Ladislav Babić: Hrvatska – neoustaška država
Ladislav Babić – sbperiskop.net
Drugi svjetski rat nikad nije završen u Hrvatskoj, a ni u većini novonastalih država raspadom Jugoslavije. Zašto? Odgovor je krajnje jednostavan, poput onih koji se daju otvorenih očiju i uma. Narodna podrška antifašizmu utjelovljenom u partizanima predvođenim komunistima, u vrijeme fašističkih diktatura nikada nije imala, ma kako se to činilo – što nekritički promotori antifašističkih vrijednosti zastupaju (među njima, nažalost, i ljevičarski povjesničari) kao da ne žele vidjeti – apsolutnu prevlast. Pobjedom partizana kao dijela antifašističke koalicije, uz neprekidnu prljavu igru “Crkve u Hrvata”koja se do dan danas jasno ne određuje spram antifašizma, nasuprot đavolje apologetike antikomunizma sve do reinterpretacije povijesnih zbivanja, prešutnog aboliranja (o)suđenih ratnih zločinaca – funkcionera bivše NDH – i sotoniziranja partizanskih zločina (isključivo kao antihrvatskih) na račun neizmjerno rasprostranjenijih i okrutnijih ustaških, ideološka podjela naroda tinjala je u obliku prikrivenih nacionalšovinističkih odnosa njegovog velikog dijela, prvenstveno među Hrvatim i Srbima. Požar treba samo prave uvjete da se razbukta.
Dobro se prisjećajući svog straha, satjerani u mišje rupe za skoro pola stojeća socijalističke Jugoslavije, iskoristivši postepeni rast nacionalizma i konačnu njegovu prevladu tijekom proteklih ratova, nacionalšovinističke hrvatske vlasti svim silama žele izbrisati tragove sistema u kojem su slične ideje bile stavljene na povijesno ispravno mjesto. Želi li netko krivicu prebaciti isključivo na vladajuće strukture, svijesno ili nesvijesno griješi. Glavnu krivicu treba tražiti u narodu koji posjeduje moć sile ili demokracije (u raznim povijesnim okolnostima naizmjence dolazećima do izražaja) da to spriječi, ali ne čini ama baš ništa po tom pitanju. Demonstrirano rezultatima najnovijih hrvatskih parlamentarnih izbora i zasjedanja na čelo Sabora osobe čije nas liječničke kvalitete mogu zanimati samo u ambulanti, bolnici ili na operacijskom stolu, a iole psihički zdravu, obrazovanu i naprednu osobu to trebaju u svakodnevici činiti tek njegovi ustašonostalgičarski stavovi. Ne budimo licemjeri, na čelo Hrvatskog sabora došao je – po svemu sudeći – neoustaša, kojem je bivša država omogućila vrhunsko obrazovanje.
Ne jedan vrhunski hrvatski znanstvenik se posljednjih desetljeća iskazao kao antihumanistički fahidiot. Ako su preci hrvatske Predsjednice bili antifašisti – o čemu ona toliko javno divani, ne iznoseći konkretne manifestacije njihova antifašizma – koji su je odgojem uputili na put praktičnog odbacivanja istog, bilo bi lijepo saznati kakvi bijahu preci Željka Reinera, kojeg su što deprimirani, dezorijentirani, što neobrazovani i klerikalnim državotvorstvom zaluđeni građani Hrvatske (od komentatora uglavnom abolirani eufemizmom naivnosti), doveli na “prijestol” najvažnijeg, zakonodavnog tijela suvremenih država. Parlamenta.
“To je svjestan izbor ljudi iz Mosta. Vidite da su ostali zajedno i da ih nitko nije razdvajao. S time moraju živjeti, ustati se, pomoliti se Bogu ili onom čemu se mole i to je potpuno ljudski. Ali to moramo jasno nazvati. Koalicija koju su odabrali i s kojom imaju zasad tanku parlamentarnu većinu je koalicija koja je sastavljena od ljudi pod optužnicama, kojoj je podršku dao klub čiji je osnivač i rodonačelnik zagrebački gradonačelnik koji je optužen, to je pravna i politička činjenica, kojoj su na čelu bivši šefovi tajnih službi i u kojoj ima proustaških elemenata.”
Ovu ispravnu dijagnozu, posve opranu od vlastite i odgovornosti stranaka (da o onoj naroda ni ne govorim) koje su činile njegovu gubitničku koaliciju, iznio je donedavni predsjednik vlade, za čiju politiku su godinama mnogi komentatori predviđali da će dovesti do gubitka vlasti. Narod koji ne shvaća ispravnost njegove konstatacije, koji ne uviđa kako tip implicitno pere od odgovornosti sebe i svoju stranku, a o narodu gdje mu leži kvarljiva izborna baza se ne usudi niti zucnuti, i nadalje će lutati “bespućima povijesne zbiljnosti”, većinski sasvim zadovoljan šljamom koji izabire na “demonkratski” način.
Jeli Hrvatska neoustaška država?, pitam se pred par godina, dajući danas potvrdan odgovor. Dali je to postala jednostranim javnim proglasom, ili mic po mic uz asistenciju kvarne hrvatske paraljevice i naroda, sasvim je svejedno. Od odnosa prema hrvatskim Srbima s kojima nije znala naći zajednički jezik početkom devedesetih godina, što je uveliko opredijelilo njihov odnos spram Tuđmana i Miloševića, nevoljkost i prezir prema zajedničkoj kulturnoj baštini, agresivno distanciranje od zajedničkogpolicentričnog srpskohrvatskog jezika, gotovo jednoglasnog izglasavanja lažljive „Deklaracije o Domovinskom ratu“, nevoljkog i farsičnog suđenja hrvatskim ratnim zločincima koji su sjedili i/ili sjede u novom sastavu parlamenta,
besprimjerne u povijesti pljačke vlastitog naroda, pravosuđa (od Ustavnog do najnižih općinskih sudova), preko klerofašističkog toleriranja javnog odavanja počasti ustaškim i neoustaškim ratnim zločincima sa strane najviših predstavnika Crkve, preko uništavanja antifašističkih spomenika,
knjigocida,
izmanipuliranim uvođenjem ustaške Kune u platni promet,
preimenovanja ulica po najgorem zločinačkom šljamu, ili sramotnim povijesnim datumima,
podizanja spomenika bojni nazvanoj po ustaškom ratnom zločincu Rafaelu Bobanu, uz prisutvo splitskog „socijaldemokratskog“ gradonačelnika (koji šalje i vijenac u čast 10. travnja), uz po noći promijenjen natpis u fašistički pozdrav,
do najnovije najave promjene imena Sabora (kakvog je nosio za Pavelića ali i za Tuđmana),
Pavelić pred „Hrvatskim državnim saborom“
kao i dobro poznatih činjenica (jesu li?) koje ćemo usput spomenuti. O kičastom lopovskom paraderu koji je zatajio svoju imovinu, dovukao ustašku emigraciju u politički život te bulaznio o pomirenju djece ustaša i partizana istovremeno htjevši pomiješati kosti njihovih očeva, o „mjeračima visine kukuruza“ koje je instalirao u ministarstvo obrane i Sabor, o nekažnjenim plagijatorima magistarskih i diplomskih radova,
od kojih jedan, sa svojim šefom koji bi smjenjivao kazališne intendante – što mu je blaža prijetnja – upravo vitla hrvatskim političkim životom (oba policijsko-obavještajnog pedigrea), Mostova saborska zastupnica (liječnica!) izražava divljenje spram ratnog zločinca,… Niz je priloga konstataciji oHrvatskoj kao neoustaškoj državi. Hoće li se, i kada, to na direktan način odraziti u njenim državnim aktima (Ustavu, prije svega), još jače osjetiti u svakodnevnoj praksi, te hoće li neobrazovani narod – koji to ni danas nije sposoban – u tome raspoznati fašističke elemente, druga je stvar. Možda novi predsjednik, za sada još uvijek Hrvatskog sabora, ima negdje u potaji plan za revitalizaciju jasenovačkog konclogora, ostaje za vidjeti! Za one, koji blage veze nemaju sa ljudskim pravima (izuzev svojima) i donose sudove preko previđene vlastite neobrazovanosti i manjkavog humanizma, pitanje:„hoće li moguće progledati kad ovaj postane djelatni logor za preobraćenje nepoćudnih – iz živih u mrtve?“. Pitanje je, naravno, retoričko – što će oni kojima je upućeno teško shvatiti. Možda tek neki njihovi, potencijalno inteligentniji potomci koji će znati roditeljstvo razlikovati od idiotizma.
Spomenuti ilustrativni slučajevi nastoje se javnosti predočiti kao izolirane huncutarije neodgovornih pojedinaca (odnosi li se to i na vlastodršce najvišeg ranga koji ih što direktno, što indirektno potiču, ne poduzimajući ništa za saniranje štete i kažnjavanje krivaca?) i kao dokaz besprimjerne demokratizacije hrvatskog društva, koja se valjda razvila do stadija podjednakog tretiranja zločinačkih i humanističkih vrijednosti, te njihovih promicatelja. Žalosno da mnogi raspoznaju tendencije restauracije na fašističkim temeljima tek kad im je kama za vratom. Sve je u svemiru dinamika, sve se mijenja, ali zadržavajući prethodnu suštinu manifestira se u vidu koje dopušta novi splet okolnosti. Hoćete li biti zadovoljni budete li umjesto metka u čelo morali nositi elektronsku ogrlicu? Kao što se razvodnjuje fašizam u vremenu „prihvatljivije“ oblike, izgleda da je isti slučaj sa praktičnim humanizmom. Kazna je manja pobijete li na tisuće (pod izgovorom ratnih okolnosti!) no ubijete li jednu jedinu osobu. Ali, jednog dana, ma ne ponovili se više masakri (primarni ili osvetnički), nadajmo se da nitko neće više moći reći kako nije kriv ili odgovoran. Davno prijeRaškovićeve izjave o „ludom srpskom narodu“, Stjepan Radić je slično rekao o Hrvatima:
“Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj.”,
što se u „bogotvorenoj državi i narodu“ vješto skriva pod tepih, zajedno sa gomilom ine prljavštine. Kompleks manje vrijednosti, od elita uspješno implantiran narodu (jer se nikako ne osjećaju zasigurno „svojim“), jedan je od razloga farsičnog pretjerivanja s državotvornom simbolikom. Pa je takoKuna „hrvatska“ (ima li ikoje druge na svijetu?), gotovo nema stranke koja se ne kiti pridjevom „hrvatska“ – valjda da ih razlikujemo od australskih ili kenijskih, pa i Sabor mora biti „državni“ kako ga ne bi kojim slučajem zamijenili Dragačevskim saborom trubača. Nakon što su se za vrijeme rata dva srpska psihijatra (prije spomenuti i Radovan Karadžić) pozabavili srpskim, to je sada Božo Petrov odlučio učiniti sa hrvatskim narodom, sveđ ga uspješno prcajući u ostatke zdravog razuma. S obzirom da su „Srbi i Hrvati… jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.“ (Miroslav Krleža), ne čudi da im treba psihijatrijski tretman, no svakako ne od liječnika luđih od pacijenata. Povijest se odvija pred nama i mi smo njeni učesnici. Da li kao pasivna stoka koja će se kasnije pravdati zauzetošću ispašom, ili aktivne osobe na strani istine, pravde i humanizma – samo je naš problem.
