Ajša Barut Agić: Prosvjetni radnici i učenici žrtve udobnih fotelja

Većini starijih poznata je ljubav djevojčica prema učiteljici, ako ne iz ličnog iskustva onda bar drugarice iz školske klupe. Ovih dana se sjetih crnokose djevojčice iz druge klupe do prozora, koja je na malim školskim odmorima uvijek voljela sjesti u učiteljicinu stolicu i onako samouvjereno reći „želim biti kao moja učiteljica kad porastem“.
Sjetih je se ovih dana, prošle su godine, mnogo toga se promijenilo u društvu u kojem je mala djevojčica odrastala nesvjesna šta „veliki“ rade. Vjerovala je u svoj san i čvrsto koračala po snjegu, po kiši da ga ostvari. I došla je u svijet odraslih, sva sretna govoreći: „Želim da moji učenici budu njabolji, da im moja učionica bude drugi dom gdje se osjećaju sigurno, gdje vole provoditi vrijeme, da znaju da sam tu da ih čuvam i ne dam nikom.“
Napokon, došao je i taj dan, sa potrebnim dokumentima u ruci krenula je tražiti posao. Ali, djevojčica, sada već žena, shvatila je da će ona i stotine njenih kolega teško ostvariti svoj san. Shvatila je da su žrtve onih „velikih“. Sjete se ti „veliki“ nje i njenih kolega, rasipajući se njihovim zvanjima u septembru i oktobru svake izborne godine, a onda kada bura prođe  „veliki“ sjedu u svoje udobne fotelje, ona i njene kolege koji su njihova obećanja shavtali kao dug, koji su im pružili ruku prijateljstva, povjerenja, gledali ih s očima punih nade ostaju kao i predhodna ljeta pred vratima konkursnih komisiji po 5,6,7 ili više sati dnevno sedam do petnaest svakog ljeta. Oni „veliki“ odlaze na ljetovanja sa svojim porodicama, valjda odmarati neiskorišteni mozak i prazniti glavu od još praznije priče, a možda i diviti se sebi kako su uspjeli zaslijepiti ljude da ih ponovo izglasaju za ministre raznih ministarstava.

Rezultati njihovog ne/rada svima nama su poznati, već ispričana priča, priča zbog koje najveći broj građana nespokojno ispraća stari i dočekuje novi dan. Njihovo neznanje, nerad, letargičan odnos prema kompletnom životu nas, koji smo ih izabrali, nije zaobišao ni obrazovni sistem u BiH. Nesređenost obrazovnog sistema ogleda se u nedostatku jedinstvene politike na nivoima općine, kantona, entiteta i države. Pored toga, između obarazovne ponude i tržišta rada jaz se ne smanjuje. Obrazovne ustanove niču kao gljive poslije kiše, o kvalitetu takvih obrazovnoih ustanova se manje više već sve zna, ali ako tražimo posao u javnim ustanovama razlike ne postoji i nebitno je koji od pstojećih univerziteta si završio. Nakon prvog školskog zvona prošao je skoro mjesec dana, na upražnjena radna mjesta zaposleni su profesori i nastavnici većinom do kraja školske godine, ali na Birou za zapošljavanje u Visokom još uvijek imamo prijavljenih : profesora razredne nastave 19, profesora bosanskog jezika i književnosti 13, profesora historije 6, profeora geografije 6, profesora engleskog jezika 11 i td. koji će zajedno sa trenutno zaposlenim kolegama naredno ljeto provesti hodajući od škole do škole i od grad do grada.

Ona ljubav prema učiteljici s početka priče danas je sve rjeđa ne što djeca ne znaju da vole, ne što učiteljice to ne zaslužuju, nego što rijetki imaju tu sreću da ih jedna učiteljica čvrsto primi u ruke sa šest godina i već sa vrijednostima čovjeka preda njihovim nastavnicima.
Mnogo je upustava kako unaprijediti rad u nastavi, kako modernizovati nastavni proces, a malo je škola koje takvim zadacima mogu odgovoriti, jer većina njih još uvijek koristi prijeratna pomagala za nastavu ili nešto savremenije što su uspjeli dobiti raznim donacijama pojedinaca ili nevladinih organizacija.

Učenik je centar nastavnog procesa, a da li je to zaista tako ili je učenika ime i prezime. Svaki septembar učenik provede ne onako kako bi tebalo, privikavajući se na radne navike koje većina pomalo izgubi tokom ljeta, nego na novog nastavnika. Možda, do kraja školske godine, nastavnik uspije bar jednom učeniku prići dovoljno blizu. Upoznati njegovu ličnost, teperament, njegova zanimanja i želje. Učenik je već odvano prestao biti posebna od svih ostalih u odjeljenju, on danas čini samo broj, ime, prezime, dio kolektiva važan samo za popunu broja učenika u odjeljenju prema pedagoškim standardima. Da li još postoji toliko blizak odnos učenik – profesor, u kojem profesor poznaje učenikove probleme, tajne želje koje ne znaju ni njegovi najbliži? Da li su djeca zaista danas „lošija“ nego prije, da li su „lošije“ odgojena? Razmišljamo li zašto u njegovom drugom domu, koji se zova škola nedostaje ljubav, nedostaje im pažnja, nedostaje im razgovor, nedostaje im neko ko ih neće osuditi, već razumjeti i uputit bez obzira šta uradili, neko ko će im probuditi stid? Profesor ih upućuje ih kako živjeti, kako riješiti problem, samostalno donijeti zaključak, iznositi svoje mišljenje, zatim vjednostima i pravilima razgovora, shvatanju i poštivanju razlika i ostalim vrijednostima u životu. Profesori im žele pružiti sve to, naučiti ih svemu što znaju, ali…. Sve to zahtjeva mnogo vremene, da je drugačije samo obavezno obrazovanje bi trajalo manje od osam ili devet godina. Nije li previše od profesora koji radi u dvije, tri ili više škola, ako ima sreće u jednom gradu, ako ne putovat će od grada do grada, od profesora koji se uvijek nada, ali nikada nije siguran da li će i narednu školsku godinu biti tu, očekivati velike rezultate u namjerama da mlade živote postavi na ispravan put. A, često kažemo djeca nisu kao prije, a samo im nedostaju prave vrijednosti i sve će biti dobro.

Molim Vas, okrenite se oko sebe, uzmite svoje živote u svoje ruke, nedajete da Vam broj snova raste svakim novim jutrom, a mogućnosti njihovog ostavrenja blijede istim tim jutrom, nedajte da životima onih koje volite upravljaju oni koji su Vama Vaše živote sveli na preživljavanje, razmislite zbog sebe, zbog djece, zbog nas, zbog onog što volite, ko su oni koji su nas doveli tu gdje jesmo, prekrižite ih koliko god Vam oni u onoj obečavajućoj godini širili ruke i nudili prijateljstvo i dogovor. Ali, nestrahuujte priznati i sebi da ste krivi ili da ste bili naivni, da ste vjerovali u njihovu snagu, njihovu iskrenu želju, njihovu sposobnost da Vas vode boljim putem.
Vjerovali ste da će Vam pomoći da ostavrite svoje snove u ovoj zemlji u kojoj je samo, ali samo, normalan život postao san većine. Baš tada, kad Vam se osmjehnu i pruže ruku, sjetite se ko Vam je pružao besblatne osmjehe, ko je nepovratne trenutke života proveo s Vama i kad mu niste trebali, kad od Vas nije imao apsolutno nikakve koristi. Baš tada, dignite glavu, ponosno recite, ne!

Zabranite sebi da mislite kako Vi ne možete ništa promjeniti!

Ajša Barut Agić, profesor Istorije i latinskog jezika