Dodik po naredbi Putina započinje rat u BIH?

Je li Dodikova izjava da će Republika Srpska “u dogledno vrijeme raspisati referendum o otcijepljenju” potaknuta krimskim referendumom, po sistemu “vidjela žaba da konja potkivaju pa digla nogu”, ili Dodik zna da može računati na potporu Putina? Štoviše, je li ovakav Dodikov “coming out” izravno potaknut iz Moskve? Dodik je zadnjih tjedana u više navrata bio tamo.

(Autor: Marcel Holjevac – Photo: Marcel Holjevac – dnevno.hr)

Stoji li Putin iza Milorada Dodika? Otvara li Moskva sukob u Bosni, kako bi umanjila pritisak zbog Krima i prebacila fokus zbivanja u europsko dvorište? Nekoliko stvari upućuje na takvu mogućnost: prije svega, sastanci s ruskim inoministrom Lavrovom i predsjednikom uprave Gasporma Milerom u Moskvi, ali i njegove radikalne izjave i učestali odlasci u Rusiju posljednjih tjedana.

Dodik je oprezan političar, i mnogo puta do sad je dokazao da se ne zalijeće, da nije sklon soliranju i avanturizmu. Naprotiv, on je strpljiv čovjek koji protiv vlade u Sarajevu ne vodi “blitzkireg” nego “sitzkrieg”: onako, po crnogorski, sjedi i čeka da Bosna sama padne. A razvoj događaja mu ide na ruku, i nema potrebe žuriti. Ovakav “iskorak” kao nekidan, kad je otvoreno najavio referendum za otcjepljenje Republike Srpske od BIH, mogao je biti potaknut povoljnim političkim trenutkom: slični referendumi najavljuju se u Kataloniji i drugdje a takav referendum održan je, kako znamo, i na Krimu. No to je malo vjerojatno: treba uzeti u obzir da je taj referendum na Krimu proveden po naredbi i uz punu vojnu zaštitu Moskve, kao što je uostalom i sličan na Kosovu, koji Srbiju toliko žulja, proveden uz vojnu zaštitu Amerike, i uz njihovo odobrenje. Da Dodik priželjkuje otcjepljenje, nije nikakva tajna, no on je posljednjih dana izrazito zaoštrio svoju retoriku i mnogo je izravniji. To upućuje da ima “zaštitnika”, jer samo diletant u politici bi bez ozbiljnog “sponzora” krenuo u takvu avanturu kao što je otcjepljenje, ma kako “trenutak bio povoljan”. Jednostavno, Dodik zna da EU može preko Viskog predstavnika zaustaviti takav razvoj situacije, ako mu nitko moćan ne drži leđa.

A leđa mu sasvim sigurno ne drži Srbija, uostalom ona i nije dovoljno moćna da se suprotstavi EU: naprotiv, EU od Vučića očekuje da urazumi i smiri Dodika. Da je Vučić, inače notorni četnik, izabran kao igrač zapada i EU i uz njihov blagoslov, kao onaj koji bi trebao Srbiju okrenuti na stranu zapada i “preoteti” je Rusiji, nije naročito sporno. A po svemu sudeći medijator bi u tom “urazumljivanju” trebala biti i Hrvatska, jer sasvim sigurno da Hrvatska nije svoj prijedlog rješenja krize u BIH dala na svoju ruku. Uostalom, Hrvatska je toliko pasivna i nezainteresirana za vanjsku politiku, pa i za ono što joj se u vlastitom dvorištu događa, da gotovo nadrealno zvuči tvrdnja da je Hrvatska “jedna od rijetkih država koja je dala svoj prijedlog za rješenje političke krize u BiH”. U jednom “non paperu” koji je podijeljen državama članicama, kao i EU institucijama, Hrvatska predlaže da se otvori pristupni proces s BiH te da se u tom procesu traži rješenje problema, a ne da se čeka njihovo rješenje kao uvjet za početak procesa. To je posve na tragu britanske politike, čija je Hrvatska očita marioneta još od dolaska Josipovića na vlast, politike očuvanja BIH kao jezgre budućih balkanskih integracija. Gledati britansku politiku kao isključivo prosrpsku je pogrešno: Britanija, istina, vidi Srbiju kao jezgru “zapadnobalkanskih integracija”, kao jugoslavenski Pijemont, ali upravo zato nipošto ne želi vidjeti Srbiju u ruskoj sferi interesa. Zato podržava ulazak BIH i Srbije u EU, među ostalim i namještanjem “proeuropske” vlasti u Beogradu, jednako onako kao što je kočila svim sredstvima ulazak Hrvatske mimo ulaska cijele “Jugosfere”.

Ukratko, nikom na zapadu u ovom trenutku ne odgovara raspad BIH. Naprotiv, Rusima to i te kako odgovara: time se rat prebacuje u dvorište EU, a Srbija pridobiva na stranu Rusije. Srbi će rado perspektivu ulaska u EU kad – i – ako zamijeniti perspektivom malo veće Srbije, i to je ono čime ih Rusija može uvijek “kupiti”. Putin to zna.

A tu hipotezu najbolje potvrđuje sastanak u Moskvi spomenut na početku: Milorad Dodik razgovarao je tamo krajem veljače s ministrom inostranih poslova Ruske Federacije Sergejom Lavrovim i predsjednikom Upravnog odbora Gasproma Aleksejem Milerom i tom prilikom je nedvosmisleno podržan projekat Južni tok čiji bi krak kroz Republiku Srpsku trebao biti završen do 2016. godine. A TV RS je javila da je Dodik je sa svojim domaćinima razgovarao i o političkoj i ekonomskoj situaciji i međusobnim odnosima RS i Rusije. Tako je memorandumu iz Sočija, kojim su RS i Rusija dogovorile izgradnju dvije plinske elektrane, dodana još jedna bitna stavka: formiranje zajedničke kompanije koju bi osnovali ruski div (po hrvatskim projugoslavenskim medijima: gigant) “Gazprom” i “Gas RS” iz Republike Srpske. Dogovoreno je da se u narednih nekoliko tjedana sačini prijedlog ugovora koji će formalizirati odnos Ruske Federacije i RS u vezi plinovoda “Južni tok”.

U svjetlu novih odnosa EU i Rusije, malo vjerojatno da bi Rusi željeli da taj krak južnog toka i njihova ulaganja završe negdje u EU. Naprotiv, pojačana sovjetska ulaganja u Srpsku i ubrzanje gradnje plinovoda i gradnje elektrana jasno govore o ruskoj namjeri da Srpsku “otrgnu” od EU. Na takav razvoj upućuje i novo putovanje Dodika u Moskvu, pretprošli tjedan. Formalni povod za ovo je bila dodjela odlikovanja Fonda jedinstva pravoslavnih naroda za istaknutu djelatnost na jačanju jedinstva pravoslavnih naroda i unapređenje i jačanje kršćanskih (hrišćanskih) vrijednosti u društvu. Prizanje mu je uručio patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, na svečanosti u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi. Je li tom prilikom bilo kakvih političkih neformalnih susreta, nije poznato, no vjerojatno je nagrada dodijeljena upravo kako bi se imalo formalno obrazloženje za još jedan njegov posjet Moskvi unutar samo nekoliko tjedana: nagrada se, naime, dodjeljuje u koordinaciji Ruske pravoslavne crkve i Kabineta predsjednika Rusije. Dakle – osobno Putina! To je snažna politička poruka, kao i prilika da se u miru obave neki razgovori bez suvišne pažnje medija.