Još uvijek bjesni rat koji je odnio do 600 000 života.
Brutalni rat u istočnoj Africi odnio je do 600.000 života. Ovog Božića mnoge porodice ne znaju jesu li njihovi najmiliji živi.
Još uvijek bjesni rat koji je odnio do 600 000 života. Njegove žrtve svjedočile su šokantnim kršenjima ljudskih prava i, tragično, civili su bili namjerno ciljani. Desetine hiljada žena su silovane. Rat traje već dvije godine, ali postoji mogućnost da čak i ne znate gdje je. Iako je daleko smrtonosniji od rata u Ukrajini, zapadni mediji su ga uglavnom ignorisali.
Dana 4. novembra 2020., kada je premijer Etiopije Abiy Ahmed, dobitnik Nobelove nagrade za mir, najavio vojnu ofanzivu na sporni teritorij Tigraja, bilo je teško zamisliti koliko će ona postati katastrofalna. Populacija od više od 6 miliona ljudi, pod vladinom blokadom, gurnuta je u masovnu glad – s malom djecom koja umiru od akutne pothranjenosti. Tigraj je postao središte kampanje silovanja i nestanka interneta, što je dodatno pojačalo psihološku torturu s kojom su suočene žrtve i porodice koje su izgubile kontakt sa svojima.
Prije rata, Tigraj je imao 47 bolnica, 224 zdravstvena centra i 269 funkcionalnih ambulanti; danas je više od 80% bolnica oštećeno ili uništeno od strane etiopskih i eritrejskih vojnika, a službe hitne pomoći više ne postoje. Statistika i razmjeri ljudske patnje znače da bi oči svijeta trebale biti uprte u Tigraj, ali dvije godine kasnije čini se kao da ih niko ne gleda. Ono što je posebno tragično je da nedostatak pažnje nije zato što međunarodna zajednica i mediji nemaju sredstava. Ove smo godine vidjeli što je moguće kada svijet odluči da je neki sukob važan, a da si životi koji su njime uništeni vrijedni brige.
“Moja porodica je iz Tigraja, a od početka rata imali smo ograničenu komunikaciju s rodbinom. Zadnje što sam čuo od svoje tete bila je kratka glasovna poruka u martu u kojoj je pisalo da su ostali bez novca i lijekova i da su stvari strašne. Od tada se nismo čuli s njom. Uz ograničenu komunikaciju u nekim regijama, neki Tigrajci koji žive u inostranstvu saznali su za gubitak svojih voljenih tek nakon više od godinu dana. Mnogi Tigrajci u dijaspori sada su se pomirili s činjenicom da će, kada komunikacijske linije budu u potpunosti obnovljene, vjerovatno saznati za još više gubitaka i patnje”, piše Magdalene Abraha za The Guardian.
Dana 2. novembra ove godine uslijedilo je tiho slavlje, jer su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum. Neki su se nadali da bi ovo mogao biti prvi korak prema pravdi i trajnom miru. Ipak, sedmicama kasnije stižu izvještaji o eritrejskim vojnicima koji pljačkaju gradove, raseljavaju, hapse i ubijaju civile u Tigraju. Ostaje neizvjesno kako će počinitelji zlostavljanja civila biti efikasno istraženi i privedeni pravdi – pogotovo jer se zlostavljanja nastavljaju.
Za zapad, ovaj rat, koji se većim dijelom odvijao u mraku, postavlja važna pitanja o tome kako mediji izvještavaju o sukobima i humanitarnim krizama. Podsjeća nas na mračnu stvarnost da nisu svi sukobi, niti sve humanitarne krize jednake, bez obzira na užasnu ljudsku cijenu.
“Tragedija je što je Tigraj postao zaboravljena katastrofa. Dok ovo pišem, veliki dio Tigraja je još uvijek nedostupan ili nedostupan, civili ne mogu pristupiti svom novcu, gladuju, zdravstvena kriza je ogromna i još uvijek ih terorišu milicija i vojnici. Ostaje pitanje kako je međunarodna zajednica ignorisala stotine hiljada ljudi koji umiru? I šta znači da se takve zloupotrebe pravosuđa smiju događati? Kada se sve sabere, naša globalna savjest mora računati s činjenicom da, dok se ovo ljudsko krvoproliće dogodilo, mi smo odlučili ne gledati”, piše Abraha.
Buka
