-TopSLIDEKultura

Massimo Recalcati: U potrazi za modelom očinstva u kulturi bez oca

Biti baštinik ne znači primiti gene, ili primiti dobra, nije to pasivno stanje, prihod, nego baština uključuje moment ponovnog stjecanja: trebam učiniti svojim ono što sam primio od drugoga

Poznati talijanski psiholog Massimo Recalcati održao je 12. rujna 2014. u Modeni na Festivalu filozofije predavanje o modelu očinstva. Donosimo ga u našem prijevodu i s našom opremom. Predavanje je dostupno na ovom linku.
Prijevod s talijanskog: polis.ba

U životu možemo biti ili ne biti očevi i majke, imati ili ne imati ljubavnike, ljubavnice, braću sestre, imati ih ili nemati, ali ne možemo – i to jedna je od velikih pouka koja dolazi iz kršćanske kulture – ne biti djeca. To što sam dijete, uvjet je da se bude čovjekom. To znači da se humano ne utemeljuje iz sebe, ne uspostavlja se samo od sebe. Fantazma seberađanja, fantazma davanja imena samome sebi je narcisoidna i sumanuta fantazma našega vremena.

Drago mi je što ću govoriti o temi koja me osobno zaokuplja posljednjih godina – o pitanju očinstva. Možemo započeti s osnovnom tezom koja u biti sažima istraživanje koje sam provodio posljednjih godina oko figure oca: naše vrijeme nije više, možemo tako kazati, vrijeme slave oca. Naprotiv, govoreći Lacanovim riječima, ovo je vrijeme u kojem je isparila, iščezla figura oca. Zbog toga bih želio započeti postavljajući samome sebi pitanje: ako naše vrijeme nije više vrijeme koje slavi figuru oca, nego vrijeme kada je ta figura iščezla, što onda od oca danas ostaje? Odgovor na to pitanje bit će ponuđen u predavanju koje svoje temeljno uporište, a koje smatram temeljnim doprinosom pitanju očinstva, u izvanrednom romanu Cormaca McCarthya naslovljenom „Cesta“.

U želji da se sve ima, život se uništava

No, prije nego što dođemo do te raščlambe, želio bih na brzinu sažeti svoje temeljne postavke koje nalazite rasute u mojim radovima da bi smo imali zajedničku osnovu za daljnje razmišljanje. Ako bismo pokušali sintetizirati u obliku nužne skice, a što je grubo i nije baš posve prikladno, koja bi bila posljednja Freudova i Lacanova riječ o ocu, morali bismo kazati: otac, posebno u perspektivi psihoanalize, je simbol zakona; dodajući, međutim, ne kao simbol zakona među zakonima, ne kao zakon sličan drugim zakonima, nego je otac simbol zakona koji omogućuje postojanje svih drugih zakona. Otac je dakle zakon zakonā, sam temelj zakona.

Što to znači? To znači da se očinska uloga očituje prije svega u uvođenju u središte ljudskog života, u središte humanoga – iskustvo nemogućega, odnosno iskustvo limita, granice. Lacan se pita (u važnom predavanju u 7. seminaru o etici psihoanalize) što je zaista rekao Freud kao posljednju riječ o ljudskoj želji, i odgovara da nam je Freud mogao kazati da u ljudskoj želji postoji težnja da se prijeđe ograničenje. To bi značilo da bi ljudska želja u sebi nosila incestuozni poziv, gdje se incestuoznost želje ne sastoji jedino u činjenici da bi edipsko dijete željelo ubiti oca i leći s majkom – nije samo dimenzija seksualnog sjedinjenja, uopće ona nije središnja dimenzija – nego treba reći sljedeće: ako ljudska želja u sebi sadrži incestuozni poziv, onda je to zbog toga što želi sve: biti sve, uživati sve, znati sve – htjeti sve.

Nasuprot tom potisku prema totalitetu, nasuprot toj temeljnoj pohlepi incestuozne želje, otac – kao simbol zakona – djeluje kao brana, odnosno kao zabrana, simbolička. Drugim riječima kazano, uvodi, upravo, dimenziju nemogućega, jer, doista, nije sve moguće, kako ćemo u nastavku vidjeti. Nemoguće je izbjeći smrt, nemoguće je nemati ništa sa seksualnošću, ako su seksualnost i smrt dvije dimenzije koje strukturalno određuju ljudsko biće. Dakle, ta funkcija oca – uvođenje nemogućega – znači svladati incestuoznu tendenciju želje, onu koju Lacan naziva ”smrtnim uživanjem” (jouissance mortelle), potisak prema vlastitom razorenju: u želji da se sve ima, život se uništava.

Dvostruka uloga oca

Trebamo sada prihvatiti prvu važnu dijalektiku, onu između zakona i želje. Zakon oca ograničava incestuoznu težnju želje, uvodi iskustvo nemogućega – nije sve moguće. I baš to iskustvo koje otac štiti – iskustvo nemogućega, omogućuje iskustvo želje. Dakle, samo ako se susretnemo s tvrdim rubom, s drugošću granice moći ćemo imati iskustvo želje kao iskustvo produktivnosti, kreativnosti i plodnosti. Ovdje se susreće jako važna dijalektika o kojoj je Heidegger napisao sjajne stranice u Bitku i vremenu. Iskustvo nemogućega, Heidegger bi rekao iskustvo smrti, koje je nemoguće izbjeći, čini mogućim iskustvo želje.

Dakle, otac, lice oca nije samo strogo lice zakona, nije samo lice koje kaže: Ne!, lice onoga koji ima mučni zadatak da postavi ograničenje incestuoznoj želji, nego je također humano lice, humanije lice onoga koji dopušta želju, koje kaže: Da! Ako se život prihvati na način da je omeđen ograničenjima, to omogućuje želju. Dvostruka je stoga uloga oca: uvođenje zabrane, s jedne strane, i darivanje mogućnosti za želju, s druge strane. Zabrana i darivanje idu zajedno, oba čine očinstvo. Ako bi postojala samo zabrana, bili bismo u koncentracijskom logoru, bili bismo u području gdje život postaje sterilan. A ako bi postojalo samo darivanje, zatekli bismo se u području puke iluzije. Funkcija je oca da drži zajedno zabranu i darivanje. Ponavljam: dopuštajući da postoji granica želji, iskustvo nemogućega, postaje mogućim iskustvo želje. To je sažetak, baš sažetak onoga što mi se čini da je velika lekcija psihoanalize s obzirom na očinstvo.

Dvije krajnosti, jedna vodi u fundamentalizam a druga u relativizam

Što se, međutim, događa u našem vremenu u kojem je slava oca izvrgnuta ruglu, u vremenu u kojem se izjavljuje – dosta s očevima? Što se dakle događa s ulogom oca u vrijeme kada je, kako pokazuje Nanni Moretti u filmu Habemus papam, balkon crkve Sv. Petra prazan? Prazan balkon znači da je uloga svetoga oca koji predstavlja slavnu dimenziju očinstva se istopio. Otac papa nije više onaj koji bi na nepogrešiv način znao voditi svoj narod. U filmu otac papa čak ima napad panike, plače kao dijete. Inverzija među generacijama: tko je otac, tko je sin? Tko vodi, tko treba biti vođen? Tko štiti, tko treba biti zaštićen? Sve se preokreće. Otac papa je onaj koji ima potrebu poći k psihoanalitičaru da se liječi. Nije više otac koji liječi, nego otac koji treba biti liječen.

Mi smo u takvom vremenu. Dakle, u vremenu u kojem, ako je balkon crkve Sv. Petra prazan, kako kaže film, ili ako je nebo iznad naših glava prazno, kako je govorio Sartre, odnosno ako je naše vrijeme vrijeme smrti Boga, kako bi rekao Nietzsche, onda se savez kojeg otac čuva između zakona i želje prekida, krši, raskida se. Odatle onda imamo ili zakon koji mahnita i postaje ludilo (pozivam vas da tako razmotrite razne dimenzije fundamentalizma), zakon koji izluđuje, gdje se hoće apsolutni zakon, zakon bez dijalektike ili, s druge strane, imamo želju, koja otkvačena od zakona, postaje puka strast za neposrednim, smrtni užitak, kompulzivno uživanje objekta, robovanje objektu, ako želite u slici Zapada i Istoka, fundamentalizam i relativizam, da upotrijebim sliku koju je prije nekog vremena sugerirao Ratzinger. Dakle: kult zakona bez želje (fundamentalizam) ili kult želje bez zakona (relativizam).

Mi na Zapadu suočeni smo sa željom bez zakona. No, ako želji uklonimo zakon, odnosno ako uklonimo iskustvo granice želji, u što se pretvara želja? Postaje puki hir, sklonost prema raspadanju, kompulziji [nazadrživom nagonu] za uživanjem. Ukratko, postaje ropstvo. Naše je vrijeme izokrenulo želju u novi oblik ropstva.

Srednji put između konzervativizma i nihilizma

Koji je put izlaska? To je što me najviše zanima. I ovdje ću dodati nešto osobno iz vlastitoga puta istraživanja. Gdje je dakle izlaz? Kako se izlazi iz ove situacije? S jedne strane imamo nostalgičnu opciju. Svi se fundamentalizmi ucrtavaju u ovu nostalgiju za slavnim oca, povratiti oca, snagu tradicije, slavu oca. Ovaj restauracijski put, koji se upravo suštinski očituje u fundamentalizmu, put je koji vodi u zabludu. Vrijeme u kojem je otac imao posljednju riječ o smislu života i smrti, dobra i zla, pravednog i nepravednog je prošlo. Takav otac je nepovratno umro. I nema uopće nikakve potrebe imati nostalgiju za takvim ocem. To je sadistička predodžba oca koju nam je ’68. pomogla dekonstruirati je i od nje nas osloboditi. Ne treba postojati nostalgija za ocem gospodarem [padre padrone], nikakva nostalgija za punim balkonom Sv. Petra. Koji je onda odgovor? Gdje je izlaz, ako ne u nostalgičnom vraćanju vladarske snage očinstva?

U McCarthyjevom romanu, Cesta, nalazim putokaz za jedan drugi put: koji nije nostalgičan put za nekadašnjim likom oca niti put onoga koji govori dosta više s očevima. Moramo naći srednji put između ovih dviju krajnosti, između konzervativne i nostalgične krajnosti i nihilističke, razočaravajuće i anarhoidne krajnosti koja u osnovi doživljava oca kao teret.

Svijet u trajnom sumraku: jedini mogući zakon je odsutnost svakog zakona

Roman opisuje apokaliptičnu scenu. Nije slučajno da je McCarthy koncipirao ovaj roman čitajući biblijsku knjigu Otkrivenja. Riječ je postmodernoj apokalipsi koju pisac opisuje. Svijet je, prema romanu, preživio strašnu i nezapamćenu ekološku katastrofu. Potpuno je u sivom, a to je i boja ovoga romana, nema zapravo boje. Svijet je ugašen, mogli bismo kazati, svijet bez svjetla, što je važan moment; čak je Pasolini intuirao nešto od tog postmodernog sumraka kada je govorio o nestanku krijesnica, kao jednom od fundamentalnih ambijentalnih, antropoloških znakova promjene u tijeku koju je kapitalizam uveo u naše društvo. McCarthy je još radikalniji od Pasolinija. Ne samo krijesnice koje smo iskusili kao djeca na livadama, nego je svijet izgubio svjetlo. Nebo je bez zvijezda, drugo je iskustvo koje prožima čitav roman, odsutnost zvijezda na nebu, nema ni ptica ni riba u vodi. Ne postoji biljni svijet, sve je pougljenjeno. Svijet koji nam opisuje McCarthy je zemlja koja je postala hladna kao leš. U tom svijetu koji dokida dijalektičku izmjenu vremena. Svaki dan sadrži u sebi dijalektiku: jutro, dan, noć. Tu je dijalektiku progutao permanentni sumrak. To je, dakle, svijet bez jutra u kojem se ljudska bića kreću kao prestravljene utvare, kriminalci koji međusobno kradu i jedu, muškarci koji siluju žene, proždiru djecu. To je jezivi svijet kojim se McCarthy služi kao metaforom, koja nas podsjeća na ono što je Pasolini ponudio u antiratnoj drami ”Salò ili 120 dana Sodome”. Isti univerzum nasilja, univerzum u kojem je u prvom planu odsutnost Boga, ali odsutnost Boga znači odsutnost smisla. To je svijet lišen smisla, svijet anomije, svijet bez zakona, odnosno gdje je jedini oblik mogućega zakona, kao u najgorim morama, odsutnost zakona.

Ova neprolazna McCarthyeva noć, podsjeća na noć koju sam opisao u drugoj knjizi, koja dolazi od Homera, je noć prosaca, noć u kojoj je kraljeva kuća, očeva kuća, opustošena, sluškinje silovane; zakon koji je u grčkom svijetu utemeljivao mogućnost postojanja zajednice, zakon gostoljubivosti je povrijeđen. Moja politička, javna teza glasi da je naših proteklih 20 godina bilo vrijeme noći prosaca. Neoprostivi grijeh prosaca je u tome što su se ogriješili o zakon, zakon koji omogućuje životu u zajednici, zakon riječi.

Sin treba oca, ne želi ga usmrti, ali istodobno otac treba sina

U McCarthyijevoj knjizi su dvojica protagonista koji ne izvršavaju samoubojstvo, žele nastaviti živjeti u svijetu bez Boga, bez svjetla. Tko su ta dvojica? Autor ne daje njihova vlastita imena, radi se o ocu i sinu. Vrlo je važno da nemaju imena, jedan otac i jedan sin, dvije generacije, starija i mlađa. Zašto su bezimeni? Zato što su goli, a goli su jer su također izgubili slavnu moć imena, ime oca bez imena. Na koji način ovaj otac koji je izgubio slavnu moć imena ulazi u odnos sa sinom, koji je dječak od 10-ak godina? Ovo je portret toga oca lišena slave imena, oca koji se odlučio ne ubiti se da bi zaštitio sinovljev život od rizika ubijanja, od rizika kanibalizma. Svaku mu večer priča priče, kupa ga, pokriva ga. Ima jedan odsjeka predivne poetske ljepote, dopustite da je pročitam vrlo je kratak. Moramo zamisliti oca i sina kako lutaju tim pougljenjenim, hladnim svijetom: „Kada se budio usred šume, u mraku, u hladnoći noći, otac je pružao ruku da bi dotaknuo sina koje je spavao uz njega. Njegova ruka, očeva ruka podizala se i spuštala na svaki dragocjeni dječji udisaj.“ To je slika. Naglasak je na položaju ruke. Mi smo se navikli misliti na očevu ruku u jednoj drugoj formi. Zamišljamo tešku očevu ruku koja, primjerice, udara, trese, kažnjava, sankcionira. Ovdje se radi o jednoj drugoj ruci, ruci oca u vremenu njegova iščeznuća, o ruci koja čuva sinovljeve disanje, ruka na njegovim rebrima koja osluškuje životni puls sinovljeva tijela. To je dakle više pomaterinjena ruka. Otac je čuvar djetetova daha.

Ovo mi se čini prvom vrlo snažnom slikom. Ne radi se dakle više o ruci oca odgojitelja, koja vodi sina, nego ruka koja čuva disanje. Ova scena između oca i sina je iznimno daleko od Edipovog kompleksa kako ga je obradila psihoanaliza, zato što ovaj sin ne želi očevu smrt, ne želi ga umoriti, ne ulazi s njim u antagonistički, smrtni odnos s ocem. Nova generacija ne želi istrijebiti staru generaciju. Ovaj sin treba oca, i priznaje tu potrebu. To je prva točka saveza među generacijama, koje se odnosi na naše vrijeme koje treba obnoviti savez među generacijama, između sina i oca. Dakle, sin treba oca, ne želi ga usmrti, ali istodobno otac treba sina.

Zašto treba sina?

McCarthy nam to kaže na poetski način. To dijete želi uvjeriti oca da ako budu hodili prema jugu, doći će do mora, a ondje gdje je more, ondje će biti drugo dijete, a ondje gdje bude drugo dijete, ondje će biti i Bog. To je pokret, dinamika. Sin održava očevu nadu. Zahvaljujući sinu ponovno se uspostavlja dijalektika smjene vremena, ponovno postoji jutro, more, jug, ići prema jugu.

Ovo je dakle izokrenutost misterija rađanja. Ne utjelovljuje se Bog u djetetu, nego postojanje djeteta dovodi Boga u egzistenciju. (Ovo ima brojne teološke implikacije, koje nisam u stanju ni dotaknuti.) Da bi se to shvatilo potrebno je reći da je smisao očevog postojanja sačuvan u sinu. Njih dvojica, otac i sin, opet jedna izvanredna slika, su nositelji vatre (u McCarthyijevu romanu sin i otac su nositelji vatre, oni su dobri). Vatra je za Lévi- Straussa glavni uvjet prelaska iz životinjskog u ljudski život, od sirovog u skuhano. Vatra je zakon riječi – nositi vatru. Sin i otac nose vatru, to jest vjeruju u postojanje riječi [verbo], vjeruju u zakon riječi, smatraju da zakon riječi jest zakon koji humanizira život.

Kad otac umire pogođen strijelom, sin bi ga htio slijediti u kraljevstvo mrtvih. Otac ga poučava, i to je posljednja pouka očeva, da mu govori i kada njega ne bude. To je temeljno. Svatko je od nas više u odnosu odsutnosti nego prisutnosti oca. Također se može reći da je bit [essenza] oca njegova odsutnost [assenza]. I mi se uvijek suočavamo s odsutnošću oca. Otac objašnjava sinu da kada njega više ne bude, kad bude u kraljevstvu mrtvih, sin će mu moći govoriti i otac će ga moći čuti samo ako sa sobom ponese vatru. Ponijeti sa sobom vatru riječi posljednja je očeva riječ; ne ovisiti o očevoj prisutnosti, stara je edipska relacija, edukativno-moralistička, nego iskusiti do krajnjih granica odsutnost i vjerovati da postoji nit baštine, nit pamćenja koja povezuje očev trag s mojom egzistencijom. Zato dijete iz romana, kada kasnije bude posvojeno od jedne obitelji, i u toj obitelji jedna gospođa, majka mu bude objašnjavala kako moliti, to dijete govori: ”Ja imam svoju molitvu. Obraćam se ocu, svome ocu.” Draže mu je razgovarati s ocem, nego se moliti Bogu.

Kakav model sina je Telemah?

Kada sam naše vrijeme opisao kao Telemahovo vrijeme (i ta je formula imala određeni odjek, i to u jednoj svečanoj prilici, naime u Europskoj uniji čuli ste vjerojatno da se govori o Telemah-generaciji), mislio sam da je sin Telemah produžetak, nastavak sina o kojem govori McCarthy. No, tko je Telemah? Kakav model sina je Telemah? Kažem da je on pravi sin. Zašto? I zašto kažem da smo danas u vremenu Telemahove generacije, u vremenu u kojem samo sinovi mogu spasiti očeve? Mi smo baš u tom vremenu – očeva više nema. Na sinovima je da ih spase.

Kažem da je Telemah pravi sin jer je različit od sina Edipa i sina Narcisa. Edipski sin, vidjeli smo, doživljava oca kao prepreku, ograničenje, ulazi u smrtni konflikt s ocem. Mi smo živjeli jedno vrijeme, to je vrijeme moje generacije ’77., ali i prije, ’68., u kojem su generacije ušle u smrtne sukobe, sinovi protiv očeva, snovi protiv realnosti, želje protiv postojećeg. To je vrijeme prošlo, kako ja vidim stvari.

Drugi simptomatični sin je narcisoidni sin, sin koji se izgubio u ogledalu, u snovima o kratkotrajnoj slavi, o komu je nedavno govorio Remo Bodei. To je sin kojega roditelja drže kao fetišiziranog idola, fetiš, kojega bi roditelji htjeli zaštititi od traumatičnog susreta sa zakonom, da trajno živi pod staklenim zvonom, zaštićen od nužnog sudaranja sa zakonom. Narcisoidni sin je onaj koji ako dobije lošu ocjenu ili snosi određenu disciplinsku mjeru, roditelji okrivljuju nastavnika, ravnatelja, obraćaju višoj odgojnoj instituciji, prigovaraju: „Kako je moguće da niste prepoznali bezgranične kvalitete moga sina!?“ Narcisoidni sin je onaj koji uspostavlja patološki savez između djece i roditelja te izolira nastavnike kao strano tijelo u edukacijskom procesu. To je sin koji ne prepoznaje simboličku vrijednost zakona.

Telemah je, međutim, pravi sin. Zašto je on ispravan? Zato što Telemah zna što znači baštiniti. Tema baštine ključna je tema psihoanalize. Posljednja rečenica koju je Freud napisao, bolestan već mnogo godina od razornoga raka grla, dakle starac, u nezavršenom djelu, kompendiju psihoanalize, jest Goetheov citat, definicija baštine: „Ono što si naslijedio od očeva, ponovno moraš steći ako ga želiš doista baštiniti!“ Biti baštinik ne znači primiti gene, ili primiti dobra, nije to pasivno stanje, prihod, nego baština uključuje moment ponovnog stjecanja: trebam učiniti svojim ono što sam primio od drugoga. U životu možemo biti ili ne biti očevi i majke, imati ili ne imati ljubavnike, ljubavnice, braću sestre, imati ih ili nemati, ali ne možemo – i to jedna od velikih pouka koja dolazi iz kršćanske kulture – ne biti djeca. To što sam dijete, uvjet je da se bude čovjekom. To znači da se humano ne utemeljuje iz sebe, ne uspostavlja se samo od sebe. Fantazma seberađanja, fantazma davanja imena samome sebi je narcisoidna i sumanuta fantazma našega vremena.

Biblija na mnogo mjesta govori o ovoj problematici. Jedno od tih mjesta, vjerojatno najsnažnije, najznakovitije, jest priča o Babilonskoj kuli. Koji je najveći grijeh Babilonaca, koji, praveći toranj do neba, iskušaju Božju moć, moć drugoga? Najveći grijeh je, a to piše u biblijskom tekstu, što su htjeli „pribaviti sebi ime“, dati sebi samima ime. A znamo da biti dijete znači primiti svoje ime od drugoga. Nitko od nas ne bira ime koje ga identificira. Ime je uvijek izabrano od drugoga. Psihoanalitičar bi dodao od „fantazmi“ drugoga; kao kad se bira ime kralja za ime djeci, slavu kralja Henrika, slavu kralja Georga, neki preferiraju blaženu blagost svetaca, drugi snagu drveća, svako dijete ima ime za koje su se odlučili roditelji.

Telemah prelazi očev put

No, ključni moment je što Telemah dobro zna da je za donošenje zakona na Itaku potrebno ponovno učvrstiti savez s prethodnom generacijom. On dakle čeka očev povratak. Tako to opisuje Homer u Telemahiji. Telemahija započinje s Telemahovim licem koje je okrenuto prema moru i očekuje pobjedničku očevu flotu s kojom će se otac vratiti iz Trojanskog rata. Telemahova pozicija je pozicija onih desiderantes, o kojoj govori Julije Cezar u De bello galico, odakle dolazi i riječ desiderio [želja]. Dakle, desiderantes su vojnici koji su preživjeli bojno polje i koji pod zvjezdanim nebom, bdijući, očekuju da će ponovno pronaći svoje drugove, očekuju povratak svojih suboraca. To je dakle Telemah. Ali ako bi on bio samo to, ako bi Telemah bio samo sin koji očekuje oca koji bi ponovno donio zakon u svoju zemlju, ili ako bi naša djeca bili samo to, bili bi likovi nalik onima koje je opisao Beckett u Očekivanju Godota, bili bi paralizirani u čekanju oca koji se nikada neće vratiti onako kako djeca očekuju da se vrati. Telemah međutim, i tako se otvara Telemahija, ne s Odisejevim putovanjem nego sa sinovljevim, Telemahovim putem, odlučuje da nije vrijeme za čekanje, nego se pokreće, polazi na put, on sam stupa u vezu sa Spartom, traži vijesti od očevih prijatelja, prelazi očev put. I to je moje čitanje Odiseje, malo oneroidno: samo Telemahov put omogućuje povratak oca. To je kretanje sina, kao u McCarthyija kada sin kaže hajdemo prema jugu, i govoreći da se ide prema jugu, daruje jutro svijetu bez jutra, daruje svjetlo svijetu bez svjetla. Svaki sin upravo jer je baštinik, svaki pravi sin koji priznaje baštinikom, koji priznaje svoje podrijetlo od drugoga, također je – Massimo Caccari je donio izvanrednu etimologiju pojma baštinik [erede] koju nemamo vremena tumačiti, ali njegov rad pokazuje da u korijenu termina baštinik [eres, erde] bi stojalo siroče [orfanos], a to znači da bi svaki sin baštinik je siroče, svaki pravi sin bio bi siroče. Što se time hoće reći? To bi značilo da svaki pravi sin trebao imati iskustvo odsutnosti oca, od koje nas nijedan bog ne može spasiti. Da bi bio pravi baštinik mora poći na put, mora riskirati. Baština je opasan put, kao što je bio i za Telemaha koji je riskirao život, jer prosci, kako znamo, pripremaju atentat kad se vrati.

Zaključujem: Svaki pravi sin je baštinik. Svaki baštinik je siroče. Svako siroče ima iskustvo očeve uvijek prisutne odsutnosti. Zato je u psihoanalizi jedno od temeljnih pitanje koje se često pojavljuje u životnim pričama osoba koje slušamo: kada sin ili kći imaju iskustvo smrti svoji roditelja, primjerice smrt oca, iskrsava pitanje kako je moguće da otac umre, kako roditelj može umrijeti? To je za dijete nepojmljivo, smrt roditelja. Ali također i za odrasloga, suočiti se sa smrću roditelja, da mogu također i oni umrijeti. Ovo pitanje čini par s onom koja, prema Freudu, je bilo pitanje temeljno koje dijete, prema Freudu, postavlja kada pred činjenicom da i njegovi roditelji mogu imati seksualne odnose, mogu se spojiti noću moj otac i moja majka. Iznova, smrt i seksualnost, kako što smo rekli na početku, dva su lica stvarnosti koju ni jedan otac nije u stanju, takoreći, „pripitomiti“ u potpunosti. Biti dijete znači imati iskustvo zbiljnosti smrti, zbiljnosti spolnosti kao onoga što utemeljuje postojanje čovjeka kao takvoga.

Prijevod s talijanskog: polis.ba

*Povezano: Massimo Recalcati: Želja kao obmana i želja kao istina

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close