Jedno zamišljeno ubojstvo na dan – psihijatar iz kuće van!
– Saul Below, Herzog
Što bi rekao genijalni renesansni pisac William Shakespeare da slučajno prođe ulicama našeg grada ponedjeljkom prije podne? Vjerojatno bi se začudio toj pasivnosti na licima ljudi. Pitao bi se – Zašto tako bezvoljno, gdje je nestao život, što se čeka? Možda bi povikao – Ljudi, niste bespomoćni, učinite nešto! Jeste li živi ili mrtvi? I naš Marin Držić, kad bi se našao u našem stoljeću, na našim ulicama, vjerojatno bi se jednako začudio. Sigurno bi upozorio – Ljudi pazite, život je kratak, ne budite tako pasivni! Sloboda nema cijene, uzmite slobodu u svoje ruke!
Prolaznici bi pozvali policiju, a Shakespeare i Držić ostali bi bez svojih bodeža koje su naslijedili još od oca. Posjedovanje hladnog oružja ušlo bi u zapisnik, a psihijatar bi spomenuo kako se radi o još jednom slučaju paranoidne psihoze, što je danas, u vrijeme krize, čest slučaj.
Stvarno, možemo se upitati, gdje su nestali bijes, ljutnja, destrukcija i druge književne teme o kojima se pisalo prije nekoliko stoljeća? S druge strane, zašto se često kaže da živimo u narcističkom društvu? Nisu li na mjesto intenzivnih i dubokih osjećaja došle velebne, grandiozne fantazije vlastite beskonačnosti?
Gdje je nestao bijes?
Kada u Google tražilicu upišemo pojmove – ljutnja, bijes, agresija, na prvih desetak stranica Google nam nudi savjete kako da te “negativne” osjećaje zatomimo, kako da ih se što prije riješimo. Sav se razgovor o ljutnji tako pretvara u tzv. “Anger management”, kojem je jedini cilj pročistiti organizam od “otrovnih” raspoloženja.
Na naše iznenađenje, nećemo naći ni jedan savjet kako spomenute afekte prihvatiti, sadržavati ili dijeliti s drugima. Takve savjete možemo pronaći isključivo u psihoanalitičkoj literaturi, gdje običan smrtnik nema pristup.
S druge strane Google tražilica nam nudi nebrojene savjete u vezi jednog drugog fenomena našeg vremena, a to je – stres. Znamo za desetke, stotine metoda relaksacije, vizualizacije, meditacije, kojima je cilj – smanjiti stres. No što je to stres?
Nije li mržnju, tu omraženu riječ, zamijenila riječ – stres? Stres je riječ koja ne otkriva baš ništa, posve je neutralna, politički korektna. Tako ne smijemo reći – ljutim se na oca, mrzim šefa, bijesan sam na predsjednika! Ali reći kako sam zbog njih pod stresom, to je već društveno prihvaćeno. Kao da iskreno osjećati, biti autentičan, nije dobro, ali biti bolestan, to se smije. Nije li to “bijeg u bolest” cijelog našeg društva? Tu potrebu da se očistimo od sveg negativnog, tu želju da se uzdignemo iznad sveg afektivnog, krvavog, zovemo – narcizam.
Što je narcizam?
Narcizam možemo tumačiti dvostruko, epistemološki i ontološki.
Epistemološki – tako da proširimo granice našeg znanja o narcizmu, da spoznamo što je više moguće. No pri tome ne smijemo zaboraviti da naše znanje o narcizmu nije realno, nije točno. Ne zato što je psihologija nova znanost i još nije do kraja izoštrila svoje mjerne instrumente, već zato što se iskustvo i doživljaj ne mogu mjeriti. Do njih se dolazi jedino uživljavanjem, empatijom. Tako naše znanje o narcizmu možemo zvati i metafizikom jer ono zanemaruje autentični doživljaj osobe i time postaje apsolutnom, objektivnom istinom.
No narcizam možemo tumačiti i ontološki, odnosno, možemo se upitati – Kako je to biti narcis?, kako se osjeća narcis?, kako je to živjeti narcizam?. To je tzv. fenomenološka perspektiva koja u prvi plan stavlja iskustvo i doživljaj.
Freudova psihoanaliza, psihologija i neuroznanosti “znaju” što je to narcizam i tako postaju metafizikom, dok se npr. Kohutova psihologija osobnosti približava fenomenologiji po tome što kao glavnu metodu istraživanja koristi empatiju i uživljavanje.
Po Freudu, narcizam je obrambeni mehanizam kojim osoba nastoji zaštiti svoj ego u trenucima krize. Freud kaže kako je kod narcizma libido osobe okrenut prema unutra, prema samom sebi. Libido možemo odrediti kao želju, potrebu, žudnju svakog ljudskog bića da se proširi na drugu osobu, da se s njome zauvijek stopi. Narcizam se, prema tome, okreće od vanjskog svijeta i kao bumerang vraća subjektu pri čemu vanjski svijet gubi na svojoj važnosti, osiromašuje se.
Po Kohutu narcizam je doživljaj bivanja centrom svemira, doživljaj bivanja velikom cjelinom, pri čemu su svi drugi samo njegovi dijelovi. Kohut to iskustvo opisuje riječima – Ja sam savršen, a ti si dio mene! Taj doživljaj uključuje brisanje granica između Ja i Ti, drugim riječima, sve postaje jedno. Tako osoba s težim oblikom narcizma vjeruje kako može čitati misli druge osobe ili kako može znati što druga osoba osjeća, čak i na udaljenosti. Druga osoba time gubi svoj značaj, gubi svoju Drugost, postaje transparentna, nevažna, apsorbirana.
Narcizam odvaja ili povezuje?
Na prvi nam se pogled može učiniti kako narcizam štiti osobu tako da je odvaja, izolira od svijeta i drugih ljudi. Mislimo kako osoba nema svijest o drugima, kako s drugima nije povezana, kako je sama. No upravo je suprotno.
U narcizmu se osoba s drugom osobom povezuje kroz spomenutu fantaziju – Ja sam savršen, a ti si dio mene!
Tako svaka narcistička fantazija u sebi sadrži neki oblik stapanja s okolnim svijetom, jer kao što već znamo, čovjek nema sposobnost izolirane, odvojene egzistencije. U svakoj narcističkoj fantaziji, od one manje, neurotične, do one veće, psihotične, osoba na neki način nastoji ukinuti razliku, poništiti drugost, i tako drugu osobu svesti na sebe sama. Cilj narcizma stoga nije uništiti drugu osobu, već uništiti one razlike koje razdvajaju kako bi se s drugom osobom bilo jedno. Čak je i empatija, naša fantazija da drugu osobu znamo, jedan oblik narcizma, jedan oblik totalizacije u kojem drugu osobu stavljamo pod svoje. Drugim riječima, narcizam je oblik fantazije kako pupčana vrpca s roditeljem još nije prekinuta.
Čak i Freudove razvojne faze, oralna, analna, genitalna, označavaju one tjelesne zone u kojima unutrašnjost tijela dolazi na površinu, i s kojima je moguće ostvariti fantaziju povezivanja, stapanja s drugim.
Narcistički bijes
Bijes je neugodni doživljaj da neki naši afekti, neki naši dijelovi tijela, organi, ne smiju biti naši. Bijes je negacija naše potrebe da se zauzmemo za sebe. A kada se to želimo zauzeti za sebe?
Ako je narcizam fantazija savršenstva, tada je sve što me stavlja izvan centra svemira užasno poniženje, bolan dokaz mog nesavršenstva. A kada Ja nisam savršen – tada Ti više nisi dio mene, ostajem sam. Kada nisam povezan s Drugim moja cjelovitost nestaje, počinje raspad mog bića. Tada ja moram doći do tebe, moram obnoviti svoju cjelovitost, moram te uzeti, proširiti se na tebe. A ne smijem! Moje destruktivne fantazije i destruktivni afekti u mojem tijelu ne smiju biti moji. Za njih nemam imena, ne mogu ih izgovoriti, i tako nisu dijelom mog bića, ne ulaze u moj – relacijski dom.
Ljutnja je uvijek posljedica narcističke povrede, a nastaje spoznajom prekida pupčane vrpce. Ljutnja želi uništiti izvor mog poniženja – ako ga uništim moje je savršenstvo spašeno! No, tu leži i glavni paradoks narcizma – ako uništim izvor svog poniženja, drugu osobu, tada ostajem sam. Tko će me tada prepoznati kao centar svemira, tko će biti moja publika?
Kuda s ljutnjom?
Možemo se upitati – Što je sa zlostavljačima, sociopatima, psihopatima? Znamo kako se oni ljute, koliko su agresivni, ali se za njih ipak ne može reći da su sretni. Kako to?
Za umjetnost ljutnje važno je znati dvije stvari – što je pokrenulo ljutnju i što s njom učiniti.
1. Ljutnja nastaje spoznajom kako nisam centar svemira, spoznajom da postoji još barem jedno biće nad kojim nemam apsolutnu kontrolu i nadzor, koje nije moj produžetak. Kad u moj svemir prodre drugo ljudsko biće, uvijek se javlja ljutnja, to je neizbježno. Zašto možemo reći i kako prihvaćanjem ljutnje stvaramo druge ljude.
No zlostavljač svojom ljutnjom uništava druge. On misli kako drugu osobu mrzi jer je loša, jer je slaba, a ne jer je drugačija, jer je živa. Mi znamo da se ljutnja prema drugoj osobi koju vidimo dobrom, čak boljom od nas zove – zavist, i mi tu ljutnju junački prihvaćamo. Zlostavljač to ne može, on svoju zavist poriče. Zato u njegovom svemiru nema nikoga dobrog i cjelovitog, nema nikoga kome bi se divio, u kome bi pronašao ideal. Ukratko – svi su loši!
2. Mi znamo kako se destruktivne fantazije ne mogu ostvariti. Znamo kako osoba koja ruši naše velebne fantazije nije za to odgovorna, znamo da nije kriva što je bolja od nas. Čak i ako je uništimo to nam neće vratiti osjećaj samopoštovanja. S druge strane, zlostavljač i sociopat misle da će uništenjem objekta koji ugrožava velebne fantazije zauvijek vratiti doživljaj euforične nepobjedivosti. Drugim riječima, nama je dovoljno svoju ljutnju verbalizirati, izraziti kroz jezik i tako podijeliti sa svijetom. Zlostavljač mora ići do kraja, uništiti progonitelja, sve dok ne ostane posve sam. On nema riječi za ljutnju.
Njegova je nesreća da svijet nije prepoznao i prihvatio njegovu ljutnju još u ranom djetinjstvu. Nitko mu nije dao riječi za njegove afekte i zato ih ne može ih dijeliti s drugima. Može ih samo iživjeti. Ostaje zarobljen u svijetu velebnih fantazija, i ostat će tamo sve dok ga neka dobra duša iz tog svijeta ne oslobodi. To je motiv bajke Ljepotica i zvijer, po kojoj je Jean Cocteau 1946. godine snimio i film.
Što je loše u narcizmu?
Zašto velebne fantazije nisu dobre, zašto ne mogu poslužiti kao stabilan organizator naših iskustava? Zato što osoba na dubljoj razini ipak osjeća kako sa svijetom nije jedno, ona zna da je pupčana vrpca zauvijek prekinuta. Zato živi u strahu kako će ta spoznaja jednog dana uništiti njene velebne fantazije, što je za nju kraj svijeta, katastrofa. Njene obrane tako postaju sve jače, dok na kraju ne ostane ništa drugo osim obrana. Zato afekte ne smijemo skrivati, moramo ih dijeliti.Prva je razmjena osjećaja ona između djeteta i majke. Dijete pomalo uviđa kako majčina empatija nije savršena, pomalo spoznaje kako je majka zasebna osoba. Ta ga spoznaja ljuti, on želi majku zarobiti, učiniti dijelom sebe, svojim produžetkom. Stoga dijete uništava majku svakim dijelom svog tijela, njegove su destruktivne fantazije neizmjerne i neizrecive.
Mora li se potiskivati?
Po Freudu, biti civiliziran znači potiskivati negativne afekte, što vodi prema nelagodi, tjeskobi. To znači biti neurotičan, uvijek se prilagoditi, odustati od svojih nagona. Pitamo se, moramo li zaista odustati od svojih nagona, moramo li odustati od fantazije povezivanja s drugim ljudima?
Kohut kaže kako se s drugima povezujemo na dva načina, arhaičnim stapanjem i zrelom usklađenosti. Znači, nije potrebno odustati od povezivanja ako se povezujemo empatijom. Tako je odrastanje pomak od povezivanja kroz stapanje, (attachment), prema povezanosti kroz usklađenost, empatiju (attunement). No usklađenost traži prekid stapanja, što ne prolazi bez afekata ljutnje i ubilačkog bijesa.
Afekti ljutnje, bijesa i mržnje postaju negativnim tek kada roditelj na njih reagira negativno, kada na dječju agresivnost reagira odbacivanjem. Za dijete, baš kao i za odraslu osobu, odbacivanje znači prekid, odvojenost, izolaciju, ukratko – smrt. U takvom kontekstu pokazati afekte ljutnje prema roditelju značilo bi sudbinu goru od smrti. Samoubojstvo je pokušaj da se mržnja okrene od roditelja zlostavljača i usmjeri prema sebi samom. Tako se, u fantaziji nesretne osobe, povezanost sa zlostavljačem nastavlja i poslije smrti, što je možda i bolje od života u izolaciji.
Empatija
Ako nas dijete zatraži dvadeset kuglica sladoleda sad i odmah, što ćemo učiniti? Ispuniti njegovu želju i tako smanjiti njegov bijes? Moramo znati da dijete zapravo traži potvrdu vlastite inicijative, želi vidjeti odraz vlastite volje, biti u centru svemira. Sladoled je samo zamjena za pravu stvar. A što ako mu ponudimo samo dvije kuglice sladoleda, ali uz to i našu empatiju. Dijete će reagirati ljutnjom, ubilačkim bijesom, što možemo razumjeti. Njegova se fantazija svemoći upravo srušila! No ako na dječje riječi – Ubit ću te!, reagiramo razumijevanjem, bez osvete ili kazne, ako dijete zaista osjeti da smo prihvatili njegovu agresiju, njegove afekte, ono će biti zadovoljno i cjelovito. Dijete je izgubilo fantaziju svemoći, ali je zato dobilo realnu moć.
Osim toga, kada dijete kaže – Ubit ću te!, ono dobro zna kako se radi o fantaziji, ono to ne želi zaista učiniti. Upravo suprotno, ljudi koji poriču svoje afekte agresije, oni kojima nije dano da svoju ljutnju povežu s ostatkom osobnosti, postaju najveći zlostavljači i sociopati.
Kada smo ljuti mi ne želimo zaista uništiti svijet, mi želimo da svijet prepozna naš doživljaj uništenja i nas same kao centar inicijative. Čak nije potrebno da nas svijet potpuno razumije, dovoljno je da prihvati našu ljutnju zbog neizbježnog nerazumijevanja.
Na kraju, pitamo se, možemo li odvojiti osjećaj ljubavi od agresije? Nije li razlika između zaljubljenosti i ljubavi u tome što kod zaljubljenosti mi ostajemo jedno s drugom osobom, dok se kod ljubavi možemo od nje odvojiti, pa i po cijenu ljutnje, bijesa i mržnje. Možemo li uopće reći – Volim te!, ako prije toga nismo rekli – Želim tvoju smrt!?
Drugim riječima, tek kad zaista nekog ubijemo, u svojoj fantaziji, počinje pravo žalovanje, naša vrata prema svijetu druge osobe. O tome, sljedeći puta!
“Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light…”
Dylan Thomas
Vladimir Nemet
Izvor:
Svi članci autorke/a – P.U.L.S.E
