Koliko li će vremena, tragedija, patnji, žalosti, očekivanja, nada, umiranja… morati preživjeti poimenični ljudi, dok ne dočekaju ostvarenje ideala – sreću i zadovoljstvo za sve članove društva?
Piše: Ladislav Babić
Povijest – termodinamika gordijskog čvora
Ljudska povijest je stara koliko i ljudski rod. Tumačenja povijesti, u smislu odakle dolazimo, gdje smo i kuda idemo (čemu više doprinosi antropologija no povijest) – ipak vjerojatno nešto manje. Pokušaji otkrivanja zakonitosti povijesnog razvoja društva, dakle – znanstveno tumačenje povijesti s intencijom predviđanja daljnjeg razvoja, još je mlađe. Ovdje ćemo, čisto laički, terminom povijest (ona je „učiteljica života“, zar ne?) objediniti historiju, antropologiju i sociologiju, s obzirom da su sve te međusobno povezane znanosti okrenute i ljudskoj povijesti. I sasvim slobodno, bez ikakvih ograda („bez viza i pasoša“) i najava, prelaziti međusobne granice ovih triju znanstvenih disciplina. Zadržat ćemo se, ne toliko na povijesti samoj – kao „objektu“ izučavanja – koliko na nauci koja se time bavi: povijesnoj znanosti u smislu kako smo je objedinili svojim terminom. Još točnije, na pokušajima – češće laika negoli znanstvenika – da daju neutemeljena „tumačenja“ historije ljudskog društva. Iz konteksta će se moći razlučiti kad govorimo o znanosti a kada o objektu njenog istraživanja.
Počnimo definicijom koja pomalo liči na dogmu, ali je bliže značenju matematičkog aksioma:
Povijest je termodinamika ljudskog roda!
E sad, tko zna što je termodinamika i ima nešto malo pojma o fizici, shvatit će. Za ostale, kratko objašnjenje. Kao što se neki plin sastoji iz atoma, tako ljudsko društvo tvore njegove jedinke – ljudi. Fizičara koji proučava svojstva plina kao cjeline uopće ne zanima kako se ponašaju pojedinačni atomi. To je bez značaja za cjelokupno vladanje plina. Neki atomi su „desničari“ (kreću se udesno), drugi – „ljevičari“, treći – „gornjičari“, četvrti – „donjičari“, peti – „brzičari“, šesti – „sporičari“, sedmi… Sve to nema nikakvog značaja poznavati da bi se vidjelo i predvidjelo vladanje cjeline. Hoće li neki atom gore, dolje, lijevo, desno,… fizičar ne može niti mu je potrebno predvidjeti, ali – on može savršeno predvidjeti vladanje cjeline!
Slično je i sa ljudskim društvom. Od 7 milijardi stanovnika neki su desničari, neki ljevičari, ima ubojica, bijelaca, crnaca, kapitalista, socijalista, humanista, jedni vole škampe, drugi čevapćiće, neki jedu svoje kolege (čitajte malo novine!), ima žena, djece, staraca, vjernika i nevjernika svakovrsnih fela, stručnjaka za ovo ili ono područje, laika, beskućnika, bogatuna,…. – svatko od njih ima svoju individualnu „povijest“. Koja je praktički totalno irelevantna za povijest ljudskog roda. Povjesničara (osim onoga tko baš namjerno ulazi u proučavanje detalja, ali onda on ne proučava ljudsko društvo u cjelini već samo jedan izdvojeni segment), a posebice sociologa i antropologa, uopće ne zanimaju pojedinačni slučajevi, incidenti ili ekscesi. Primjerice, da je pred Staljingradom jedan pavelićevac prebjegao Rusima kako ne bi na -30 celsuisa umro od metka ili gladi, ili jesu li partizani dana toga i toga strijeljali nevine ili krive žrtve. Povjesničara ljudskog društva zanima pogled na cjelinu. Zanima ga šuma, a ne pojedina stabla. Zanima ga što je sa cjelinom proizašlo uslijed interakcije njezinih dijelova. A pritom uopće ne mora u detalje poznavati kako pojedini dijelovi međusobno djeluju. Što, dakako, nikako ne znači kako pojedinci nemaju manji ili veći utjecaj na povijesna kretanja. Ali ne odlučujući. Jer, ono što mi smatramo utjecajem jedinke ustvari je rezonancija ideja i djelovanja jedinke sa pripremljenošću društva da te ideje i djelovanja prihvati. Kao što je biologija dugo stvarala određenu jedinku, tako je i put do sazrijevanja društva da prihvati nove ideje bio dug i trnovit. Ustvari, postoji uzajamna interakcija između jedinke i društva, na način da društvo osobu praktički nesvijesno „educira“ i „preparira“, neprimjetno ugrađujući u nju svoju potencijalnu spremnost za promjene. Koje joj onda, prikladno pripremljena, dovoljno inteligentna, aktivna i sposobna jedinka konačno i servira. Jasno je da možeš servirati hranu na stol, a da je nitko ni ne takne ako mu ne odgovara. Tako je i sa idejama koje mijenjaju društvene paradigme ili makar i nešto manje od toga. Znači, ostaje na praksi da se testira stvarna spremnost društva na promjene. Kvantna fizika svakako ne bi imala uspjeha u antičkim društvima, čak i da ju je neki genije uspio formulirati. Daklem, hoću reći – za povijesne procese je recimo, mnogo značajnija otvorenost društva spram rješavanja problema vlasništva sredstava za proizvodnju i odnosa koji se iz toga rađaju – što zahvaća cijelo društvo, sve njegove „atome“ – negoli ovoliko ili onoliko bogatsvo jedne ili par jedinki što može imati tek ograničeni utjecaj. Ovo je namjerno donekle marksistička konstatacija, jer upravo želim razmotriti pristup samozvanih (i onih koji se osjećaju pozvanima) povjesničara, spram dviju polariziranih vizija budućeg razvoja ljudskog društva. Onog u kontinuitetu razvoja kapitalizma, i onog u smjeru pravednijeg društva za sve njegove članove. Zvat ću ga socijalizam, mada ime nije važno, već – suština. Barem meni je lako shvatljivo da se nalazim – nakon kriza koje je grabežljivi neoliberalistički kapitalizam izazvao širom svijeta, nakon grabežljive „prvobitne akumulacije kapitala“ na tlu obuhvaćenom bivšom državom, a posebice zbog etike koja je u mene ugrađena odgojem i životom – na strani socijalizma. Mislim da svi povijesni procesi – procesi koji se mjere tisućljećima, ali koji dobijaju na ubrzanju – govore da se u prosjeku krećemo u smjeru sve pravednijeg i pravednijeg društva, mada ekstremi postaju sve izraženiji. Stoga nema nikakvog realnog i logičkog razloga da se zaustavimo na današnjem stanju stvari. Tome u prilog govori ne samo povijesno iskustvo ljudskog roda, već i nesumnjive činjenice djelovanju kojih je izložen današnji svijet:
-sve veći raskorak u ekonomskoj razvijenosti država
-porast broja stanovništva koji doprinosi (u apsolutnim brojkama) izloženosti bijedi sve većeg broja ljudi
-bezočna eksploatacija zemalja koje rapolažu sirovinama a koja samo mijenja svoje moduse, umjesto da se prekine
-pomanjkanje sirovina koje u perspektivi uopće ne omogućava nerazvijenima da iole dostignu stupanj razvoja danas najrazvijenijih
-nevoljkost najrazvijenijih da uopće shvate tu situaciju što bi, slijedom humanističkog morala, zahtijevalo odricanja upravo od njih a ne od sirotinje
-ekološki problemi koji se ne rješavaju ili se rješavaju na tipično kapitalistički način (recimo, kupnjom prava na ispuštanje stakleničkih plinova!)
-preveliko pouzdanje u tehnologiju kao „deus ex machina“ rješenje koje će nas, navodno, riješiti svih problema
Sve je to tek dio globalnih problema o kojima sociolozi, antropolozi, ekonomisti i povjesničari moraju voditi računa žele li naći prihvatljivo rješenje za cjelokupnu populaciju ove planete. A, u praksi je očito da ne žele. Točnije, ne žele svi jer su podijeljeni po „ideološkim“ taborima. Navodnici su ovdje stoga jer se uopće ne radi o ideologiji, mada se konzervativci nastoje što češće pokrivati tom sintagmom. Jer, ideologija je denuncirana kao najveći neprijatelj ljudske vrste, ona je „kriva“ za sve – od siromaštva, ratnih žrtava, do ekoloških problema. A ne radi se o njoj, već naprosto o – interesu! Stoga se u denunciranju zastupnika i promicatelja društvenih promjena, promjena u smjeru socijalizma, koriste svi mogući kvaziznanstveni argumenti nastojeći pomoću njih pokazati i dokazati kako ljevica (a upravo ona promiče te ideje) gura cijeli ljudski rod u kaos, ratove, gulage, bijedu, siromaštvo,… Pojednostavnimo načas stvari, svodeći problem na bajkovitu sliku, pa nemojte odmah protestirati:
U čemu bi bio problem kada bi se cjelokupno ljudsko materijalno bogatstvo (ne znam koliko milijardi milijardi dolara) kojemu su doprinjele sve sadašnje i prošle generacije doduše, ne podjednako (to treba priznati) – spletom različitih, najčešće nepravednih povijesnih okolnosti – jednoliko raspodjelilo među zemljane? S moralne strane – u ničemu! Kad bi sad netko želio ideologizirati ovu bajkovitu pretpostavku – mislim da bismo mu odmah u lice mogli sasuti kako je nemoralna gnjida. Daklem, ovakvo bajkovito rješenje bi, skoro kao čarobnim štapićem, spasilo milijune ljudi bijede, gladi bolesti, umiranja,… Jasno, sada ćete dati niz primjedbi, od kojih ću zanemariti onu prvu na koju se vade svi zainteresirani za status quo – da to ne bi bilo pravedno, a zadržat ću se na drugoj: A što poslije toga? Na žalost, rekao sam od početka – ovo je samo bajka kojoj nije cilj naći rješenja, već samo ilustrirati kako se najčešće primjedbe protivnika promjena uopće ne tiču ideologije (mada se na nju vade) već morala i etike. Ako vam umire majka, otac, brat ili sestra – vi ste spremni otkinuti od vlastitih ustiju kako bi ih pokušali spasiti muka, izliječiti, rehabilitirati,… Bez obzira što vam je otac pijandura, brat lezilebović, sestra prostitutka, a majka nikad nije zaradila ni jedan dolar vlastitim rukama. Ali kada je riječ o „bratu“ s druge strane globusa (jer svi ljudi su braća, a tu tvrdnju desetljećima uporno i licemjerno ponavljaju po crkvama, džamijama, pravoslavnim i inim bogomoljama širom svijeta, a dakako da se kite njome i nevjernici) odjednom stvar postaje pitanje – ideologije! Kaj god, cure i dečki! Nije stvar u ideologiji, suština je sadržana u vama, u vašoj nespremnosti da prihvatite proširenje valjanosti moralnih načela na sve pripadnike vrste. A da zaštitite vlastiti intelektualni i moralni integritet, počinjete se služiti kojekavim neznanstvenim, iracionalnim i nemoralnim opravdanjima. Jedno je u stilu: „Zar protivnike kapitalizma ne vodi njihov interes? Što nam oni imaju predbacivati! Legitimna je svaka borba za vlastiti interes!“. Dakako da je legitimna – jer čovjek sam definira što je legitmitet – tako da se i istrebljenje indijanaca moglo definirati legitimnim. Daklem je već definicija legitimiteta u funkciji interesa onih koji su je smislili, što samim time znači da joj fali objektivnost. A da ljevicu vodi interes, pa to je jasno! Samo, interes vođen moralnim načelima razlikuje se od interesa koji slijedi profit! Mora li ateist tumačiti kršćanima – najzastupljenijim pripadnicima zapadne civilizacije, koji će i život dati u obranu profitnog interesa – koga je (i zašto je) Isus istjerao iz hrama? I što bi to trebalo značiti? Jedno je u bogomolji lupati pesnicama o prsa „okajavajući“ svoj grijeh, a sasvim nešto drugo okajati ga tako da se ni ne čini. Naslušao sam se licemjernih primjedbi o bogatstvu Crkve, od mnogih među 89% hrvatskih katolika. Kao, apostoli su bili siromašni, neka i Crkva slijedi njihov primjer. Kaj god, Crkva neka se vrati siromaštvu, a oni grabe i grčevito brane svoje bogatstvo! Takvo što se može čuti samo od onih koji su svoje trgovine i industrijske pogone pretvorili u hramove, u kojima služe sasvim drugom idealu (bogu) negoli ga pokrivaju nazivom – kršćani. Zar ih ponovno ateisti moraju podjsećati na riječi njihovih poglavara: „Crkva to ste svi vi!“. Crkva je ogledalo njih samih, točnije njihove elite. Jasno, slične primjedbe idu na vjernike ali i nevjernike svih fela, koji širom planete „griješe“ ne snoseći nikave praktične posljedice. Sve je ovo spomenuto tek kao ilustracija stanja u kojem se većina pripadnika ljudskog roda ponaša poput „malog kapitaliste“. Što je tako dugo shvatljivo dok takav moral ostaju u okviru granica genetski ugrađene sebičnosti u svaku jedinku vrste. Jasno da netko ima uže, netko šire granice koje treba tolerirati, ali neshvatljivo i netolerabilno postaje kad odstupanja postaju totalno neproporcionalna i usmjerena isključivo na sebe i svoj uži, najčešće rođački ili interesni krug.
Cijelim spektrom objektivnih i povijesno utemeljenih – ali iz konteksta prilika i cjeline izdvojenih – objeda progresivnih snaga, nastoji se sačuvati status quo. Pa, budemo li slijedili tradicije antifašizma, zastupali marksistička učenja, zalagali se za promjene koje zahtijevamo – sve će nas to odvesti natrag u kaos, iz kojega su nas, jelte, oni na jedvite jade izvukli. Dakako da su i antifašisti vršili zločine, neusporedive sa fašističkima – od SSSR-a preko Jugoslavije do Francuske i SAD-a. Dakako da je raelsocijalizam propao i malo tko lije suze za njim. Ali, kritičari zanemaruju činjenicu da je ljevica to vidjela, analizirala i nešto naučila. Nisu zločini antifašista ubili našu težnju za slobodom i pravdom. Nije realsocijalizam zatro našu želju za pravednijim svijetom. A to je trend, stremljenje većine čovječanstva kroz cjelokupnu povijest, dok ono što oni predbacuju predstavlja slučajeve koji na taj trend utiču samo u smislu njegove korekcije na ispravniji i humaniji put. Kad statističar predviđa zakonitost neke pojave, na papiru mu se pojavi gomila naizgled nepravilno razbacanih točkica. Ali on, uočavajući trend, povlači jasnu liniju – zakon koji treba slijediti, jer mu se sve te točkice uz veća ili manja odstupanja (posljedica slobode njihova „odlučivanja“ – što bismo mogli povezati sa Heisenbergovim relacijama neodređenosti) pokoravaju istom zakonu. Za koji onda shvaća da ga treba slijediti!
Drugim riječima (zanemarimo li načas desničarske zločine, eksploatacije, rasizme, genocide, ratove, istrebljenja, a posebice činjenicu da realsocijalizam predstavlja tek 70-tak godina svekolike ljudske historije, te nikako ne može biti odgovoran za prethodna i naknadno izvršena zločinstva) sve pobrojane kritičke opaske spram ljevice ne utječu na neumitno buduće formiranje, nove, humanije paradigme međuljudskih odnosa. Možda je usporavaju ali ne mogu je zaustaviti. Kritičari (bolje rečeno – kritizeri) su se bavili proučavanjem vladanja izoliranih „atoma“ ili „skupina atoma“, vladanjem koje ne utječe na konačno stanje „plina“. I u svom slijepilu oni neće ni primjetiti da su se našli usred novog stanja cjeline kojega su – koncentrirani na ma koliko tragična, važna ali marginalna, po razvoj cjeline nebitna zbivanja – sasvim zaboravili predvidjeti. Ustvari, nisu ni zaboravili – nastojali su zakočiti neumitno, baveći se detaljima. Nisu ni primijetili kako šuma buja mladicama, a kad najzad to shvate, nastoje sačuvati stara, oronula i natrula stabla sječom obećavajućih mladica. Mladost se nikada ne da, a kamoli sjeći u svojim nadama i stremljenima. Starost osjeća veću opasnost od mladosti noli obrnuto. Staro u svom izumiranju nastoji spriječiti razvoj mladosti koja je spremna na razgovore i kompromise, isprva ne shvaćajući kako je to bezuspješni napor. Vladari šume se ne daju pa sve obično završava krvlju. Revolucija se i sastoji u tome da se sva trućanja, bezuspješna uvjeravanja, molbe, žalbe, kuknjava, klečanja,… presjeku metodom gordijskog čvora. Aleksandra slave zbog takve metodologije, revolucionare osuđuju (naravno, ideološki protivnici). Ni jedni ni drugi nisu krivi za svoje rješenje. Da pred njih nisu stavili neraspetljivi čvor, ne bi ga ni primjenili!
Vratimo se načas početnoj, dakako nepotpunoj, analogiji između plina i ljudskog društva. Ma i pojedni atomi (ljudi) ne imali odlučujući utjecaj na vladanje plina (društva) njihovo zajedničko djelovanje dovodi do promjene stanja sistema. Dakako, ljudi bi tu trebali biti u prednosti pred atomima, raspolažu – sviješću, voljom, razumom, sjećanjem, inteligencijom, interesima, nadama, stremljenjima,… – sa „parametrima“ koji bi mu trebali olakšati kako vlastito preživljavanje u okruženju tako i prilagodbu okruženja vlastitim interesima. I upravo tu se rađaju konflikti, ne između atoma već među ljudima, razumije se. Unatoč bogatstvu parametara naslijeđenih evolucijom ili darivanih bogom, fali im jedna jedina, bitna sposobnost – sposobnost uravnotežavanja svih tih parametara u optimalnu korist; vlastitu i cjeline kojoj pripadaju. Tu leže i uzroci nebrojenih ljudskih tragedija. Kako je interakcija cjeline i jedinke obostrana, čak i moguće optimalno uređenje sustava ne garantira sreću i zadovoljstvo svih njegovih članova. Promijeni li se vanjsko stanje plina, i njegovi atomi mijenjaju svoje vladanje – na krajnje nepredvidivi pojedinačni način. Pa, kao što je za plin sasvim nebitno što neki atomi ne uspijevaju pratiti prosječnu brzinu svih čestica, dok drugi brzaju u odnosu na nju, tako – na žalost – i tragedije pojedinaca, obitelji, čak i naroda, gotovo da su irelevantne po vladanje cjeline. Nema „nesretnih atoma“, ali ima nesretnih ljudi i ljudskih skupina. Kako god sustav naizgled funkcionirao „poput urice“, oni svijesni svog zakinutog položaja usred cjeline nastoje ga promijeniti. Kako se – po nekom „zakonu očuvanja“, rekao bih – promjene u jednih članova mogu dešavati samo na račun promjena kod drugih (kao što pri sudaru sporog i brzog atoma prvi ubrza a onaj drugi uspori), to oni koji se nalaze u povoljnijem položaju nastoje inercijom sačuvati svoje stanje. Govorimo o inerciji jedinke, ali i o inerciji društvenih skupina (klasa, rodnih skupina, udruženja,…) kao i društva u cjelini. Zakinute jedinke i skupine smeta ta tromost, s obzirom da se protivi i usporava promjenu njihova položaja (što često za života niti ne uspiju postići). Stoga se ona u teoretičara društvenih odnosa vjerojatno smatra negativnim elementom društvenog razvoja. No, inercija – ovakve ili onakve vrste – leži u prirodi svijeta i treba biti pažljiv u odnosu spram nje. Ona znači da se nikakve promjene ne dešavaju, niti se u principu mogu desiti, trenutno. Za sve treba vrijeme; kažemo „stvari moraju sazrijeti“. Kada su svi pojedinačni članovi nekog kolektiva sretni, slobodni i zadovoljni, onda je i kolektiv sretan, slobodan i zadovoljan. Obrnuto ne vrijedi. Sloboda naroda ne podrazumijeva slobodu svake jedinke – o tome treba voditi računa. Koliko li će vremena, tragedija, patnji, žalosti, očekivanja, nada, umiranja… morati preživjeti poimenični ljudi, dok ne dočekaju ostvarenje ideala – sreću i zadovoljstvo za sve članove društva?
„E, tu smo te čekali!“ – uzvikujete. „Pa tip nam prodaje totalni idealizam, društvenu utopiju, neostvarivi san, još više – glupu fantazmu! Razvoj društva kao cjeline bio bi zaustavljen, napredak doveden u pitanje i sve bi stalo kao u nekoj ustajaloj bari!“
Ne znam, možda. No, vratimo se po zadnji puta analogiji društva sa plinom. Stanje plina (volumen, tlak, temperatura) uglavnom je određeno prosječnom brzinom njegovih čestica. Već smo rekli, njihovo kretanje je sasvim kaotično, sa cijelim mogućim raspoloživim spektrom brzina i smjerova. Ali, kad bismo zamislili isti plin, sastavljen od istih atoma koji se svi kreću jednom te istom – prosječnom brzinom – njegovo stanje se ne bi nimalo promijenilo! Može li nas ovaj zaključak barem na hip – makar samo trenutačnog humanističkog impulsa radi – natjerati na razmišljanje?
Preuzeto: pcnen.com
