Bošnjaci, bošnjaštvo i BiH

Ime sačuvano kroz historiju

Prva i naročito važna okolnost (širenja islama u Bosni i Hercegovini) jeste posebno psihološko stanje (stanovništva) u kome su se oni tada našli, nakon onih strašnih proganjanja, kojima su bili izvrgnuti sa istoka i zapada.

Duhovno blago

Ta proganjanja u svojoj žestini i nemilosrdnosti išla su do istrebljenja i biološkog uništenja. Slaveni, nastanjeni u Bosni, bili su tako potpuno ugroženi, zapravo osuđeni na propast i samiranje u kulturnom i nacionalnom pogledu, tj. kao „krstjani“ i kao Bošnjaci, dakle baš u onim životnim principima i ljudskim pravima koja su najsvetija za svakog časnog ponosnog čovjeka. A Bošnjaci su bili i časni i ponosni ljudi.

Oni su grčevito čuvali i svoje duhovno blago i svoju etničku osobenost, svoje bošnjaštvo, i za te svoje ideale stoljećima su trpili, patili i stradali. Kad je došao, u tako teškim prilikama za njih, strani osvajač, Osmanlija, dao im je slobodu i pružio punu zaštitu baš u vjerskom i nacionalnom pogledu. To je za njih bio veliki događaj, krupna promjena, što nije moglo ostati bez dalekosežnih posljedica u pogledu njihova daljeg duhovnog života i orijentacije.

Takav postupak novog osvajača bio je upravo blagi merhem (mehlem) za napaćenu dušu i ranjeno srce progonjenog i svakim mukama i stradanjima izmučenog bosanskog stanovništva. To je onda otvorilo srca toga stanovništva i unijelo u njih povjerenje i raspoloženje prema osvajaču. Iz toga svega nastala je onda jedna atmosfera u kojoj su Bošnjaci, bez predrasuda i mržnje, otvorena srca i razborito upoznavali, posmatrali i proučavali svoje nove osvajače i njihovu vjeru islam. Kroz takvo proučavanje i posmatranje oni su uvidjeli i dobili dojam da tolerantni i humani postupak osvajača prema njima zrači iz njihove vjere islama, da je islamsko učenje i vjerovanje zasnovano na razumu i razumskom zaključivanju, da je blisko ljudskoj prirodi i zdravom ljudskom duhu, da u njemu ima sličnosti sa njihovim učenjem u izvjesnim pitanjima i da nisu istinite sve one strahote i pogrde, što ih krstaška propaganda širi po Evropi o Osmanlijama i njihovoj vjeri islamu. Iz svega toga njihovog iznenadnog, ali stvarnog iskustva i saznanja, kod njih se prirodno javio osjećaj poštovanja, priznanja, pa i naklonosti prema islamu. Ovo, pored svega rečenog, tim više, što su saznali, da nova vjera potpuno priznaje i toleriše njihovu etničku osobenost, njihovu nacionalnost, koju su oni toliko volili i grčevito branili, pa se, dakle, primanjem nove vjere ne moraju odricati svog nacionalnog imena i porijekla.

U nacionalnom pogledu, oni su kroz svu svoju istoriju sačuvali svoju posebnost i svoje ime. Kada su, kroz sve gore navedene okolnosti, odlučili, na osnovu svoje slobodne volje, da prime vjeru islam i da, mjesto svoje dotadanje narodne vjere prihvate islam kao svoju narodnu vjeru, oni ni tada, ni poslije toga, (poslije primanja islama), nisu ni pomišljali da mijenjaju svoju nacionalnost. Iako su, primanjem islama, postali sastavni dio islamskog svijeta u vjerskom i kulturnom pogledu, a i političkom kroz više stoljeća, oni su uvijek čuvali i sa ponosom isticali svoje bošnjaštvo.

Pružena sloboda otvorila je srca prema osvajaču (Foto: Ilustracija) 

Zato ih nalazimo, gdje se redovno potpisuju „Bošnjak“, kako oni na najvišim položajima, i službama u Osmanlijskom carstvu, tako i oni, koji su se isticali na kulturnom polju, kao učitelji, pisci i pjesnici. U tom su uvijek ostali dosljedni i vjerni svom imenu i muslimani Bosne i oni iz Hercegovine. Svi su se, u nacionalnom pogledu, osjećali i deklarisali Bošnjacima. (Jedan od primjera za to može nam poslužiti potpis, koji nalazimo na jednom starom rukopisu Karađoz-begove biblioteke iz Mostara. Na tom rukopisu, njegov vlasnik od prije dvije stotine godina potpisuje se ovako: Ahmed efendi Mostarac, Bošnjak. To sasvim jasno i sigurno potvrđuje činjenicu, da su muslimani Hercegovine bili svjesni svoje bošnjačke nacionalnosti, da „Bošnjak“ nije geografski naziv, a da su „Hercegovina“ i „Hercegovac“ geografski pojmovi, koji označavaju pokrajinu i pripadnost pokrajini.

Takvi su bili i ostali široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini kroz svu svoju istoriju, kako u predislamskom periodu, tako i u vrijeme svoje islamske istorije. Oni nikad nisu bili „anacionalni“, nikada „neopredijeljeni“, ili „nacionalno nesvjesni“, kao što se nikad nisu nazivali Srbi ili Hrvati, jer su se uvijek osjećali i nazivali Bošnjacima po nacionalnosti, a „krstjani“ odnosno, kasnije, muslimani, po vjeri.

U 18. i 19. stoljeću javljaju se u Evropi novi nacionalni pokreti, čiji talasi snažno zapljuskuju sve balkanske zemlje i narode, pa i naše krajeve. Od toga vremena naročito se rasplamsava i srpski i hrvatski nacionalizam, koji dolazi do svog vidnog izražaja u borbi za velike ljudske ideale: za slobodu, samostalnost i ravnopravnost naroda, a protiv ropstva, nepravde i nasilja, protiv potčinjavanja i ugnjetavanja slabijih i nejačih naroda od strane jačih i moćnijih. To su, zapravo, parole i ideali koji su bili ispisani na nacionalnim zastavama naše braće Srba i Hrvata iz tih burnih i borbom ispunjenih vremena. Ali kada su ta naša braća, u svom nacionalnom oslobodilačkom hodu i borbi došli do pitanja i granica Bosne, kao da su, nažalost, odmah zaboravili one svete parole i ideale sa svojih nacionalnih zastava.

I jedni i drugi su, u tom momentu i u svom nacionalnom zanosu, jednostavno stali na stanovište, da Bosne i Bošnjaka nema, jer za Srbe postoji samo srpska zemlja i pokrajina Bosna, sa srpskim narodom i srpskom pravoslavnom vjerom, koja je kasnije „silom“ potisnula islam; a za mnoge Hrvate nacionaliste Bosna je hrvatska pokrajina, naseljena pravim hrvatskim stanovništvom. Niko od njih nije htio ni da pita ni da čuje, šta o tom kaže i misli sam bosanski narod.

Tako je uklonjena i zbrisana sa istorijske pozornice i istorijske karte cijela jedna zemlja i njen narod sa svojom istorijom, tako su pogažene i odbačene sve istorijske činjenice o Bosni i Bošnjacima, i to od strane rođene braće. Dokle može odvesti nacionalna zaslijepljenost, egoizam i nepoštivanje istorijskih fakata kao i osnovnih principa demokratije i humanosti, vidi se po tome, što su neki eminentni srpski političari početkom ovog vijeka, još u toku Prvog svjetskog rata, predlagali da, u interesu srbizacije Bosne, treba odmah po završetku rata i uspostave Jugoslavije biološki istrijebiti sve muslimane u Bosni, koji ne prihvate srpsku naciju i kršćansku vjeru.

To je prijedlog Stojana Protića u pregovorima sa Hrvatima u Nici 1917. godine. (I. Meštrović, „Uspomene na političke ljude i događaje“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1969., str. 64.) Slične zamisli o uništenju bosanskih muslimana imaju i mnogi hrvatski ultranacionalisti, samo što su oni ponekad, usljed svojih posebnih okolnosti, za primjenu drukčije taktike i drukčijih metoda. Njihovi izraziti elementi, oličeni u ustaškom pokretu, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili došli na vlast u Hrvatskoj i Bosni pomoću njemačkih okupatora, namjeravali su istrijebiti i uništiti Srbe u Bosni pomoću muslimana, a „onda bi došli na red i muslimani.“

Satanski plan

Kakav sraman i nečovječan plan za uništenje (genocid) svoje slavenske braće u dvadesetom stoljeću, u vrijeme teške borbe za slobodu i prava slavenskih naroda. Dosljedno takvom nečovječnom i satanskom planu je i postupak srpskog četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ovaj pokret izdao direktive svojim naoružanim jedinicama, da se mora uništiti u krvavim pokoljima svo muslimansko stanovništvo u Bosni i Sandžaku. Te direktive su i primijenjene, pa je muslimansko stanovništvo mnogih naših sela i kasaba poubijano od strane četnika. To su opće poznate činjenice, o kojima se nalaze i dokumenti“, pisao je svojevremeno Kasim-ef. Dobrača u nikada objavljenom radu o islamu i patriotizmu. I ima još.

 

Autor: Piše: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba