LIGA PRVAKA: Zidaneov recept za ulazak u finale
PSG je do finala ovosezonske Lige prvaka došao madridskim receptom. Točnije, receptom Zinedinea Zidanea. Tuchel je uvidio da je sve što on tu može napraviti jeste da pokuša stvoriti momčadski duh a da će tada kvaliteta njegovih igrača postati presudan faktor
Piše: Marko Tomaš
Činjenica da su dva francuska kluba došla do polufinala Lige prvaka već je sama po sebi izgledala kao tektonski poremećaj u nogometnom establišmentu. Mnogi su skloni francusku ligu vidjeti kao uvjerljivo najslabiju u poretku pet najjačih europskih nogometnih ligaških natjecanja. To što su se dva francuska kluba našla u polufinalu najelitnijeg natjecanja na svijetu ne opovrgava takvo mišljenje jer da bi se dokazalo suprotno trebalo bi ipak da francuski klubovi kontinuirano budu u vrhu europskih natjecanja.
PSG se već sezonama nalazi u krugu najboljih osam europskih momčadi ali tek je ove godine uspio dogurati do samog kraja. Svakako, koliko god obarali drvlje i kamenje po PSG – u, treba priznati zasluge pariškom klubu za napredovanje kompletne Francuske lige. PSG je podigao kvalitetu cijelog ligaškog natjecanja u Francuskoj jer je primorao i druge tradicionalno veće klubove iz Francuske da, u nedostatku novca kojim bi parirali enormno bogatim Parižanima, stvore razvojne sustave koji bi njihove momčadi učinio konkurentima u prvenstvu i Europi. Tako da PSG možemo gledati kao na svojevrsnu lokomotivu koja je možda oduzela na zanimljivosti radicionalno neizvjesnom ligaškom natjecanju ali je istovremeno potaknuo druge klubove da rade više, ulažu pametnije i pred sebe postave realne ciljeve.
NOGOMETNI RADIKAL
Thomas Tuchel jeste nogometni radikal ali je radom u PSG – u pokazao da nije fundamentalist kakvim su ga mnogi vidjeli. Kada je uvidio da ne može momčad punu zvijezda natjerati da u potpunosti surađuju na ostvarivanju njegovih zamisli, on je pokazao pragmatičnost nesvojstvenu trenerima takvog potencijala i toliko jasne vizije. Ima momčad punu igrača čiji je instinkt takav da ih goni da se ponašaju kao odlučujući faktor u igri svoje momčadi. A svi dobro znamo da na terenu ne mogu svi biti glavni. Svakoj je momčadi dovoljan jedan takav igrač a Tuchel u klubu ima po dvojicu na svakoj poziciji. Veliko Je to bogatstvo ali i poteškoća jer nema tog sustava na svijetu kojemu oni mogu robovati. Uostalom oni to i ne žele jer su od vrlo rane dobi izrazito nogometno samosvjesni. U takvoj postavci stvari Tuchel je odlučio žrtvovati sebe i svoje ideje kako bi postigao rezultat na najvišoj razini ,a sve osim osvajanja Lige pravaka za PSG je unatrag nekoliko godina tek utješna nagrada.
PSG nije Real Madrid, recimo. Da se razumijemo, taj klub nije čak ni St. Etienne. PSG je jedan od onih klubova koji su na silu sklepani nakon drugog svjetskog rata ne bi li glavni grad dobio konkurentnu nogometnu momčad. A čak i većina bosanskohercegovačkih klubova može se pohvaliti duljom tradicijom od PSG – a. Parižani su naviknuti na to da ih se gleda kao vještački, plastični klub, utoliko im je bilo lakše nositi se s tom etiketom otkada su počeli pripadati najbogatijim klubovima svijeta. Pariz naprosto mora imati glamurozan klub iako taj grad odavno više nije ni blizu glamura koji ga je upisao u kolektivni svjetski imaginarij. Dapače, osobno, nigdje nisam vidio toliko beskućnika koji noći provode na ispušnim sustavima podzemne željeznice kako bi im bilo toplije. Malo je koji grad toliko zatrpan smećem i to u samom centru. Ali Pariz i takav i dalje jeste jedan od turističkih centara svijeta. Mene i dan danas, nakon ne znam ni sam koliko posjeta tom gradu, u stomaku uhvati ona pozitivna nervoza koju nazivamo uzbuđenjem. Doći u Pariz znači doći u jedan od glavnih gradova naših snova. A zadnjih nekoliko godina doći u Pariz znači doći i u jednu od europskih prijestolnica vrhunskog nogometa. Nekada je s prosječnim Parižaninom bilo teško povesti razgovor o klupskom nogometu, danas je to drugačije, a ako ste iz BiH Pariz je jedan od rijetkih gradova u kojima ćete se osjetiti ponosno što dolazite otuda. Među najvažnijim figurama u kratkoj ali uzbudljivoj povijesti PSG – a su Safet Sušić i Vahid Halilhodžić i njihova imena su ključ za srce svakog nogometnog navijača u Parizu. Zato im hvala za sva pića kojima su me posredno počastili u pariškim kavanama.
ZIDANEOV RECEPT
Iako nije Real Madrid, PSG je do finala ovosezonske Lige prvaka došao madridskim receptom. Točnije, receptom Zinedinea Zidanea. Tuchel je uvidio da je sve što on tu može napraviti jeste da pokuša stvoriti momčadski duh a da će tada kvaliteta njegovih igrača postati presudan faktor. Trebalo je naučiti sva ta ega da se zajedno raduju zajedničkim uspjesima i da uspjeh kluba vide kao svoj vlastiti pa i u utakmicama u kojima njihov utjecaj na igru nije bio presudan za rezultat. Svi ti momci su redom šampioni siti dosadašnjih uspjeha. Francusku ligu uglavnom osvajaju bez prevelikog stresa iako su im se i tu događali kiksevi izazvani prevelikim opuštanjem ili nezadovoljstvom pojedinaca. Ali sve im je u nacionalnom natjecanju išlo prejednostavno.
U Ligi prvaka njihova se pojedinačna kvaliteta nije pokazala dovoljnom za uspjeh, a za njih je uspjeh isključivo osvajanje pokala. Možda ste najbolji pojedinačno ali dok ne osvojite Ligu prvaka netko će uvijek imati argument kojim će to opovrgnuti. A gladni ste, to vam treba da pokažete da i „plastični“ klub može do kraja s pravim igračima, pardon, pravom momčadi. Tuchel ih je trebao naučiti da se raduju zajedno, da shvate da će uspjeh kluba dodati svakom od njih na pojedinačnom sjaju. Sve što trebaju činiti jeste da u određenim fazama utakmice ostvaruju njegove planove. U napadačkom segmentu katkad stavri mogu riješiti silom, na individualnu kvalitetu ali braniti se moraju momčadski. Ukoliko to uspiju uspjeh im je zagarantiran. Kada su vidjeli da im kretanje njihovih kolega oslobađa prostor, kada su sami kretnjama oslobađali druge, kada su u tom „žrtvovanju“ osjetili radost shvatili su da nemaju granica. Gladni su i žele jesti, a kada je tako onda se bikovima ne piše dobro.
Ni genijalni Nagelsmann nije mogao smisliti ništa protiv momčadi s velikim M Paris Saint Germaina. Treba se tome radovati koliko god nam simpatije bile na strani druge plastične momčadi, one iz Leipziga. S dječacima koji igraju za PSG, a koji su nas konačno počeli štedjeti arogancije, zabava je garantirana pa čak ni poslovično iritantni Neymar više nije toliki kopač živaca otkad je svoje kvalitete odlučio staviti u službu uspjeha tima, jer je shvatio da glad može utoliti jedino za zajedničkom trpezom, a da će zauzvrat njegovi suigrači njega učiniti da, ako ništa drugo, izgleda bolje u očima neutralne publike. A vjerujem da odavno nismo gledali meč s toliko neutralne publike kao što je to bio slučaj u srazu dvaju „plastičnih“ momčadi.
Za momke iz RB Leipziga ima još vremena. Ako ništa uspjehu PSG – a treba se radovati zbog klempe koji je „vragu ispao iz torbe“, Angela Di Marije, dečka koji se uvijek morao žrtvovati za druge, a katkad bi za njegovu momčad bilo bolje da je on bio fokus igre. Pogotovu se to odnosi na reprezentaciju Argentine. Sekundiranje Ronaldu ipak mu je donijelo nešto radosti za razliku od frustracija koje je doživljavao bivajući ispomoć Messiju. Sada bi mu radost moglo donijeti pomaganje Neymaru i Mbappeu iako je često grizao više od njih, vadio, što se kaže, kestenje iz vatre, sve će se to pokazati vrijednim ako PSG prvi put u povijesti, kao tek druga francuska momčad kojoj je to uspjelo, osvoji Ligu prvaka. Preostalo je još da pobjede Bayern. A teško da u nogometu postoji zajebanija zadaća od te. Pogotovu kad se igra jedna utakmica i kada je ta utakmica finalna.
POBJEDA U DNK
Bayern je postao velikim klubom tek u drugoj polovici 20. stoljeća ali od tada mu je pobjeđivanje u klupskom DNK. Ponekad nije važno koliki ste talent, da biste igrali u Bayernu bitno je da ste rođeni pobjednik, onaj koji ne odustaje dok ne ostvari cilj. A Bayernu je cilj uvijek isti – dolazak do samog vrha pa i kada se momčad nalazi u fazi tranzicije, pomlađivanja isl. Ne može se ništa prigovoriti Rudiju Garciji.
Lyon je bio spreman za sraz protiv Bayerna. Jednostavno, nije im išlo. Promašivati izgledne prilike možete si dopustiti protiv bilo koga drugog osim protiv Bayerna koji je u utakmicu ušao neuobičajeno dekoncentrirano. Bayern je protiv Barcelone zgledao svemoćno, protiv Lyona tek nepobjedivo jer su neuvjerljivu predstavu krunisali uvjerljivom pobjedom. Lyon je stigao dalje nego se to itko nadao. Za njih je u sezoni velikih turbulencija najbitnije da su napravili neočekivano i vratili se u sami vrh europskog nogometa. No, svi znamo da je lakše doći na vrh a da je nešto teže na vrhu i ostati. A nadajmo se da će im to uspjeti jer klupski DNK koji predsjednik Aulas toliko voli isticati je uvijek dopadljiv napadački nogometi i samoodrživa, razvojna politika. Za dodatni iskorak ipak će morati čekati neku drugu sezonu.
Ove će sezone zvjezdani PSG biti taj koji će pokušati dosegnuti uspjeh nezamisliv za druge francuske klubove, izuzev osvajača Marseillea. A to će morati učiniti protiv Bayerna koji se u prethodnih par utakmica pokazao svemoćnim i nepobjedivim. Drago mi je što ću i u jednoj takvoj utakmici biti onaj neutralni gledatelj kojemu je jedini interes dobra zabava i uživanje u nogometnoj igri.
(zurnal.info)
