Fikret Mehović: Kako je papina posjeta Turskoj pokrenula tihu arhitekturu otpora ruskom crkvenom i političkom uticaju

Papina posjeta Turskoj, iako naizgled protokolarna i pastoralna, otvorila je jedno od najvažnijih i najosjetljivijih poglavlja savremene geopolitike religije. Iza susreta u Istanbulu i zajedničkih molitvi skrivala se mnogo šira dinamika. Riječ je o procesu reformatiranja pravoslavnog svijeta i slabljenja ruskog vjersko-političkog monopola nad istočnim kršćanstvom. Zapadni diplomati, posebno oni uključeni u rad misija pri NATO-u i EU, tumače ovaj događaj kao ključni korak u dugoročnoj strategiji koja se može objasniti kao stvaranje koalicije pravoslavnih centara koji su spremni javno i institucionalno prekinuti zavisnost od Moskve, kako bi se spriječilo korištenje crkvenih struktura kao instrumenta ruske vanjske politike.

Konstantinopoljski patrijarhat, koji se historijski smatra „prvim među jednakima“ u pravoslavlju, godinama je bio pod intenzivnim pritiskom moskovskog patrijarhata, čiji utjecaj nakon Hladnog rata nije rastao samo na teološkoj osnovi već i kroz snažnu povezanost s ruskim državnim aparatima. Papina posjeta Istanbulu dala je legitimitet pokušaju oslobađanja ovog starog centra iz sjene Moskve, potvrđujući njegovu međunarodnu važnost upravo u trenutku kada je Rusija pokušavala proširiti svoj „duhovni suverenitet“ preko granica.

Ova posjeta potaknula je i druge pravoslavne zajednice da otvoreno razmotre vlastiti odnos prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Ukrajinska autokefalnost, već ojačana podrškom Carigrada, dobila je dodatni zamah, dok je u Gruziji, Rumuniji, Bugarskoj i Grčkoj ojačalo uvjerenje da evropski okvir identiteta i sigurnosti ne može biti u koliziji s crkvenom organizacijom. Umjereniji, proevropski orijentisani krugovi u ovim zemljama vidjeli su papinu posjetu kao diplomatsku potvrdu da je Zapad spreman direktno podržati emancipatorke pravoslavne centre u regionima gdje se Rusija oslanja na crkvenu infrastrukturu kako bi projektovala svoj politički i kulturni utjecaj.

U Turskoj, zemlji koja nosi složene odnose prema vlastitom hrišćanskom nasljeđu, ovaj susret dodatno je otvorio pitanje regionalne ravnoteže. Ankara je posjetu iskoristila da pošalje signal Zapadu o svojoj geopolitičkoj fleksibilnosti, ali i da pokaže da joj odgovara slabljenje ruske „meke moći“ u pravoslavnim zajednicama oko Crnog mora i na Balkanu. Time se, indirektno ali jasno, potaknula i jedna nova osovina saradnje između Vatikana, Carigrada i više pravoslavnih crkava koje traže prostor za distanciranje od Moskve.

U tom kontekstu sve glasnije se postavlja pitanje: nije li došao trenutak da se u Bosni i Hercegovini otvori rasprava o stvaranju autentične, domaće, bosanske pravoslavne crkve, koja će služiti svojim vjernicima, lokalnoj zajednici i međukonfesionalnom skladu, a ne geopolitičkim projektima velikih sila? Ako se širom pravoslavnog svijeta događa tiho, ali vidljivo preusmjeravanje od Moskve prema Carigradu i Rimu, zar nije logično da i pravoslavni vjernici u Bosni i Hercegovini dobiju mogućnost da vjeru prakticiraju u instituciji koja nije talac ruskih ili srpskih političkih ambicija?

U pozadini svega, papina posjeta Turskoj postala je zapravo početna tačka jednog šireg procesa a to je tihe, ali odlučne konsolidacije pravoslavnih aktera koji ne žele da njihova crkvena i nacionalna politika ostane vezana za rusku geopolitičku paradigmu. Taj proces nije spektakularan, ali je dubok. On znači redefinisanje duhovnog prostora Evrope, demontiranje struktura ruskog uticaja i otvaranje vrata jednoj novoj vrsti regionalnog partnerstva u kojem pravoslavlje postaje faktor stabilizacije, a ne instrument političke dominacije.

Fikret Mehović

magazinplus.eu