Jadranka Brnčić: Je suis

Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo.

(AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ – autograf.hr)

Postajati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samima sobom. Hodočašće jer nam je trajno preotkrivati svetište vlastitoga bića, ono mjesto gdje smo cjeloviti, stvoreni na sliku Božju.

 

Oblikuju i odgajaju nas kultura, moral, religija. No, koliko god kroz njih primimo poticaja, toliko nas znaju i sputavati: kultura svojim stereotipima, moral sustavom prijetnji i nagrada, religija nametanjem vlastitih tumačenja. Umjesto razrastanju naše ljudskosti odgoj može poslužiti njezinu svođenju na omeđene funkcije: dobar građanin, dobar obiteljski čovjek, dobar vjernik. Ukoliko komuniciramo na razini predodžbi a ne osobe, zasluga a ne dara, smetnut ćemo s uma da nam je temeljni poziv – biti čovjek. Dobar čovjek! Štoviše, čovjek svet, što znači po mjeri darovanih nam mogućnosti.

Kultura nam nije dana da bismo naučili obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja naše zajednice, nego da bismo poštivali one druge i ulazili u dijalog s njima, ne bojeći se vlastitu kulturu dovoditi u pitanje. Moralne norme i propisi nisu nam zadani zbog zahtjeva da naprosto prihvaćamo pravila ponašanja, nego zbog njihova temelja – etike pomirenja nas samih s našom ljudskošću.

 

Religija nam nije dana da bismo njome razlikovali naše pripadnosti, nego da bismo se njezinom pomoću bogatili vjerom kojoj je, utemeljenoj u ljubavi, stalo do dobra svakog čovjeka. Liturgija nam nije dana da bismo joj pristupali kao jeziku koji nam valja naučiti, nego da bismo učili kako da nam vlastit život bude liturgija.

 

Avantura našeg hodočašća u tome je da se neprestano izlažemo dinamici preobrazbi i ne zastajemo u stanju u kojemu bismo našli oduška, već prežemo onomu što je pred nama. Stavljeni smo u neotklonjivu neizvjesnost toga poziva. A to uključuje stalna umiranja da bismo se vazda iznova mogli rađati u novosti bića. Sve do mjere punine Kristove… Isus je bio čovjek da bismo i mi to postali.

 

Pravednost i ljubav nisu neodvojive. Međusobno se nadopunjuju. Da bi se Isusa skinulo s križa, nužno je zagrliti onoga tko je obespravljen i vratiti mu njegovo dostojanstvo.

Kako smijemo reći da ljubimo Boga a da nam nije stalo do Njegovih stvorenja, svih stvorenja bez razlike? Kako smijemo reći da ljubimo ljude a da nam nije stalo do njihova dobra, odnosno do pravde i mira? Kako ćemo moliti ako nam, zajedno s psalmistom koji u svojoj tjeskobi zaziva Božju blizinu, nisu pred očima mnoge osobe, štoviše cijeli narodi opterećeni nepravdama?

 

Molitva nije utočište za naše sebične želje vezane uz naše vlastito dobro ili dobro naših najbližih. Ne vjerujemo da bismo tek smirili naše strahove, održali identitet svoje zajednice i naroda te očuvali svoje obitelji. Molitva je mjesto produbljivnja brige za dobro sviju i svakog. Vjera nas može utješiti kada smo ožalošćeni, ali nas, premda utješene, trajno ožalošćuje dokle god na svijetu još postoji i jedan čovjek potreban utjehe. Nemamo prava moliti ukoliko šutimo na nepravde učinjene našoj ljudskoj braći i sestrama. A ponajveće su učinjene onima koji su kadri za najočajnije postupke.

 

Mi kršćani glasnici smo poruke čiji sadržaj prečesto zaboravljajmo: čitamo i tumačimo Evanđelje, ali ga ne naviještamo. Bog kao da je u egzilu, odmijenili smo ga običajima i obredima. Molitva je besmislena ako nije subverzivna prema našoj ustajalosti i okorjelosti. Više od zla dobru se opire naša ravnodušnost. Čovjek molitve trpi zbog nepravde ma gdje da se ona događa te je njegova molitva riječ koja kritizira, suprostavlja se, otvoreno govori, traži. Riječju: čini.

 

Bog ne uslišava naše molitve tako da odgovara na naše vapaje nego tako da nas čini vrijednima svoje prisutnosti i uprisutnjuje se u nama. Bog nije samo snaga na koju se oslanjamo, nego i poziv na trajno djelovanje. On je u potrazi za nama i trajno nas izaziva.

Vjera, stoga, nije tek privatna stvar pojedinca za izgradnju njegove nutarnje slobode od grijeha, nego javan, nenasilan, ustrajan čin zalaganja za slobodu i ravnopravnost sviju. Molitva i djelovanje, ljubav i pravednost, pa onda i politika i duhovnost, vjera i etika idu zajedno. Politički problemi su etički problemi, a etički problemi – imperativi vjere. Sloboda je sakrament nade te vjera nužno ima etičku i političku perspektivu.

 

Patiti u vjeri ne znači tek podnositi patnju nego protestirati protiv nje. Patnja nas sjedinjuje s Božjom patnjom te potiče da nadiđemo zlo posredstvom traženja pravde. Praštanje i pomirenje, pak, plodovi su življene pravednosti.

 

Pitanje nije kako vjerovati u Boga poslije velikih patnji, nego kako Bog da još vjeruje u nas nakon patnji što smo ih nanosili ili ih još nanosimo jedni drugima? Putujemo prema zavičaju vlastita bića, a tražiti nam ga je posvuda. O našoj čežnji govori način na koji se ophodimo prema najjednostavnijim činjenicama naše svakodnevice. O njoj više govori način na koji, primjerice, zatvaramo vrata nego ma koja naša riječ ili ‘‘dobro djelo“.

 

Nema razlike u tome kako se ophodimo prema različitim razinama bića: ne možemo se s pomnjom odnositi prema Bogu, a biti grubi prema drugom čovjeku, životinji, biljci ili stvari. Jednako tako: naša nježnost i poštovanje prema drugim bićima i stvarima, bili il’ ne bili toga svjesni, svjedoče o suptilnosti našega zajedništva s Bogom, a samim tim i s našim najdubljim bićem.

 

Postajati čovjekom duhovno je pozvanje. Čežnja da budemo upisana je u naše biće, a ono najdublje u nama ne može se zadovoljiti ničim manjim od neiscrpnog. Etika te čežnje temelji se na obećanju i nadi. Obećani smo sami sebi. Upravo napetost iščekivanja obećanoga i rada na tome da obećanomu budemo otvoreni naše biće čini ljudskim bićem. Čovjekom.

_________________

Jadranka Brnčić (Samobor, 1958), hrvatska znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica.

Rođena u Samoboru, gdje je i maturirala. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“ (v. Paul Ricœur). Bavi se biblijskom hermeneutikom, problemom književnog prostora i vremena. Sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljuje u nizu uglednih znanstvenih časopisa te predaje na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Uz znanstvene tekstove piše i kritičke eseje o Katoličkoj crkvi, prozu, haiku poeziju. A i prevodi, uglavnom s francuskog.

Knjige:
Anđeli (teološka studija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 2003.
Vezan u snop života (autobiografski roman), Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
Biti katolik još (eseji i ogledi), Golden marketing, Zagreb 2007.
Razmjena daljina (zbirka haiku-pjesama), Hrvatsko haiku društvo, Samobor 2008.
Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku, Naklada Breza, Zagreb 2012.
Franjina Pjesma stvorenja, Svjetlo riječi, Sarajevo 2012.
Zrno gorušičino. Interpretacija odabranih biblijskih perikopa, Ex Libris, Rijeka 2013.