Kultura

“Sa očajem u glasu rekao je da će biti rata u Jugoslaviji”

“Sa očajem u glasu rekao je da će biti rata u Jugoslaviji”: Ispovest Paskal Delpeš, supruge Danila Kiša

O prijateljima i neprijateljima, NIN-ovoj i Nobelovoj nagradi, partiji i komunizmu, Beogradu i Parizu, Andriću i Krleži, književnim uspesima…

Nalazim se sa Paskal Delpeš, u Parizu, u jednom od najdinamičnijih delova grada, u kraju koji je, kako ona kaže, u poslednjih nekoliko godina od vrlo narodnjačkog mesta postao šik lokacija, stecište „bobo“ (bourgeois-boheme) populacije, tj. „in“ intelektualaca. U neposrednoj blizini je 2015. izvršen teroristički napad na „Bataklan“ i druge obližnje barove.

Na zgradi u kojoj Paskal živi odmah je vidljiva ploča Opštine 10. arondismana na kojoj se nalazi obaveštenje da je tu živeo i umro jedan od naših najpoznatijih pisaca – Danilo Kiš. Takve ploče su u Parizu rezervisane isključivo za istinske veličine. Na vratima me dočekuje Paskal i pozdravlja na tečnom srpskom jeziku. Pomislili bismo da je eventualno Slovenka… u glasu se jedva naslućuje drugačiji naglasak.

Ova Francuskinja, po zanimanju prevodilac, završila je studije slavistike u Bordou, gde kao studentkinja upoznaje Danila Kiša, koji je na univerzitetu radio kao predavač. Sa Kišom je provela više godina, dok on nije prerano preminuo 15. oktobra 1989. Paskal Delpeš nije poznata samo kao supruga Danila Kiša. U pitanju je žena koja je dobila najveća priznanja iz oblasti prevođenja. Pored toga nosi prestižnu titulu „vitez iz oblasti književnosti i umetnosti“. U Srbiji je radila kao kulturni savetnik i direktorka Francuskog kulturnog centra u Beogradu, a njene diplomatske misije su nastavljene po zemljama regiona, sve do Kine.

Dok sedam za sto i uzimam malo sira koji nam iznosi, oko nogu joj se uvijaju dve simpatične mačke Foli i Fufu, koje je usvojila i dovela kao pratioce iz Šangaja.

Naslovna strana Nedeljnika u kom je objavljen razgovor sa Paskal Delpeš (mart, 2018)

Naslovna strana Nedeljnika u kom je objavljen razgovor sa Paskal Delpeš (mart, 2018)

Viđamo se povodom promocije knjige Danila Kiša „Psalam 44“. Manje je poznata priča da je Kiš kao mladić napisao ovo delo jer se javio na konkurs Jevrejske zajednice nadajući se da će osvojiti prvo mesto i dobiti novac kako ne bi doslovno gladovao i kako on kaže „pušio pikavce sa poda“. Zašto ste izabrali baš tu, prvu knjigu koju je Danilo napisao?

Da, „Psalam 44“ je Danilova prva knjiga kada je reč o njegovom sabranom delu, ali je poslednja prevedena na francuski jezik. Sve što je napisao nakon toga, već je prevedeno. Još dok je bio živ, nas dvoje smo se dogovorili o takvom redosledu stvari. Logika je bila sledeća: s obzirom na to da je „Peščanik“, koji je po mom mišljenju naprosto vrhunac njegovog stvaralaštva, već preveden, francuskoj publici ne bi bilo mnogo zanimljivo i korisno da se odmah objave knjige koje je Danilo napisao kao mladić. On je „Psalam 44“ napisao kada je imao 25 godina. To je knjiga pisca-početnika i sâm Danilo je govorio u intervjuima da ona sadrži izvesne slabosti mladog pisca. Knjiga je inače izašla u aprilu prošle godine u izdanju jedne od najvećih francuskih izdavačkih kuća, Fajard, sa uvodom Žan Pjera Morela, koji je profesor emeritus na Sorboni i specijalista za Kišovo delo. Mada je „Mansarda“ u Francuskoj prvi put izašla 1989, mi smo je opet objavili uz „Psalam 44“ u ovom novom izdanju iz 2017, kao što je uostalom to bio slučaj i 1965. u Beogradu. On je, kao što znate, te dve knjige pisao u isto vreme. Štaviše, Morel u predgovoru lepo objašnjava istoriju nastanka rečenih knjiga i činjenicu da se već u njima uočavaju ključne žice koje se mogu videti i u kasnijim Kišovim delima. Najpre, iako su knjige inspirisane Kišovom životnom pričom, nije reč o klasičnoj biografskoj inspiraciji, već o tome da on kroz istoriju njegovog oca i porodice govori o nestajanju jevrejske zajednice u čitavoj Centralnoj Evropi. Druga žica je pak inspirisana dokumentima koji će se najbriljantnije ispoljiti u „Grobnici za Borisa Davidoviča“.

Promociju knjige ste počeli u Bordou, a nastavljate je u Parizu. Da li ste ciljano izabrali baš ta dva grada za koja je Kiš bio vezan?

U najkraćem, sada su sve Danilove knjige prevedene na francuski, a s obzirom na to da sam se nakon dugo vremena provedenog u inostranstvu vratila u Pariz, dajem sve od sebe da promovišem ovu poslednju knjigu, ali i da oživim Danilovo prisustvo u Francuskoj. On je u Francuskoj pisac koji uživa ogromno poštovanje i prestiž među piscima i intelektualcima, ali je nažalost prilično nepoznat široj publici. To, naravno, nije ništa strašno ni neobično, i nije on jedini u toj situaciji. Mnogi veliki pisci su doživeli njegovu sudbinu. Međutim, ja se ne predajem i u želji da ga otkrijem i predstavim široj publici, u poslednjih nekoliko meseci sam u dve knjižare u Parizu organizovala razgovore o Kišovom delu, kao i susrete u Bordou. Znate da je on tamo živeo jedno vreme i bio profesor na fakultetu. I taj događaj od 25. marta u Memorijalu Šoa, koji je jedna od najprestižnijih pariskih kulturnih institucija. Pored Kiša, razgovaralo se i o Filipu Davidu, čija je knjiga „Kuća sećanja i zaborava“ nedavno takođe objavljena u Francuskoj. Smatrali smo da je važno i zanimljivo da i njegova knjiga bude predstavljena i da istovremeno razgovaramo o literaturi ove dvojice vrhunskih pisaca. Danilo Kiš i Filip David bili su bliski prijatelji.

Koga je još Kiš nazivao prijateljem? Ko je bio često u vašem domu?

Prijateljstvo, pravo prijateljstvo, bilo je jedna od svetih stvari za Danila. U francuskom kontekstu 1970-ih i 1980-ih godina najviše smo bili okruženi Jugoslovenima, Mađarima, Rusima i Poljacima. U Njujorku su se pak lakše uspostavljali odnosi i tamo smo bili bliski sa ljudima kao što su bili njegov izdavač Rodžer Straus, Suzan Sontag, Josif Brodski i drugi Amerikanci, uglavnom evropskog porekla.

Sigurno je da postoje razlike u prijemu publike, recepciji samog dela, umeću čitanja. Rekli ste da Kiša čitaju pisci i intelektualci, a kako na Kiša reaguje mlađa publika kojoj se, primetićemo, serviraju neki lakši sadržaji?

Ono što je posebno zanimljivo je da ima sve veći uticaj na mlađe čitaoce i pisce. Nedavno sam čula jednu vrlo lepu priču od direktorke Narodne biblioteke u Beogradu koja je pre nekoliko godina organizovala izložbu o velikim piscima. U vreme kada je na red došao Kiš, ona je tu prvi put videla neku novu publiku, koja inače apsolutno nikada ne ulazi u biblioteku: to su bili pankeri. Meni je bilo vrlo interesantno da čujem tako nešto. Izgleda da su alternativnim ljudima zanimljivi njegova ličnost i imidž. Zna se da je Kiš bio slobodan čovek, da nije pripadao nigde i nikome, što je uostalom skupo plaćao. Ovakav njegov način života i mišljenja ima izgleda rezultat da ga neki novi mladići i devojke koji žive na marginama društva i koji traže slobodu i specifičan način izražaja, smatraju uzorom.

Kako biste ocenili prijem njegovih dela u inostranstvu? Ima li razlike u inostranoj publici u Evropi, Francuskoj, Americi ili Aziji?

Što se tiče inostranstva, Kiš je objavljen u celom svetu, na oko 40 jezika. U poslednje vreme i više nego prethodnih godina. To je naročito slučaj sa Azijom, koja je u svim domenima vrlo aktivna. U Kini su npr. štampane tri Kišove knjige, u Tajvanu takođe. Interesovanje je veliko, to mogu da potvrdim iz prve ruke jer sam jedno vreme i sama bila profesionalno vezana za Kinu. Tamo sam često pričala sa profesorima i književnim kritičarima. To su zaista lepi susreti koji mi potvrđuju da na svim meridijanima postoje ljudi koji Kiša izuzetno cene i čitaju. To su uglavnom intelektualci i pisci. Kada je reč o Evropi, Francuska je zemlja gde je on najmanje čitan! U Italiji i Nemačkoj je neuporedivo poznatiji i čitaniji nego u Francuskoj. To je misterija, jer ga u Francuskoj, kako sam pomenula, svi pisci poznaju, ali ne i publika.

Doduše, Francuska je generalno uvek bila zatvorenija prema stranim autorima. Poznajući kako to ovde funkcioniše, mislim da je ključna stvar da o njemu počne da priča neka poznata ličnost, jer on ima sve preduslove da bude jedan od klasika. Iako ovde ima nekoliko eksperata za Danilovo delo, i svi su oni izuzetno cenjeni profesori, novinari ili kritičari, nažalost nemaju pristup široj publici i zbog toga sve ide teže nego što bi trebalo. I u SAD je situacija bolja nego u Francuskoj. Tamo je naime 2014. izašla Danilova biografija, čiji je autor Mark Tompson. To je jedno veoma originalno i zanimljivo delo koje govori o Kišu, ali i o istorijskom i političkom kontekstu u kome je stvarao. Upravo ta biografija je pomerila stvari, ljudi su postali zainteresovaniji za njegovu književnost. Kako će se dalje razvijati interesovanje za Kiša u SAD ne mogu da procenim, ali sam besna zbog situacije u Francuskoj i zbog tog ignorisanja koje je on ovde doživeo. Na susretima koje sam organizovala u Bordou publika je bila vrlo pažljiva i sa velikim interesovanjem i zadovoljstvom je slušala ono o čemu smo govorili. Ipak, meni je najveći utisak taj da im je on do sada bio nepoznat pisac. To je poprilično paradoksalna situacija. Imamo pisca koji uživa ogromnu reputaciju među intelektualcima i izdavačima, ali s obzirom na to da je nepoznat široj publici izdavači su se sporije odlučivali da objave nova izdanja njegovih knjiga. Jer njih ipak nadasve interesuje profit.

Kako vi objašnjavate tu situaciju?

Ja mislim da on ima reputaciju „teškog“ pisca iako je često govorio da to nije slučaj. S druge strane, u jednom intervjuu on kaže da piše za čitaoce koji su čitali iste knjige kao i on, a zna se koliko je on čitao! Ako ga upoređujemo sa Kunderom koji ima fenomenalnu karijeru i bio je naš prijatelj, sigurno je da se on zaista lakše čita, tako da možda ima i toga. Francuski egzegeti kažu da tu ima neka misterija…

privatna arhiva

privatna arhiva 

Upravo će Kundera reći da je među piscima u Parizu osamdesetih Danilo Kiš bio bez sumnje najveći. A šta je tih godina čitao Kiš, koga je posebno cenio?

Čitao je cele biblioteke, slabije savremene pisce.

Mislite da to što nije poznat među širokim čitalačkim krugovima u Francuskoj ima veze s tim odakle on dolazi?

Mislim da ima i toga, to je uvek bio problem, jer je u to vreme Jugoslavija bila slabo poznata. Više puta sam čula da ljudi govore o „Jugoslovakiji“. U stvari, nisu znali nikoga osim Tita, Tito je bio poznat a sve ostalo je za njih bilo nepoznanica. Osim jugoslovenskog fudbala, naravno! Francuzi su znali za sovjetske disidente, to je period kada se oni masovno prevode na Zapadu. Disidenti koji su dolazili iz zemalja sovjetskog bloka bili su takođe poznati. A Jugoslavija nije bila deo tog bloka. Početkom osamdesetih dolazi do novog talasa interesovanja za kulturu i društvo Centralne Evrope: Jugoslavija je ponovo ostala van tog interesovanja. Mada je Kiš delimično pripadao kulturi Centralne Evrope, opet je, kao Jugosloven, promašio voz, kao i Krleža uostalom. A da ne govorim o tome da ljudi tek sad ne znaju ništa o novim državicama nastalim nakon raspada Jugoslavije. To što on dolazi iz Jugoslavije je trajni hendikep za njegovu recepciju u Francuskoj, u pravu ste. Recimo, u najpoznatijoj knjižari u Francuskoj, Fnaku, bilo je polica na kojima su bili označeni autori „iz Sovjetskog Saveza“, „Istočne Evrope“, dok je Kiš bio zaveden pod „ostali“. Drugo, njegovo prezime se nije završavalo na -ski ili -ić, tako da je i zbog toga bio pod „ostalima“, što je katastrofalan argument, ali tako je.

Viđamo se i neposredno posle rođendana Danila Kiša. Svuda po bivšoj Jugoslaviji se obeležava njegov rođendan, kulturni centri i biblioteke organizuju književne večeri i daju omaž ovom velikom piscu. Da li mislite da on ima sledbenike i ko se brine o tome da ga ljudi ne zaborave?

Mnogi intelektualci i profesionalci su mu verni. Na primer, u Ljubljani je urađen veliki posao. I u Podgorici Varja Ðukić, koja ima knjižaru, a inače je glumica crnogorskog nacionalnog pozorišta, svake godine 22. februara organizuje književno veče u Danilovu čast. Godine 2015. bila je 80-godišnjica njegovog rođenja. Kako sam tada živela u Kini, pokušala sam da odande organizujem i obeležim jubilej. Sećam se da su Nemci uspeli da objave divno izdanje Tompsonove biografije, a Francuzi ništa… Čemu ta pasivnost u Francuskoj? Neki njegovi prevodioci, kao Džon Koks u Americi, vrlo su aktivni.

Pariz je grad gde je Kiš živeo dugi niz godina, gde je pisao i završio svoj život. Hajde da se vratimo na početak, kako je Kiš izabrao da dođe baš u Francusku?

Danilo je bio „francuski đak“, on u školi nije učio engleski, nego ruski i francuski. Prevodio je velike francuske autore, poeziju, romane… Francuska i ruska literatura su mu bile izuzetno bliske, pored mađarske. On je u Francusku došao 1961. godine kako bi kao lektor radio u Strazburu, a posle i u Bordou od 1976; godine 1981. dobio je mesto lektora u Lilu. Kako je imao fleksibilno radno vreme na fakultetu, izabrao je da živi ovde, u Parizu. Francuska mu je bila vrlo bliska zemlja po kulturi jer je on, između ostalog, perfektno govorio jezik. Osim toga, Pariz je bio u to vreme kulturni „centar sveta“. Ali Kiš je umeo da se užasno svađa sa pariskim intelektualcima. Bile su tu razne diskusije i neprijatne polemike. Ipak, po sferi svog interesovanja znao je da će upravo u Parizu naći sve što mu je bilo važno.

O čemu je imao diskusije sa francuskim intelektualcima? Sećate li se nekih detalja?

Naravno, u to vreme, početkom osamdesetih pariska intelektualna sredina bila je potčinjena levici. On se nije slagao sa svim tim klišeima koje je nametala francuska levica, a kako nije bio poznat kao čovek koji ćuti, sastanci i večerinke sa Parižanima su bile izuzetno burne. On je branio svoja stanovišta i ne bi nikome oćutao. To je uglavnom ostajalo u krugu poznanika, govorilo se o tome najčešće privatno, ali je i javno pisao eseje na tu temu. U to vreme su svi koji su mislili drugačije od francuskih levičara bili okarakterisani kao reakcionari, nije bilo dijaloga, levica je bila jaka. Držali su uveliko pod kontrolom medije, izdavaštvo, bili su kao polubogovi. Uz to i užasno arogantni. Njega su tako jednom pitali da li je pročitao Zolu, a on je odgovorio: „Nisam imao vremena, prevodio sam Lotreamona.“ Na kraju su ga toliko udavili glupim pitanjima i stereotipima, da bi kasnije, kada bi ga pitali odakle je, odgovarao da je iz Centralne Afrike. Tada bi se završavao svaki razgovor. U to vreme je stvarno bila neprijatna klima za sve intelektualce koji su dolazili iz Istočne Evrope. Posle sličnih iskustava u Parizu, veliki poljski pisac i nobelovac Česlav Miloš je obećao da se neće više nikada vraćati u Francusku.

Godine 1977. u Jugoslaviji je izbila velika afera kada je deo javnog mnjenja optužio Kiša da su delovi knjige „Grobnica za Borisa Davidoviča“ plagijat, zbog toga što se u tom delu koristio dokumentima, što je tada bio trend u svetskoj književnosti. Politički, smatralo se da je knjiga usmerena protiv režima, a izgleda da je najviše bilo malograđanske zavisti i ljubomore zbog ogromnog uspeha Danila Kiša u svetu. Opišite nam kontekst koji je doveo do toga da Kiš napusti zemlju.

Ta afera je bila grozna i mogla je da se završi opasno. Kiš se branio sam i pobedio na sudu. Pisane su i knjige o tome šta se krilo u pozadini tog slučaja. Međutim, bitno je da se zna da on nikada nije bio proteran iz Jugoslavije. Za razliku od brojnih disidenata iz drugih zemalja Istočne Evrope, Kiš je mogao da ostane u Jugoslaviji da je tako želeo, ali je ipak odlučio da se udalji od svega toga i da dođe u Francusku.

Kako je on preživljavao tu aferu?

Cilj je bio da se, zna se kojim sredstvima, dovede do toga da on više ne može da izdrži pritisak. To je bio neizdrživ linč… ali je bitno što se iz toga rodio „Čas anatomije“, koji je veoma važna knjiga. Retko koji intelektualac u Francuskoj je ispravno shvatio tu knjigu. Ali bilo je i pozitivnih primera. Recimo, veliki sociolog Pjer Burdije mi je govorio da je ta knjiga bila izuzetno važna za njega, a i javno je pisao da se jugoslovenska tragedija najlakše može razumeti kroz čitanje Kiša. U toj knjizi Kiš objašnjava suštinu sukoba između njega i političko-književnih krugova u Jugoslaviji, ali oni su bili samo jedna vrsta izgovora, studija slučaja, jer je značenje njenih poruka bilo univerzalno. Kad je knjiga prevedena na francuski, glavni urednici za stranu literaturu iz Grasea, jedne od najpoznatijih francuskih izdavačkih kuća na čijem je čelu bio Bernar Anri Levi, zamolili su ga da u nekim delovima ublaži tekst, kao da su se u knjizi pronašli i uplašili sadržaja… On im je rekao da tako nešto ne dolazi u obzir, nego da samo mogu da, ukoliko to smatraju potrebnim, skinu konkretna imena koja su pomenuta, jer, kako sam pomenula, nije bilo uopšte bitno u kojoj se zemlji dešavala radnja i ko su likovi, priča je univerzalna.

Spisateljica Mari Darjesek je napisala čak knjigu „Izveštaji iz policije“, gde govori o nekoliko afera takozvanih plagijata. U toj knjizi ima poglavlje o Kišu i ona tu lepo opisuje smisao te njegove „afere“. Posle svega što je preživeo, ja potpuno razumem da u takvim okolnostima on nije više želeo da živi i radi u Beogradu, koji je ipak mala sredina. Jer… šta će on tu, on je hteo da nastavi da normalno živi i radi i zato je odlučio da ode.

Posle skandala pisci su se podelili u dve grupe – za i protiv Kiša. Ugledni list NIN napisao je nekoliko tekstova protiv njega. Ipak, kako ste rekli, on se sa protivnicima obračunao kroz delo „Čas anatomije“. Kako je on gledao na tadašnji režim?

Šta vi mislite? To naravno nije bila tema direktno zastupljena u njegovoj literaturi, ali on je uvek govorio šta misli. Za njega se znalo da je uvek bio sam i da nije pripadao nigde. Vratio je NIN-ovu nagradu. To je bio njegov odgovor, ali jugoslovenska unutrašnja politika nikada nije bila tema njegovih knjiga. Ne biti ni komunista ni nacionalista nije bila laka pozicija u Jugoslaviji tih godina. Proizvodila je mnoštvo neprijatelja. Oduvek i do kraja je bio slobodan i nezavisan čovek.

Kakav je bio Kišov odnos sa velikim jugoslovenskim piscima? Šta je mislio o velikanima kao što su Andrić, Crnjanski i Krleža, a šta o savremenicima? Sećate li se možda neke diskusije o Ćosiću, Pekiću…?

Krležu i Andrića je definitivno smatrao velikanima. Imao je i bliske prijatelje pisce, kao što su bili Borislav Pekić, Filip David, Mirko Kovač, Predrag Čudić, Milan Milišić i mnogi drugi. Uvek se radovao kad bi se vraćao u Beograd da vidi svoje stare prijatelje.

Kako bi Kiš podneo ono što se događalo Jugoslaviji? Da li ste razgovarali o budućnosti zemlje, da li je mogao da pretpostavi da će se komunizam istrošiti a Jugoslavija raspasti u krvi?

Suzan Sontag, američka književnica i partnerka Eni Lebovič, pričala je da je prilikom poslednjeg susreta sa Kišom, na kongresu PEN-a, on u društvu, sa očajem u glasu, rekao da će biti rata u Jugoslaviji.

Profimedia i Nedeljnik

Profimedia i Nedeljnik 

U srpskoj književnoj javnosti, i ne samo u njoj, duboko je uvrežen stav da bi Danilo Kiš sigurno dobio Nobelovu nagradu za književnost da ga nije preduhitrila smrt. Da li je on o tome govorio?

U kontekstu gde postoji veliki broj kandidata, oni koji pripadaju maloj grupi pisaca koji zaista imaju šansu da u dogledno vreme dobiju Nobelovu nagradu, dobijaju izvesne signale. Kiš je takve signale dobijao. Na primer, u Stokholmu je sreo jednog člana Nobelove akademije koji je izrazio želju da ga upozna.

Kiš za sebe kaže da je jedinstvena antropološka kombinacija, rođen od oca Jevreja iz Vojvodine i majke Crnogorke. Spomenuli ste da je to bilo retko, jer kako on kaže – čudno je da je do susreta njegovih roditelja uopšte i došlo, jer su Crnogorke tada retko putovale. To poreklo je u mnogo čemu obeležilo njegov život i stvaralaštvo. Prevodili ste njegove knjige i godinama živeli sa njim. Kako biste sa ove distance opisali Kiša u nekoliko reči, kakav je on zaista čovek bio?

Mislim da je on bio čovek neopisivog unutrašnjeg očaja i beznadežnosti. Ali to stanje je bilo vrlo duboko u njemu, mogli su da ga primete samo njemu izuzetno bliski ljudi, jer gledajući sa strane nekog ko je bio pojavno vrlo veseo, niko ne bi mogao tako nešto da pretpostavi. Naravno, postojali su razlozi, njegova porodična priča, detinjstvo, razmišljanja, čitanja… On je to breme nosio sam i ono ga je definitivno obeležilo, a kada ste takvi, onda ste sami. Ne u smislu da se krio od ljudi, jer je poznato da je voleo ljude, lumpovanja, bio je boemčina, možda poslednji pravi boem Beograda, već u nekom drugom smislu.

Dotakli ste sam vrh vaše profesije. Nekoliko godina posle Kišove smrti primili ste jedno od najvećih francuskih priznanja za prevođenje. Kasnije ste postali nosilac francuskog ordena za literaturu i umetnost (Chevaliere des arts et lettres). Čija dela vam je bilo najteže prevesti i zašto?

Najteže je bilo prevesti Kiša. Naravno, svaki pisac ima svoje poteškoće… ja sam prevodila na primer i tri Andrićeve knjige. Prevesti Andrića, koji je vrhunski pisac, nije bilo lako, bilo je najteže pronaći tu tursku boju, da prenesete otomansku notu francuskoj publici.

Već tada je i za domaću publiku na kraju knjige postojao glosar od 15-20 strana, kao objašnjenje čitaocima. Možete zamisliti kako je tek bilo teško stranom čitaocu da isprati njegovu misao. Kad autor kaže „taj i taj je pio viski“, svi znaju to piće i zašto je autor izabrao viski a ne pivo, na primer. Umesto da objašnjava „on je bio vrlo važan čovek tog i tog porekla“, jedan detalj u nošnji je dovoljan da se vidi da je u pitanju Jevrejin ili Turčin u Bosni recimo, da li je bogat ili moćan. To je vrlo teško prevesti čuvajući stil i ritam, a da ne napišete etnološku studiju unutar teksta ili stavite fusnote, jer Francuzi ne znaju ništa o toj sredini. A opet kod Kiša, koji je moderniji po pisanju, po formi, po strukturi, imate tekst i podtekst, dok su dokumenta, stil, forma i sadržaj usko vezani. I vrsta pisanja gde je svaka reč, svaka zapeta, svaka pauza na svom mestu. Dok sam prevodila u vreme kada je Kiš bio živ, to je bilo fenomenalno iskustvo. On sam je bio sjajan prevodilac, savršeno je znao francuski, imala sam takoreći saradnika, dosta smo pričali, ja bih mu postavljala milion pitanja kako bih bolje razumela sve slojeve teksta, da bih mu na kraju, u završnoj fazi, čitala glasno tekst… a onda bi mi on postavljao pitanja o prevodu. To je bilo kao neka igra između nas. Naravno, često bismo se mi i borili u toj igri jer sam bila primorana da opravdam svoje izbore. Kada je preminuo, morala sam da prevodim bez njega, što je opet bilo sasvim druga stvar.

Kakvo vam je iskustvo sa drugim piscima, bili oni prisutni ili ne?

Sa Andrićem sam imala jedno drugo vrlo lepo iskustvo. Kada je Andrić napisao „Travničku hroniku“, koju posebno volim, bio je mladi diplomata u Marselju. Tada je otišao na 10 dana u Arhiv Ministarstva inostranih poslova u Parizu kako bi pročitao sve o tom mladom konzulu o kome je pisao; naravno, taj konzul je stvarno postojao, on ništa tu nije izmislio, i kao svaki dobar pisac sve je beležio i pisao svoja zapažanja. Onda sam i ja otišla u isti arhiv i uzela tu istu konzulsku korespondenciju. Fantastičan je osećaj videti kako je Andrić koristio, na primer, belešku „prošli smo kroz gradić, napali su naš konvoj, izgubili smo toliko i toliko žita i pamuka“, i on od toga napravi dve i po strane sa fenomenalnim opažanjima. Divna lekcija kako treba pisati! Drugačije iskustvo sam imala i kada sam prevodila Mirka Kovača. On nije imao prevodilačkog iskustva, nije govorio jezike, pa kada bih imala neko pitanje, uvek bi mi rekao (dubokim glasom): „Ma radi šta hoćeš.“ On nije mogao da shvati da mi treba njegovo mišljenje, zašto je nešto napisao kako je napisao, to mu nikako nije bilo jasno, zato je bilo nemoguće sarađivati sa njim. To su različita iskustva, ali taj posao je beskrajno zanimljiv kada radite na dobrim tekstovima. Ipak, mogu da kažem da sam sa Kišom imala najbolju moguću radnu situaciju.

Dugo ste radili u Ujedinjenim nacijama i u francuskim ambasadama u inostranstvu. Sećamo se da ste bili i kulturna savetnica u Srbiji, a neko vreme ste proveli i po diplomatskim misijama u zemljama regiona, pa čak i u Kini. Trenutno ste u Francuskoj, kakvi su vam planovi za naredni period?

Ja sam uvek živela bez planova (smešak). Što se tiče Kiša, on mi je prioritet i volela bih da završim ono što još nije urađeno kada je reč o njegovim rukopisima. Postoje raznovrsni tekstovi, zaostavština i drugi, koje je njegova bivša supruga Mirjana Miočinović sredila na srpsko-hrvatskom, a koje planiram da prevedem na francuski. Volela bih da prevedem i titlove filma „Peščanik“, kao i titlove za seriju „Goli život“, kako bih ih prikazala ovde. Naravno, bilo bi sjajno ako bih uspela da skupim i prevedem sve najvažnije tekstove koji su po svetu objavljeni o Kišu. Takođe, za sve ljude koji se zanimaju za njega volela bih da postavim razne podatke i tekstove na internetu, jer često dobijam mejlove od divnih ljudi iz sveta koji bi voleli da ga prate, ali naprosto nemaju pristup sjajnom sajtu koji već postoji na srpskom. Dakle, već imam mnogo posla, a nadam se, takođe, ako bude vremena, da ću nastaviti da prevodim i druge autore.

Nedeljnik

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close