Željko Ivanković: Branko Mikulić, Kobne godine

Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala.

(Autor: autograf.hr)

Čistim stjecajem okolnosti, pa ipak – tim povodom iz tiska izlazi njegova knjiga ‘‘Kobne godine“. Pisana je u ratnom Sarajevu, a u rukopisu je dvadeset godina bila, ponajprije zahvaljujući njegovu prijatelju Janezu Zemljariču, brižno čuvana daleko od očiju svekolike javnosti.

U povodu njezina izlaska, a nakon svega, mogu reći: bio sam prvi i posljednji čitatelj Mikulićeva rukopisa ‘‘Kobne godine“. Prvi budući da me je početkom ljeta 1993., zajedno s Hrvojem Ištukom, pozvao svojoj kući i zamolio da ‘‘pogledam to što on piše“. A zadnji budući da sam kao urednik, redaktor, lektor, korektor… zime/proljeća 2013./2014. njegov rukopis oblikovao u knjigu koja će ovih dana biti prezentna najširoj javnosti.

Uz prvi susret s Brankovim rukopisom u svome sam ratnom dnevniku ‘‘700 dana opsade“ pod nadnevkom 18. 6. 1993. kratko zabilježio:

“Branko toči crno vino, daje mi rukopis svoje knjige ‘Bilješke i razmišljanja u ratnim danima 92/93′ koju je upravo dovršio i to s danom srpskog odbijanja Vance-Owenovog plana kad je nagovijestio da sad ide sve drugim pravcem… Iskreno se čudimo (i komentiramo) pismu kojim se muslimanski intelektualci i njihove nacionalne institucije obraćaju hrvatskoj javnosti.

Nimalo nisu samokritični, nego djeluju po onoj biblijskoj ’vide trun u oku brata svojega’, zaboravljajući pritom koliko smo mi bili žestoko kritični baš prema svojima. Ne može biti i ne smije biti da se u Bosni narodi dijele na podobne i nepodobne Hrvate i Srbe i da jedino nema sumnje kad su u pitanju Muslimani.“

O rukopisu ću tijekom i nakon čitanja još ponešto zabilježiti, ali najviše 5. 11. 1993. A Branka ću zadnji put vidjeti 27. 12. 1993. kad mu bolesnome Ivo Komšić, Hrvoje Ištuk, fra Petar Anđelović, don Luka Brković i ja odlazimo u posjet pred njegov skorašnji odlazak na liječenje u Lausannei.

I premda smo se tijekom cijele te ratne 1993. godine često susretali (bilo je više od dvadeset susreta) i u raznim prigodama družili, izbjegavao sam u svom dnevniku o tome detaljnije svjedočiti.

A u povodu ovoga zadnjeg, opetovanog čitanja i oblikovanja njegova rukopisa u knjigu pišem, evo, cijeli ovaj tekst i vlastito, kroz prizmu ove knjige, kratko prisjećanje na tog čovjeka izbjegavajući i opet sve privatno vezano za te susrete kao i višemjesečne razgovore o njemu i o njima s njegovom kćeri Planinkom Mikulić, osobito pak za vrijeme zajedničkoga studijskog boravka u Los Angelesu u proljeće 1996., nakon što je Branko bio već gotovo dvije godine mrtav.

Tim prije što su u nevjerojatno kratkom vremenu potom umrli i Planinka, i Brankova supruga Rajka i sin Roćko. Jer knjizi treba prepustiti da govori o Branku!

O ratu je napisano mnogo svjedočenja, najčešće usko nacionalno obojenih; objavljeno je i mnogo dnevnika, najčešće oblikovanih naknadnom pameću; ali je svakako malo knjiga, ako uopće postoje, koje su s takvom analitičnošću i sveobuhvatnim pristupom pisane na licu mjesta i u vrijeme kad se ti događaji zbivaju, pa još iz pera nekoga tko je tada bio potpuno izvan politike.

Kod Mikulića, dakle, nije i ne može biti riječi o naknadnoj pameti (umro je 12. travnja 1994.); njegovo svjedočenje je dnevno-aktualno, recentno. Ono donosi, doduše u emocionalno pomalo povišenom tonu, dnevno svjedočenje (Branko to i ističe), ali krajnje hladno kad radi političku analizu, jer govori znanjem nekoga tko je bio političar s nervom, uz svekoliko iskustvo i neupitna političko-insajderka znanja.

I dok bi odvojeno njegove dnevničke bilješke ili prilozi knjizi vjerojatno sami po sebi malo općenito značili (ostali bi krajnje privatna priča jednoga bivšeg političara), zajedno ukomponirani tvore cjelovitu sliku raspadajuće Jugoslavije i rata za BiH, o kojemu autor ima nedvosmisleno jasno sliku.

Čak i onda kad se ne može načuditi brojnim potezima političkih aktera, svih involviranih u bh. rat: agresoru/agresorima, domaćoj političkoj (ne)pameti, licemjernoj međunarodnoj zajednici ili samo (nedoraslim) pojedincima koji misle da tvore povijest, a evo se već domalo potom, a danas pogotovu, pokazuje kako brojni od njih više niša ne znače ni u sredinama iz kojih su potekli. Pa ni unatoč i današnjoj ideološki snažno obojenoj presiji na dominantno nacionalno-religijsku memorijsku svijest.

Izvore velikosrpske agresije BiH Mikulić je analitički potkrijepio ne samo svojim svjedočenjem nego i Garašaninovim ‘‘Načertanijem“, Moljevićevom ‘‘Koncepcijom homogene Srbije“, ‘‘Instrukcijom“ Draže Mihajlovića, ‘‘Nacrtom Memoranduma SANU“, nego je čak došao i do stenogramskih bilježaka osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, što je pravi raritet ove knjige. Bošnjačku je politiku, uz ostalo, razumijevao i kroz Izetbegovićevu ‘‘Islamsku deklaraciju“, dok je hrvatsku politiku, budući da ima i snažnu obiteljsku hrvatsku političku tradiciju, najkritičnije prosuđivao.

Čitatelj knjige će se uskoro sam moći uvjeriti, unatoč tome što je knjiga završena tek na polovici rata, da su Mikulićeve prosudbe ubojito točne. No, i bez toga knjiga će u vremenu koje dolazi biti mnogovrsno važna i zbog njegovih autorskih tekstova i popratnih priloga okupljenih na jednom mjestu, a tako značajnih za razumijevanje političke kompleksnosti rata protiv BiH 1992.-1996., te kao takva i značajan prilog nekom budućem pisanju suvremene povijesti BiH.

Danas mnogih od aktera toga rata nema ‘‘nigdje na mapi“. Kratkom pameću, nedostatkom vizija i političkih znanja, a pogotovu zločinom, ne preživljava se, a Branko Mikulić traje. I ne samo zbog onoga što je bio ili što je u ovoj svojoj knjizi napisao, čime je svjedočio, nego ponajprije zbog onoga što je učinio ili, preciznije, što je učinjeno za njegova vremena.

Ponajprije tu mislim na realizaciju dugoročnog programa razvoja BiH tada sažetog u viziju: tisuću škola, tisuću biblioteka, asfalt u svako općinsko središte, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. Uz to je išlo: razvoj bh. sveučilišne mreže ANUBiH-a, razvoj radijske i televizijske mreže.

Naporedo s tim radilo se na izgradnji velikih gospodarskih sistema (Energoinvest, Unioninvest, Famos, UNIS, Soko, RMK Zenica, Hidrogradnja, Hepok i dr.) koji su BiH učinili važnom ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i na zahtjevnom svjetskom tržištu.

Ostajući i u najtežim vremenima odan BiH (nije htio otići iz ratnog Sarajeva i BiH, pa čak ni na liječenje u Švicarsku dok mu nisu garantirali povratak i sahranu u BiH), i danas se pokazuje većim Bosancem od svih onih koji su svoj ‘‘patriotizam“ demonstrirali na pretakanju ogromnih društvenih dobara u vlastite džepove.

Narodna poslovica kaže: ‘‘Pilići se broje najesen“. Dakle, politički se rad cijeni po krajnjim rezultatima, uspjesima. Iza Branka je mnogo toga ostalo. Dvadeset godina nakon njegove smrti BiH je još uvijek daleko od toga da ima nekoga s takvim vizijama, organizacijskim sposobnostima, hrabrošću za donošenje strateških odluka, s analitičkim duhom, državničkom mudrošću…

A knjiga koja se uskoro pojavljuje u javnosti u dobroj će mjeri svjedočiti o tome i zašto je to tako bilo…

Jer, riječ je, znademo to, o povijesno važnim godinama i toj povijesti nedoraslim akterima, koje su stoga postale kobne – ‘‘Kobne godine“!

autograf.hr

PS:
Branko Mikulić (19281994), po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik, bio je član Predsjedništva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, član CK SK BiH, predsjednik skupštine sreza Sarajevo, sekretar Izvršnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, član Predsjedništva CK SKJ.

Za eru Pozderca i Mikulića vezuje se najznačajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne godine razvoja BiH unutar Jugoslovenske federacije i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne članice bivše Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jačanju republike, što je neminovno pratilo i jačanje i izgrađivanje književnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historičara, Bosni su nametani fabricirani slučajevi nacionalističkih istupa.
bs-wikipedia

Rođenje10. juni 1928
Gornji Vakuf, K SHS
Smrt12. april 1994. (65 godina)
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close