada su sve te veze potpuno uništene, invazija je, navodi, konačno posve odgurnula Ukrajinu od Rusije.
Komentirajući konstataciju da Lenjina u Ukrajini smatraju jednim od simbola sovjetske i ruske agresije, pa čak ruše njegove spomenike te upitan je li spreman preispitati svoje mišljenje o njemu, Žižek kaže da Lenjina osobno nikad nije smatrao idealnim vladarom i primjerom kako se vodi država i da je očito on doista otvorio mogućnost Josifu Visarionoviču Džugašviliju – Staljinu i staljinizmu. “No, bio je protiv ruskog šovinizma i zalagao se za veću autonomiju nacionalnih republika. Mnogi zapadni ljevičari to nekako ignoriraju. Osim toga, i Lenjin i (Lav) Trocki fanatično su se protivili ruskoj dominaciji u Ukrajini. Putin to zna i zato neprestano krivi Lenjina za stvaranje ove zemlje.”
No, treba, kaže, na umu imati i razliku između Lenjina i lenjinizma jer je lenjinizam izumio Staljin i koristio se tim konceptom da legitimizira svoju totalitarnu vlast. “Putin radi slične stvari – izravno se poziva na Rusko Carstvo – na primjer, spominje Petra I. – i govori o “denacifikaciji”, zamišljajući da je Ukrajina fašistička država. Sukladno tome, u Ukrajini spomenici Lenjinu ne simboliziraju samog Lenjina, već sovjetsku vlast općenito”.
Upitan kako komentira ideje mnogih zapadnih ljevičara, poput Noama Chomskog, prema kojima bi Ukrajina trebala sjesti za pregovarački stol ili se čak predati, Žižek kaže kako se radi o pogrešnom stavu. Pritom, ističe, čak i ne govori o nekoj višoj moralnoj razini, nego o naprosto nelogičnoj ideji. “Kad je počeo rat, mnogi moji napredni prijatelji potajno su se nadali brzoj ruskoj pobjedi. Rekli su: “Da, bit će strašno, prosvjedovat ćemo neko vrijeme, ali onda će sve brzo završiti”. Ukrajinski otpor iznenadio je mnogo ljudi na Zapadu.
Ljevičarske predrasude i ‘glupi‘ kritičari
Iznenadio me broj ljevičara, posebno u Njemačkoj, u strankama ljevice, koji se oslanjaju na grubi i ignorantski pragmatizam. Može se formulirati na sljedeći način: “Naši će radnici zbog rasta cijena ostati bez dijela plaća. Zašto bismo mi sudjelovali u ratu koji se vodi negdje na istoku?”. No, ako negdje na horizontu postoji prostor za pregovore, stvorila ga je (upravo) zapadna potpora Ukrajini – bez nje bi ukrajinske oružane snage već bile izgubljene i postojali bi samo ruski uvjeti. Ukrajinski otpor i zapadna pomoć stvorili su uvjete za pravedan svijet (u budućnosti). A ovi “ljevičari” koji me stalno nazivaju “vukom u klaunovskom ruhu” ili “dvorskom ludom kapitalizma” su nevjerojatno glupi. Da, ukrajinske vlasti su pogriješile, ali oni su napadnuti, oni brane svoju zemlju. Ovo je pravo čudo – vjeruju u svoju slobodu i bore se za nju. Gospode, ako se nazivaš ljevičarom, dužan si suosjećati s njima. Štoviše, treba napraviti iskorak i reći da Ukrajinci, pružajući otpor Putinu, dugoročno pomažu Rusiji da se demokratizira”.
Drugi razlog je, kaže, taj što ljudi poput Chomskog imaju stare ljevičarske predrasude tipa ako su EU, SAD i NATO uključeni u nešto, čovjek automatski treba biti protiv toga. No, to nije točno, navodi Žižek. “Ideologiju Putina i ljudi oko njega prilično je lako iščitati – to je neofašizam. To uključuje imperijalne izjave o povratku zemlje te agresivnu vanjsku politiku i oslanjanje na oligarhe. Unatoč tome, stara ljevica i dalje misli da su glavni imperijalisti SAD i Zapadna Europa. Prema tome, “njihov neprijatelj je moj prijatelj”. Još uvijek se drže uvjerenja da se Rusija bori protiv globalnog imperijalizma”.
Komentirajući činjenicu da Kremlj ovaj rat naziva borbom protiv zapadnog imperijalizma, slovenski filozof napominje da pojam ‘antiimperijalizam‘ ima jasnu vezu s fašizmom, odnosno da je njemačka propaganda tijekom Drugog svjetskog rata govorila da su se vojne snage Trećeg Reicha, okupirajući Europu, borile protiv britanskog i francuskog imperijalizma, a da se tim se konceptom vodio i Japan.
“Bojim se da se Putin i njegovi pajdaši ne oslanjaju samo na (filozofa Ivana) Iljina i Dugina, već se također konzultiraju sa skupinom ljevičarskih mislilaca koji se bave “antikolonijalnim aspektom” u opravdavanju rata. To, nažalost, ima odjeka u nekim zemljama trećeg svijeta – i tada, primjerice, Rusija, Kina i Južnoafrička Republika izvode zajedničke pomorske vježbe. To je vrlo opasno jer stvara novi sustav međunarodnih odnosa. Ja to nazivam “brutalnim pluralizmom” – odnosi se na strpljenje autoritarnih zemalja jednih prema drugima. Savršen primjer je kineski dogovor s talibanima. Opasnost je da se iz toga formira nova neofašistička ‘osovina‘. Moja najveća noćna mora je da će tu ideju podržati europska i američka ‘nova desnica‘ i stvoriti antiliberalni savez u svijetu. To može dovesti do katastrofe – ne nužno u vojnom smislu, ali svakako u ideološkom”.
‘Ratni komunizam‘ i ‘demokratska militarizacija‘
Zemlje BRICS-a, upozorava, također igraju dvostruku igru jer neutralnost ne može biti apsolutno neutralna. Ako se zauzme ‘neutralan položaj‘ u sukobu, automatski se igra s jednom od strana, a tako je i s ukrajinskim ratom. “Govoreći da ste ‘neutralni‘ više idete na ruku Putinu i ruskim vlastima. Ponašajmo se barem kao (uvjetno) Staljin, koji je rekao da se bori protiv kapitalizma i imperijalizma, ali da bi pobijedio Hitlera, udružio se sa Sjedinjenim Državama”.
Govoreći o dugoročnom utjecaju rata na zemlje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, Žižek je ukazao na njemačke Zelene, koji su, kako navodi, okrenuli pragmatizam i umjetni pacifizam u pravom smjeru, smislivši rješenje na način da se iskoristi ruska prijetnja za potpuni prekid opskrbe naftom i plinom i tako okrenu gospodarstvo prema zelenoj energiji. To je, navodi, idealno kreativno razmišljanje i tako razmišljaju pravi ljevičari.
“Čak bih predložio još radikalniju opciju. Upozoravam – pojam je odabran posebno da smeta i provocira ljude. Zalažem se za uvođenje elemenata ratnog komunizma. Naravno, Zapadu ne treba komunistička diktatura. No, važno je ojačati ulogu države u vitalnim sektorima, primjerice u zdravstvu i okolišu. Ja to nazivam i “demokratskom militarizacijom”. Naravno, ne mislim na prijenos vlasti na vojsku. Samo što se u ratu stvari ne mogu prepustiti slučaju tržišta, potrebna je državna intervencija. Zanimljivo, britanski liberalni novinar Simon Jenkins nedavno je napisao nešto slično o britanskom zdravstvu. Protiv krize uzrokovane ratom mora se boriti vojnim mjerama. Moj naivni san je da će rat između Ukrajine i Rusije dati zapadnim zemljama poticaj da krenu u tom smjeru. Za očuvanje temeljnih liberalnih sloboda potrebno je povećati sudjelovanje države u gospodarstvima i povećati obujam globalne suradnje”.
Na pitanje li ideju o kolektivnoj odgovornosti Rusa za rat, Žižek kaže kako nije protiv Rusije i Rusa, među kojima “ima mnogo divnih ljudi” kojima ništa ne zamjera te da se nikako ne može tvrditi da Ukrajinci brane europsku civilizaciju od hordi s istoka jer bi to bila ista terminologija kao ona Aleksandra Dugina kada govori o “ruskoj istini protiv europskih laži”. “Rusi nisu neprijatelji. Rusija je sada vrlo traumatizirana, podijeljena zemlja. Službeni diskurs postaje sve radikalniji, možemo se prisjetiti govora Putinova propagandista Vladimira Solovjova da je život precijenjen. I većina ljudi se jednostavno boji. Rusija se ne može odbaciti kao država. Gomila koja podržava Putina čak i ne plješće sama od sebe – rečeno im je što da rade. Tek ćemo vidjeti procese demokratizacije u Rusiji.
Tragedija Rusije – nametanje beoliberalnog modela
Komentirajući može li se sadašnju Rusiju nazvati fašističkom zemljom, kao što to čine neki politolozi, Žižek kaže kako sumnja da se taj pojam može koristiti u odnosu na modernu Rusiju jer se zamaglio zbog “lijenosti” ljevice. “Za mene je fašizam način izbjegavanja unutarnjih proturječja proklamiranjem lažnog osjećaja solidarnosti. Rusija je najpodjeljenije društvo, a ako se pravilno igra na kartu nacionalnog jedinstva, to se može djelomično prikriti. Dakle, termin se može primijeniti na Rusiju, ali je vremenski vrlo ograničen. Međutim, ne branim zapadni neoliberalizam – u određenom smislu, on je razlog zašto su se neofašistički režimi ponovno pojavili. Zvučat će malo staljinistički, ali svaka kritika mora početi samokritikom. Tragedija Rusije je u tome što joj je Zapad 90-ih pokušao silom nametnuti neoliberalni model. Izravna posljedica su Putin i rat”.
Žižek kaže da Rusija nije nužno osuđena na poraz, kao ni Putinov režim na pad. “Što ako Rusija nastavi držati okupirane teritorije Ukrajine, paralelno republikanci pobijede na izborima u Sjedinjenim Državama, a socijalno nezadovoljstvo poraste u zapadnoj Europi? Ljudi će se samo umoriti. Za mene je pravo čudo činjenica da se otpor Ukrajine nastavlja nakon gotovo godinu dana. Na samom Zapadu su se već svi iscrpili, iako izravno ne sudjeluju u ratu”.
Putin je, pak, vrlo pragmatičan te smatra da će ruski vođa do kraja koristiti prilike da zadrži vlast. “Nažalost, jedini izlaz je ostati strpljiv i ne koristiti se ‘jezikom trijumfa‘: “Porazi Rusiju, uništi Putina”. Što je još važnije, Ukrajina nužno mora preživjeti kao neovisna država. To će dugoročno biti korisno i za Rusiju. Zapad ne bi trebao skliznuti u moralnu nadmoć nad Rusijom, važnije je obratiti pozornost na svoje pogreške. Zapadna ideologija funkcionira tako da sustav stalno kritizira sam sebe, ali ništa se ne mijenja. Ako se to ne promijeni, Zapad će izgubiti”, zaključio je Žižek.
Jutarnji.hr
