Nema veće noćne more za čovjeka nego da se budi znajući da je njegov život zarobljen željama drugih
Jedan od središnjih pojmova kod Jacquesa Lacana (1901.-1981.) i Sigmunda Freuda (1856.-1939.) je – želja. Ona može imati dvostruko značenje: može biti želja kao obmana i želja kao najdublja istina koja je u čovjeku.
Tekst je sažetak i obrada predavanja poznatog talijanskog psihoanalitičara, lakanovca, Massima Recalcatija, koje je dostupno na ovom linku.
Želja kao obmana, iluzija
Prema budizmu, svaki objekt koji ljudsko biće poželi u biti je obmanjujući, postaje izvorom patnje [ideal je: život bez želja = život bez patnje]. Među svim objektima želje, najobmanjujuće je ljudsko „ja“. I prema psihoanalizi, pretjerana navezanost na vlastito „ja“ postaje izvorom nepodnošljive patnje.
Ako se želi neki predmet samo zato što ga je netko drugi prije poželio, a ne zbog njegovih unutarnjih svojstava, takva želja bi bila obmanjujuća. To se može pratiti već od ranog djetinjstva. Primjerice jedno dijete želi igračku koju ima drugo dijete do onog trenutka kada je ta igračka zanimljiva djetetu koje ju posjeduje. Čim ovom prestane biti zanimljiva i odbaci je, ni ono dijete koje ju je željelo ne pokazuje više interes za nju, nije mu zanimljiva. Ako je igračka odbačena, ne želi je. Radi se, naime, o tome da želja za predmetom traje onoliko koliko je taj predmet željen od drugoga. U središtu je dakle takve želje zavist. Ona se izražava kao želja za predmetom, objektom koji pripada nekome drugom. Obmana takve želje može se vidjeti i u situacijama kada se žena ili muškarac žele domoći nečijeg partnera. Kada ostvare cilj, osoba koju su „osvojili“ prestaje biti zanimljiva, potpuno gubi vrijednost. Ista se logika vidi i u situaciji kada osoba na izlogu ugleda, naprimjer, lijepu haljinu. Kada je kupi i donese kući, haljina gubi vrijednost.
Posjedovanje predmeta ispražnjava njegovu privlačnost, zavodljivost. Kapitalizam je u potpunosti iskoristio ovu obmanjujuću mogućnost želje. Preko neograničene ponude predmeta, stalno stvara nove lažne želje. Tako se može čuti u svakodnevnom životu: „Idem u trgovački centar vidjeti što trebam kupiti.“ Radi se o tome da zavodljivost robe („fetišizam robe“, kako je govorio Marks) proizvodi nove lažne želje.
Lacan je često koristio primjer, preuzet od sv. Augustina, maloga djeteta koje siše majčino mlijeko dok stariji brat sjedi u kutu i mrkim pogledom promatra scenu. Stariji brat je zavidan mlađemu zato što on uživa u onome što je njemu nedostupno. Kapitalizam stvara zavist, čini je temeljnim osjećajem našeg vremena: stalno željeti ono što drugi posjeduje. Formula za nesretan život glasi: željeti ono što drugi imaju.
Može se u ovom kontekstu upotrijebiti slika P. Bruegela Parabola o slijepcima (1568.), koja prikazuje kolonu slijepaca koji idu jedan za drugim i slijede poglavicu koji je također slijep. [Slično piše srpski pisac R. Domanović u sjajnoj društveno-političkoj satiri Vođa, slijepi vođa, prim. prev.] Slijede, dakle, obmanjujuće želje i život im neminovno završava u ponoru.
U sličnoj se koloni nalaze osobe našeg vremena ukoliko slijede želje drugih, umjesto otkrivanja vlastitih. Nikada nisu zadovoljne onim što imaju, nego uvijek žele ono što nemaju. Takva želja je u biti loša beskonačnost, u smislu da je nikada nije moguće zadovoljiti. Ovdje se susreće drugi veliki kapitalistički mit – mit novoga. Ostvarenje, sreća, ispunjenje uvijek se daju u onome čega još nema: novom predmetu ili onomu novom, što je posebno izraženo, partneru. Vjernost se potpuno gubi iz vida. U zakonodavstvu se počinje gledati na vjernost čak kao na nešto zastarjelo, prevladano. To je kapitalistička logika, jer s kapitalističke točke gledišta, vjernost je kontraproduktivna. Kapitalizam prisiljava na nevjernost onome trenutnom, usmjerava želju za uvijek novim [za kupovinom, prodajom i zaradom].
Prema psihoanalizi, traženje uvijek novoga, novoga koje je veliki mit hipermodernosti, nužno uzrokuje uvijek jednako nezadovoljstvo. Obmana je, naime, u tome što se novo suprotstavlja jednakome, logikom da će nas novo osloboditi od istoga. Novo se dakle nudi kao oslobađajuće, kao sloboda u odnosu na ono što se posjeduje a što mu je identično. Ovdje se krije ključ hiperhedonizma našega vremena. Takvu želju, histeričnu, u biti nikada nije moguće zadovoljiti i ona na koncu guta samu sebe.
Novo u istome
Pravo čudo je pak u tome da se novo pronalazi u istome. Italo Calvino je govorio da knjiga postaje klasik onda kada se njezin sadržaj ne može iscrpiti poslije bilo kojeg čitanja. Uvijek je ista i uvijek nova. To se može najslikovitije ipak vidjeti u situacijama kada se dogodi ljubav među osobama. Čudo ljubavi je u tome da se u osobi kod koje se poznaju najsitniji vanjski detalji, kod koje nema ništa novo, svaki put kada je pogleda, onaj tko je voli, u njoj otkriva novo. Uvijek je ista, a novost se nikada ne može iscrpiti. Voljena, željena osoba ne može se isprazniti od novoga. Ne može, stoga, biti istina da dužina trajanja veze razmjerno odgovara opadanju želje za voljenom osobom. Postoje veze (ne samo među supružnicima i ljudskim bićima, nego općenito) koje postaju sve čvršće što duže traju. Radi se dakle o vjernosti, što se teško prihvaća u naše vrijeme.
Želja kao istina, kao samoostvarenje
Ljudska želja nalazi ispunjenje samo ako osoba osjeti da je od druge osobe željena. Želja se dakle u bitnome razlikuje od potrebe, koju karakterizira jednostrani odnos subjekta prema objektu (žedan sam i imam potrebu piti vodu). U temelju zadovoljenja ljudske želje je prepoznavanje da nas netko drugi želi. Od najranijeg djetinjstva primjećuje se želja da dijete želi da bude željeno od oca, majke…, da ima posebno mjesto u njihovoj želji. U ovom smislu želja nije ništa drugo nego ljubav, jer je u biti ljubavi želja da jedna osoba osjeti da je od druge osobe željena. Obostrani osjećaj željenosti stvara ljubav. Za život ljudskoga bića nužno je da osjeti da je od drugoga željeno, odnosno voljeno. Svatko čeka svoje mjesto u želji drugoga, traži nezamjenjivost u želji drugoga.
Što to znači za život, ilustrira primjer iz jedne ustanove u Rumunjskoj nakon pada komunizma. Ustanovu za napuštenu djecu posjetio je novinar. Uočio je više grupa djece u istoj velikoj prostoriji. U oči su mu upale dvije grupe. Jednu su činila društvenija djeca, otvorena za igru i razgovor, dok je druga bila sastavljena od djece koja su odbijala svaki kontakt i komunikaciju. Novinar je pitao ravnateljicu ustanove odakle takva razlika. Odgovorila mu je da su djeca koja su sada zatvorena i povučena prije bili snažni i jaki pojedinci koji nisu osjećali potrebu za nježnošću, za zagrljajem. Dok je kod druge grupe, kod djece koja su sada otvorena i komunikativna, bio prisutan osjećaj ranjivosti i krhkosti. Da bi preživjeli imali su potrebu za drugim, željeli su da ih drugi žele, vole. Sada dakle imaju normalan razvoj. Ljudskom biću je potrebno, kao što je biljci za život potrebna voda, da osjeti da ga drugi želi. To se prije svega ostvaruje u formi riječi, kada osoba osjeti da netko baš njoj upućuje riječ (inflacija riječî ne spada u ovaj kontekst). Ne radi se o beskonačnom dijalogu i uvjeravanju drugoga u nešto, nego da se pomogne drugome da kroz riječi osjeti ljubav koja će mu pomoći da u sebi otkrije želju za vlastitim putom.
Ako se želja jedne osobe realizira u činjenici da je željena od druge osobe, to onda znači da samoostvarenje dolazi od drugoga, drugi daje ime. U našem vremenu postoji uvjerenje da je najzreliji oblik života onaj koja se realizira sam iz sebe, neovisno o drugome. Na taj se način od života pravi karikatura, zato što zrelost života ovisi o prepoznavanju da je život bez drugoga ništa. To prepoznavanje humanizira život. Snovi o neovisnosti o drugima su neoliberalni snovi u smislu današnje hipermoderne kulture (želja se pokušava ostvariti u dostizanju novoga koje uvijek ostaje neuhvatljivo). Psihoanalitička praksa pokazuje da pacijenti kada trebaju pričati o sebi uvijek započnu pričati o drugome (o majci, ocu, mužu, supruzi, sestri…). Središte jedne osobe čine drugi. Iluzija bi stoga bila misliti da je moguće ostvariti se iz samoga sebe. To je već kao opasnost prepoznato u biblijskoj priči o Babilonskom tornju. Željeli su se uzdići do Boga, oblikovati samo jedan narod i imati jedan jezik. Zbog toga su propali. Nasuprot njima je zajednica s različitim tradicijama i jezicima u kojoj postoji uvijek potreba za prevođenjem, približavanjem, učenjem.
Želja se stereotipno gotovo uvijek povezuje s nekim suprotstavljenim zakonom. Nešto se želi, ali zakon to brani. Međutim, ovdje želju treba shvatiti posve drukčije: nema suprotstavljanja želje zakonu, niti je ova želja hir, ona naime sama postaje zakon, jedini zakon koji ima smisao. Svaki put kada postoji stvarna, istinska želja (ne želja kao obmana!), prepoznaje se kao dužnost. Osoba osjeća da je odgovor na želju njezina dužnost. Želja dakle nije suprotstavljena dužnosti, nego je ona njezina prva radikalna forma. Kada postoji stvarna želja da se slijedi određeni životni put (izabere određeno zvanje tada želja postaje životna istina, zakon i dužnost, koju treba slijediti (prepreka često mogu biti roditelji i bližnji koji, s dobrim nakanama, nameću svoje želje). Osoba koja ne slijedi put koji mu želja pokazuje, nužno mentalno obolijeva.
Kako netko može znati da slijedi zakon svoje želje? Jednostavno, ako osjeća da mu je život ispunjen. Naravno, budući da je čovjek društveno biće, između ispunjenog života i želje postoje i drugi elementi [bolesna društva, kao što je naše u BiH, rijetkima pružaju mogućnost da prepoznaju i ostvare svoje želje, prim. prev.]. Ali u bitnome ostaje istina: ako se čovjek udalji od onoga što stvarno želi uraditi sa svojim životom, obolijeva zato što radi protiv sebe samoga, ostvaruje želje nekoga drugog umjesto svojih. Egzistencijalna istina takve želje sastoji su u sljedećem: osoba se nalazi između dvije mogućnosti: prvo, da slijedi želju (svoju istinu i životni put), pa ako to nije moguće, drugo, život gubi svaki smisao. Nema veće noćne more za čovjeka nego da se budi znajući da je njegov život zarobljen željama drugih.
Epilog
Treba imati na umu jednu krajnost koja se može pojaviti ako se samo juri da se bude željen od drugoga, a da se osoba nikada ne upita što ona stvarno želi. Svatko bi trebao otkriti svoju želju, životno utemeljenje i svoj put, i slijediti ga. Ne treba misliti da je izbor vlastitog puta (na kojem osoba prepoznaje najvlastitiju partikularnost, koja se ne slaže nužno s očekivanjima drugih) egoizam. Upravo suprotno, egoistična je ona osoba koja bi htjela drugoj osobi nametnuti svoje želje koje bi onda odredile život te osobe. Zadovoljenje vlastite partikularne želje, uvjet je mogućnosti zrele želje da se bude željen od drugoga. Ono što se u zajedništvu dijeli, u biti je nedjeljivo, jer partikularnost je nedjeljiva, a ipak se daruje drugome. U tome je tajna i privlačnost zrelih odnosa. U odnosu prema drugima, i u najvećoj intimnosti, treba čuvati prostor tajne druge osobe. Nikakva bliskost ne može do kraja otkriti tajnu drugoga. To je, dakle, preduvjet zdravih i zrelih odnosa, u kojima se isto uvijek otkriva kao novo.
Posebnu ulogu u otkrivanju takvih želja imaju škole. U njima mladi trebaju otkriti strast prema određenom području. U tome im najviše pomažu učitelji koji sa strašću prenose znanje o svojim predmetima. Ta strast može potaknuti mlade da se u njima probudi želja i sklonost prema nečemu. Pomoći mladom čovjeku da otkrije svoje želje, sklonosti prema određenom načinu života i zanimanja, važnije je od prenošenje mrtvih informacija. Mlade osobe koje traže vlastiti put, ne podnose starije koji dijele previše savjeta, koji se pretvaraju da sve znaju o životu. Najviše im pomažu primjeri života osoba koje su, unatoč slabostima i greškama koje ne skrivaju, pronašle vlastiti put i imaju ostvaren život.
Pripremio: J.Š., polis.ba
Naslovna foto: polis.ba
