Skrivene opasnosti u ljepotama BiH

Prirodne ljepote Bosne i Hercegovine magnet su za turiste. No, upravo šume, planine, pećine, kriju znatne količine smrtonosnih sredstava – neeksplodiranih bombi, granata…

Sead Vrana, šef Odsjeka za neeksplodirana ubojita sredstva Federalne uprave civilne zaštite FBiH (FUCZ) kratko se dogovara s timom, uzimaju opremu i kreću put Bjelašnice. Planinari su, naime, dojavili da se na lokalitetu Bijele vode, na putu prema Šabićima, ispod jednog kamena nalazi neksplodirana minobacačka granata.

Dok se dio tima FUCZ raspoređuje i preuzima zadatak osiguranja dijela doline i puta prema selu Šabići, Vrana, zajedno s Enverom Grahićem, vođom tima za uklanjanje eksplozivnih sredstava FUCZ, kroz šumu kreće ka odredištu, a uz pomoć GPS-a pokušat će locirati ubojito sredstvo.

Vrana pojašnjava kako je FUCZ nedavno pokrenula kampanju kojom upravo poziva planinare da obrate pažnju na mine i druga eksplozivna sredstva na koja, i više od 20 godina nakon rata, mogu naići u šumama i na planinama širom BiH. Akcija je, kako kaže za Deutsche Welle, već dala efekte, a i o eksplozivnom sredstvu koje namjerava pronaći, dojavu su uputili planinari.

Granata ispod kamena

Nakon nekih 20 minuta hoda uskom šumskom stazom, tim izbija na jugoistočne obronke sarajevske olimpijske ljepotice Bjelašnice. GPS ih vodi do omanjeg luga tek nekoliko metara ispod označene planinarske staze. Neeksplodirana granata je tu, tik ispod ovećeg bijelog kamena. Čini se da nije čak ni zahrđala. Vrana i Grahić odmah obavještavaju ostatak tima, kao i MUP Kantona Sarajevo. Pripremaju se za provjeru lociranog eksplozivnog sredstva.

“Granata je sigurno nađena negdje na ovom području i donesena ovamo. Možda ju je tu donio neki čoban, planinar, lokalni stanovnik… jer je zaista neobično pronaći granatu zakopanu pored kamena”, pojašnjava Vrana za Deutsche Welle. Specijalnom opremom provjerava u kakvom je stanju ubojito sredstvo, a zatim se s Grahićem dogovara da će granatu odmah “neutralizirati”. Odlučuju se specijalnim nabojem detonirati fitilj granate, čime neće biti detonirano njeno eksplozivno punjenje.

Oprezno, ali uhodano, rutinski, se pripremaju za uništavanje granate. Pažljivo postavljaju naboj, aktiviraju ga i sklanjaju se u šumu, jer će se za nešto manje od tri minuta naboj aktivirati i detonirati fitilj granate. Manja eksplozija odjekuje podnožjem Bjelašnice. Vraćajući se prema deaktiviranoj granati, Vrana kaže da bi eksplozija njenog punjenja bila znatno jača, i svakako bi predstavljala prijetnju za okolnu prirodu, životinje, ali i ljude. Napominje da je upravo ta staza popularna među planinarima, koji nisu bili ni svjesni skrivene opasnosti pokraj puta.

BiH – vodeća po minama u Europi

Prema podacima Centra za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), pretpostavlja se da u BiH još uvijek ima više od 80.000 neeksplodiranih mina i drugih ubojitih eksplozivnih sredstava, mahom na nekadašnjim linijama razgraničenja, što BiH čini vodećom po broju zaostalih mina u Europi. Pretpostavlja se da kontaminiranost minama utiče na čak 15 posto stanovništva u BiH, a od mina i ubojitih eksplozivnih sredstava u posljednjih 20 godina stradalo je više od 1.700 ljudi, od čega više od 600 smrtno. Smrtno je stradao i 51 deminer.

Neutralizacija mine – dobar osjećaj

“Ne igramo se vlastim životom, možda ga rizikujemo. Koliko god mi voljeli ovaj posao, kako god ga shvatali, u njemu nema igre. Na terenu smo svaki dan. Dobar je osjećaj izaći na teren i uraditi posao čisto, efikasno i sigurno”, kaže Vrana i dodaje: “Kad se sve slegne, onda je to jedan dobar osjećaj, pogotovo kada sve prođe onako kako je planirano”.

Osjećaj da je opasnost uklonjena, tvrde Vrana i Grahić, jedna je od najvećih satisfakcija za deminera. “To nas i drži već više godina. Ovo je jako human posao. Veliko je kad nekome uklonite ručnu bombu iz podruma, ukonite granatu s planinarske staze, dječijeg igrališta…, vraćate se kući ponosni”, kaže Grahić za Deutsche Welle. Upravo neutralizirana granata u ruksaku je na njegovim leđima. U specijalnoj kutiji će biti transportirana natrag u Operativni centar FCUZ u Azićima kod Sarajeva i uništena.

Grahić ne zna broj eksplozivnih sredstava koje je neutralizirao. “Pojedinac ne znači ništa. Radi se u timu, a samo prošle godine uklonili smo oko 2.680 mina, minobacačkih mina, projektila, avio bombi”, kaže on.

Mine iz vremena Turaka

BiH će se sigurno još godinama nositi s problemom mina, a nerijetko se još uvijek pronalaze i one iz Drugog, ali i Prvog svjetskog rata. “Ima mina i ubojitih eksplozivnih sredstava čak i iz perioda turske vladavine u BiH. Najstarije sredstvo koje smo pronašli je model iz 1861. godine, koji je već prije početka Prvog svjetskog rata bio zastario i izbačen iz naoružanja, a radi se o artiljerijskoj granati 12 cm za austrougarski top koji je punjen sprijeda”, kaže Sead Vrana.

Naglašava da se “ne može reći da će BiH ikad biti potpuno očišćena od neeksplodiranih ubojnih sredstava”, ali se može reći da će se u nekom periodu broj prijava svakako smanjiti. Vrana napominje da, u svakom slučaju, u FBiH na otklanjanju ubojitih neeksplodiranih sredstava svakodnevno radi osam timova FUCZ. Ti timovi su, dodaje on, u posljednjih 10 godina uklonili i uništili više od 102 hiljade eksplozivnih sredstava svih kalibara, vrsta i tipova, odnosno 25-30 dnevno. FUCZ svakodnevno prima veliki broj poziva, odnosno prijava o novopronađenim ubojitim sredstvima, a Sead Vrana u šali kaže da ne sumnja da će i penziju dočekati uklanjajući ubojita sredstva.

Sportom protiv mina

Osim uklanjanja mina, timovi FUCZ konstantno upozoravaju javnost i nastoje podići svjesnost o opasnost od mina. Isto to, ali na jedan drugi način, pokušava uraditi i 36-godišnji Ermin Jusufović iz Lukavca. Neposredno nakon rata nagazio je na minu u njivi iza obiteljske kuće u lukavačkom naselju Devetak. “Osjetio sam kao da propadam, a onda više ništa nisam osjetio”, prisjeća se Ermin. U eksploziji je izgubio nogu, te je teško izranjavan po leđima, rukama, zadnjem dijelu glave. Samo nekoliko dana poslije tragedije, Erminov pet minuta stariji brat blizanac Armin u istoj njivi je naišao na poteznu minu iznenađenja. Srećom, prošao je samo s lakšim ozljedama.

Dok je ležao u bolnici, Ermin je od prijatelja, koji je također teško ranjen u eksploziji mine, čuo za sjedeću odbojku, te se nakon liječenja odlučio okušati u sportu koji nikada nije trenirao. Ermin je danas bosanskoheregovački reprezentativac u sjedećoj odbojci, gotovo zapostavljenom ponosu države, paraolimpijskim viceprvacima iz Brazila. Inače je član lukavačkih Sinova Bosne, magistar managementa u sportu.

Ermin kaže da strahuje da se opasnost od mina zapravo povećava, budući da novi naraštaji ne znaju šta je rat, šta su eksplozije i pucanje, pa možda nisu niti svjesni prave opasnosti od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava. “Sport je svakako jedan od načina podizanja svjesnosti javnosti, posebno mladih, o opasnosti mina”, zaključuje Ermin, a reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci, kao i Sinovi Bosne, svojim rezultatima to i potvrđuju.

• DW.DE
• Autor Zdravko Ljubas