Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku

U narednom periodu donosimo vam dijelove knjige “Zabilježene, Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku”. Sad vam donosimo Predgovor koji potpisuje Jasmina Čaušević i esej pod nazivom “Dvije zaboravljene vladarice”, autorke Emine Žuna.

Autor: Zabilježene

Posvećeno svim ženama koje nisu mogle da žive slobodan život…
… život po svojoj mjeri.

PREDGOVOR

Da li strategije zaborava nose rodna obeležja? Zaborav je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.  Svetlana Spašak, antropologinja

Knjiga koja je pred vama pokušava predstaviti sliku svijeta žena u vremenu kada se život vrtoglavo ubrzao – ideologizirao, industrijalizirao, psihoanalizirao, tehnologizirao, mobilizirao, komercijalizirao, relativizirao te konfekcionalizirao. Naša knjiga ima brojna ograničenja. Naime, metodološki poglavlja nisu strogo ujednačena; izostala je analiza konstruisanja žene u različitim ideologijama. Knjiga je pisana brzo, sa mnogo strasti, ljubavi i žaljenja što se nije otišlo u svaki arhiv, muzej ili biblioteku širom Bosne i Hercegovine kao i van zemlje (jer se ogromna građa uopće ne nalazi u BiH). U njoj, nažalost, nema pomena o radnim akcijama, popularnoj kulturi niti objašnjenja šta je za žene podrazumijevala kazna gubitka narodne časti. Građanska prava ili priča o fizičkom radu prelamaju se ovdje kroz ekonomske i političke uslove u kojima su žene živjele. Izopštenost žena iz glavnih tokova, gubitak kontinuiteta i brisanje iz kulturnog, naučnog i svakog drugog sjećanja jesu bili pokretački motivi oko kojih se grupa ljudi okupila i odlučila da nešto uradi. U tom smislu, ova knjiga je, prije svega, aktivistički odgovor na sistematsko zanemarivanje doprinosa žena bh. kulturi i predstavlja pokušaj davanja skice za proučavanje historije žena u BiH. Današnja dominantna ideološka matrica u kojoj živimo otupjela nas je na raznim nivoima, pa je naše traganje i sakupljanje građe o ženama bio vid otpora praksama znanja u kojima je sve na dohvat miša. Ipak, to ne znači da brojni podaci nisu ušli u knjigu i na ovaj virtuelni način.

Zaborav, sjećanje i žene tri su osnovna pojma koja određuju ovu knjigu, te da bi se čitala makar približno onako kako smo mi zamislile, moramo objasniti šta za nas znače ove riječi. Zaborav razumijemo kao unaprijed smišljeno odbijanje sjećanja na nešto što je bilo, potiskivanje i brisanje tragova života. Sjećanje kroz ponovljeno upisivanje u prostor i vrijeme, kroz pisanje, jedna je od taktika otpora režimu ovakvog zaborava. Žene definišemo onako kako je to Gorana Mlinarević postavila: Kada pričam o ženama i ženskom političkom agensu, ne pričam isključivo esencijalistički i biološki, već to zaista smatram političkim agensom koji je potencijalno emancipatoran u smislu otpora patrijarhalnom sistemu. Kada pričam o ženama, govorim o ženama kao o analitičkoj kategoriji.

Prikupljala se građa o hrabrim, zanimljivim, uspješnim ženama koje nisu pristajale na slijepu poslušnost i koje su prkosile pravilima okoline u kojoj su živjele i borile se za bolje prilike; tragalo se za pojedinkama i udruženjima koja su pomjerala granice ustaljenog nekonformističkim i hrabrim djelovanjem u svojoj okolini, i šire. Pokušalo se na jednom mjestu sakupiti osnovno znanje i o onim ženama koje su bile uspješne uprkos tome što je sve bilo protiv njih, o onim ženama koje su po prvi put u historiji ženskog roda/rada u BiH nešto radile, o onima koje su rizikovale i dale svoje živote za ideje u koje su vjerovale. Sakupljali su se podaci o ženama, poznatim i nepoznatim i ulivali na jedno mjesto.

Bavilo se historijom, ali se nije posezalo za historijskim analizama. Ne zato što nam nisu važne, već zato što je ideja bila napraviti neakademsku i nehistorijsku knjigu o novijoj historiji žena. Izostanak struke – historičara i historičarki – bio je splet okolnosti i onda je prerastao u metodološku činjenicu, i upravo zato jeste važno da ovu knjigu ocijeni i struka. Knjiga je data po hronološkom redu smjenjivanja glavnih društveno-političkih prilika, onako kako ih postavlja mainstream kultura.

Svako poglavlje knjige prvo predstavlja šire socijalne, ideološke, pravne, ekonomske i kulturne bosanskohercegovačke političke kontekste, a onda ulazimo u to kako su se pojedini segmenti društva prelamali kroz poziciju žene i ženska pitanja. U knjizi se nalaze informacije o dobijanju / osvajanju prava, o ženskim udruživanjima – humanitarnim, učiteljskim, feminističkim, akademskim, političkim itd., o ženskom radničkom pokretu, o AFŽ-u, o doprinosima žena u umjetničkoj, naučnoj, obrazovnoj i kulturnoj sferi života, o spektru uloga žena u ratovima – borkinje, diverzantkinje, ilegalke, mirotvorke, ratne zločinke i razne druge. Vječna dilema mirovnih feministkinja o tome kako se pozicionirati prema vojnikinjama i ostalim direktno militarizovanim ženama na ovim stranicama nema odjeka. Tokom i na kraju poglavlja daju se biografski i bibliografski podaci o nekim ženama. Ponegdje su se žene, koje su se posebno predstavljale, birale prema unaprijed zadatim metodološkim mjerilima, a ponekad se taj izbor otrgao kontroli i u potpunosti nadilazio načelo važnijeg iskustva, koje ova knjiga svakako sve vrijeme i pokušava da problematizuje. Na kraju svakog poglavlja daje se crtica o ženama čije sudbine paradigmatično povezuju dva perioda razgraničena ratovima. Problemi naknadnih interpretacija sjećanja i nikad završene prošlosti nisu nas u ovoj knjizi opterećivali.

Knjiga ima dva osnovna cilja, pored onog najvažnijeg koji se odnosi na aktivističko-akademski odgovor na problem prenošenja znanja i afirmaciju ženskog rada i postojanja. Prvi je vezan za pravljenje baze koja će sadržavati, sakupljena na jednom mjestu, nova, već postojeća i objedinjena znanja. Drugi je vezan za međusobno povezivanje i pravljenje mreže osoba koje imaju interesa da se bave ženama bilo prostorno, vremenski ili ideološki.

Ova knjiga ima svoje pretkinje, i nikako nije prva u namjeri da predstavi živote važnih žena, niti je prva u namjeri da se odupre zaboravu i zanemarivanju zalaganja žena kroz vrijeme. Samo neke knjige čije smo puteve slijedile su: U građanskom ogledalu: Identiteti žena BiH građanske kulture 1878–1941, Sarite Vujković; Ženski prostor i muško vrijeme, Sadmire Kotorić; Zaboravljene dobročiniteljke – sarajevske vakife, Selme Avdić Hajrović; Žene u istoriji Semberije, Tanje Lazić; Život i stvaralaštvo žena Banjaluke, Drage Daše Gajić; Žene u vremenu Bratunac i Žene u politici Bosne i Hercegovine, Amile Taljanović; Sve bih zemlje za Saraj'vo dala: žene pišu i čitaju grad, Dragane Tomašević; Žene u Bosni i Hercegovini: Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, Saše Gavrića i Hane Stojić; Ženski pokret u BiH: Artikulacija jedne kontrakulture, Zlatiborke Popov Momčinović; Sjaj ljudskosti – životne priče mirotvorki u Bosni i Hercegovini, Zilke Spahić-Šiljak i druge.

Pisanje knjige su inspirisale i dobronamjerne osobe, poznanici i prijateljice koje su se javljale i donosile nam svoje tekstove i svoja znanja o nekim ženama iz kulturne historije BiH. Sve biblioteke su nam otvorile širom vrata svojih fondova, a Bošnjački institut nam je sedmicama bio najvelikodušniji istraživački centar. Knjiga Zabilježene. Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku rezultat je rada i saradnje mnogih ljudi, Sarajevskog otvorenog centra, Fondacije Heinrich Böll, Ureda za BiH, Fondacije CURE i Ambasade Švicarske.

Jasmina Čaušević

Ti i ja imamo čast upoznati se sa tim ženama, makar i na ovaj način, i malo doprinijeti da sjena nad njima ne bude pretamna.
Edina Kamenica, novinarka

 

Emina Žuna

Dvije zaboravljene vladarice

Iako su priče o bosanskim kraljicama brojne i interesantne, u ovom tekstu će biti predstavljene samo dvije, i to one čije sudbine sadrže u sebi elemente od kojih neki i danas bitno određuju žensku priču. Prva je kraljica Mara Jelena (1447–1500), a druga Esma sultanija (1726–1788).

Kraljica Mara (Jelena). Uvriježeno je vjerovanje o kraljici Katarini kao posljednjoj bosanskoj kraljici. Ipak, posljednja bosanska kraljica bila je Mara Jelena,  supruga legitimno izabranog, posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, posinka kraljice Katarine Kosače, čiji je period vladavine trajao dvije godine (1461–1463). Za razliku od mnogo poznatije Katarine, likom Mare Jelene niko se nije ozbiljnije umjetnički bavio, a i historijski izvori tvrde da je kraljica bila zla osoba i da nije upamćena po dobru.  Zbog čega je ova žena ostala upamćena kao zla kraljica, antipod dobroj kraljici Katarini?

Bila je kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, koji je umro iznenada, veoma mlad ostavivši despotovinu u haosu, i bizantijske princeze Jelene Paleolog. Stavljeno u historijski kontekst, Turci su bili s jedne strane, a Bosna, Matija Korvina i Ugari sa druge, i svi su imali osvajačke pretenzije prema despotovini. S obzirom da nije bilo muškog nasljednika, jer je despot ostavio za sobom tri kćerke, rješenje se vidjelo u udaji najstarije za nasljednika koji bi riješio situaciju. Tako se 1459. godine dogovorio političko-interesni brak između bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Mare Jelene, kojoj je tada bilo svega dvanaest godina, dok je Stjepanu bilo dvadesetak više. Međutim, nakon svega dvije godine, despotovinu je zauzelo Osmansko carstvo, a kralj i kraljica su izbjegli u Bosnu i nastanili se u Jajcu, gdje je tada bio kraljevski dvor. Mara je u Jajce uspjela donijeti veoma vrijedan miraz, koji se u historijskim spisima spominje češće od nje same – mošti sv. Luke – koje je dobila od svog djeda Đurađa Brankovića. Po dolasku u Jajce smijenila je na kraljevskom tronu majku svoga muža, kraljicu Katarinu. Međutim, nije bila dugo kraljica, i kako nas historija uči, Osmanlije su osvojile grad 1463, pogubile kralja, a četrnaestogodišnja kraljica je dospjela u Dalmaciju.

Zbog mnoštva neusaglašenih historijskih izvora, teško je pouzdano utvrditi šta se tačno događalo, no najvjerovatnije su kraljicu opljačkali neprijatelji njenog muža jedno vrijeme je držeći u zatočeništvu,  odakle je uspjela pobjeći i otići u Dubrovnik, gdje je već bila kraljica Katarina. Izvori tvrde da je kraljica Katarina u javnosti nastupala kao bosanska kraljica, zajedno sa svim vanjskim obilježjima koja su to podrazumijevala, te je dobijala prihode koji su joj kao kraljici pripadali, iako to zakonski više nije bila. Mara se u tom periodu najviše spominje u vezi sa moštima jer su velike sile, koje su vladale tim dijelom svijeta, željele da ih se dokopaju (Mlečani, papa, Ugari). Nakon mnogih zakulisnih radnji, konačno ih je prodala Mlečanima i 1466. godine otišla u Carigrad  u kojem je nastavila svoj život.

Od tada počinje priča o njoj kao zloj kraljici. Kao rezultat njene mlade udaje, gubitka muža, prijestolja i povlastica, kraljica se prozlila, kako navode neki izvori  – optužila je tetke koje su već bile na turskom dvoru da joj duguju novac, optužila je Dubrovčane da joj nisu vratili novac koji joj je trebalo pripasti od muža, tužila je i svetogorske monahe za dug. Nigdje se ne postavlja pitanje da li su kraljičine optužbe bile osnovane ili ne. Ipak, činjenica je da je sultan Murat II u većini slučajeva presudio u kraljičinu korist (kaznio Kantakuzinu, natjerao Dubrovčane da plate, slao izaslanike na sv. Goru). Malo je vjerovatno da je jedan osmanski sultan sa mirijadom svojih savjetnika postupao bez provjere i na svoju ruku. Pred kraj života se preselila u Trakiju gdje je i umrla 1500. godine.

Esma sultanija. U Jajcu postoji legenda o Esmi sultaniji, po kojoj nosi ime najveća gradska džamija. Iako postoji nekoliko varijanti, osnovna linija priče je ova: Esma, kćerka sultana, strašno se razboljela i danima je ležala u postelji. Sultan je slao po ljekare i vračeve u cijelom carstvu, ali je sve bivalo uzalud i sultaniji je bivalo gore iz dana u dan. Sve dok joj jedan hodža nije rekao da treba da sagradi džamiju i most na mjestu gdje se dvije rijeke spajaju u jednu. Izaslanici su tragali po carstvu i u Bosni otkrili grad Jajce u kojem se jedna rijeka ulijeva u drugu, čineći vodopad i to im se učinilo kao savršeno mjesto. Došli su sultaniji i nakon što su joj rekli da su pronašli mjesto, ona je skinula jednu naušnicu iz uha (jer je toliko bila vrijedna) i od nje su sagradili džamiju i mostove. Zato se džamija zove Džamija Esme sultanije. Interesantno je kako se ova naracija mijenjala kroz usmenu predaju i kako su joj dodavani određeni lokalni elementi.

Danas je nemoguće utvrditi koliko je od toga istina, no Esma sultanija je svakako bila historijska ličnost. Bila je kćerka sultana Ahmeda III koji je vladao u periodu od 1703. do 1730. godine, i sestra sultana Mustafe II koji ga je naslijedio.  Rođena je 14. marta 1726. i živjela do 1788. godine. Udala se za otomanskog vezira Mehmed-pašu Muhsinovića koji je u dva navrata bio bosanski namjesnik, a u jednom od ta dva perioda Esmi je mogao finansijski pomoći gradnju džamije. Esma sultanija je, inače, uglavnom poznata kao kćerka / sestra / supruga i o njoj samoj se veoma malo zna. Otomanska genealoška stabla su uglavnom opisivana po muškoj liniji i ako je išta i zapisano o ženskoj još i danas je mali broj tih tekstova preveden na bosanski ili engleski jezik. Istraživanje o Esmi otežala je i činjenica da su postojale još najmanje dvije Esme sultanije koje su živjele poslije Esme o kojoj je ovdje riječ, i o objema postoji više historijskih zapisa. Prva Esma (1778–1848) je bila kćerka Abdul Hamida I (njen je mauzolej u Istanbulu), a druga Esma (1873–1899) kćerka Abdulaziza (danas je po njoj nazvan kulturni centar u Istanbulu). O Esminom mužu također ne postoje značajniji tekstovi, kako u turskim tako ni u domaćim izvorima, što ni ne čudi s obzirom na broj turskih namjesnika u Bosni.  Međutim, ono što danas na svoj način priča priču o njoj jeste svakako džamija Esme sultanije, smještena u samom centru grada Jajca. Pretpostavlja se da je izgrađena 1770. godine,  iako historijski izvori variraju, ali ako uzmemo tu godinu kao tačnu, gradnja džamije se desila za vrijeme drugog perioda namjesništva Esminog muža. Ovo isto tako znači da je, ako je legenda tačna, Esma ozdravila jer je nakon izgradnje džamije živjela još punih osamnaest godina. Jedina je velika džamija u ovom dijelu svijeta koja je ime dobila po ženi, a arhitektonski svjedoči o svojoj ženskosti i munarom koja joj se nalazi na lijevoj, umjesto desnoj strani, što je pravilo pri gradnji džamija. Srušena je tokom okupacije 1993, ali je obnovljena u potpuno vjerodostojnom maniru i danas postoji u istom obliku u kojem je i sagrađena. Esma sultanija je do sada bila relativno nepoznata ljudima van Jajca i okoline, a sultanija, legenda o njoj, kao i džamija pričaju priču koja nadahnjuje.

 

Cijelu knjigu možete naći OVDJE.

Knjigu je izdao Sarajevski otvoreni centar uz partnersku podršku Fondacije Heinrich Böll Ured za BiH i Ambasade Švicarske u BiH.