Bosna i Hercegovina između države naroda i demokratije ravnopravnih građana
Stranka demokratske akcije (SDA) je formulirala prve začetke svoje koncepcije Bosne i Hercegovine na osnivačkoj skupštini stranke 26. maja 1990. godine, referirajući se zapravo na ustavnu formulu ZAVNOBiH-a iz 1943. godine. Prema toj – jučer tačno 75 godina staroj – revolucionarnoj formuli Republika Bosna i Hercegovina nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska nego i muslimanska, i srpska, i hrvatska. U svom inače oštro antikomunističkom osnivačkom govoru, prvi predsjednik SDA, Alija Izetbegović, se ipak malo blagonaklonije usvrnuo na tu formulu ZAVNOBiH-a:
Ostaje nam, dakle, ono da je Bosna i muslimanska, i srpska, i hrvatska. Zašto ne? Neki će prigovoriti da je to komunistička formula. Nisam siguran, ali da li je to uopće važno? Ako malo bolje razgledam tu formulu, primjećujem da je potpuno nova, takoreći neiznošena, neopotrebljavana. Komunisti su dobro iznosali i istrošili samo onaj prvi dio te formule, prema kojoj Bosna nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska. A kao što znamo nije njihova ni bila.
Izetbegović je dalje razjasnio da «u posljednih 40 godina Bosna nije pripadala njenim narodima nego partijskoj birokratiji» i da će SDA dolaskom na vlast vratiti Bosnu «njenim pravim vlasnicima, što znači njenim narodima» (2005a: 17-21). Kao i drugi post-socijalistički nacionalistički pokreti u to vrijeme, SDA je time prezentirala svoj nacionalizam kao korektivni politički projekt koji će nadoknaditi navodnu nepravdu u prošlosti, dok je također mobilizirala prethodne ustavne formule nacionalnosti kako bi podigla nova očekivanja vlasništva nad državom (Brubaker 1996).
Osnivački govor Alije Izetbegovića kulminirao je u predstavljanje svojevrsnog SDA-ovog pandana ZAVNOBiH-u kao SDA-ovo glavno predizborno obećanje za prve post-socijalističke izbore u Bosni i Hercegovini:
Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi i sačiniti samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike može odrediti samo narod na slobodnim izborima.
Prvi broj Muslimanskog glasa – lista SDA – je zatim razjasnio da bi takav dogovor naroda u Bosni i Hercegovini prirodno imao oblik koalicije stranaka SDA-SDS-HDZ:
SDA se zalaže za prirodan oblik vlasti u BiH, što podrazumijeva da sva tri naroda u BiH izaberu svoje predstavnike u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti; državom Bosnom i Hercegovinom treba dakle da vlada muslimansko-srpsko-hrvatska koalicija.
SDA-ov pandan ZAVNOBiH-u je time opravdao koaliciju SDA-SDS-HDZ kao prirodnu alijansu koja može vladati i predstavljati tri naroda Bosne i Hercegovine.
Izetbegovićeva najava novog dogovora naroda sa osnivačke skupštine SDA je iste večeri emitirana u Dnevniku TV Sarajeva i brzo nakon toga je uslijedila oštra reakcija jednog od tada vodećih građanskih aktivista u BiH, Tarika Haverića. Haverić je tih dana pod pseudonimom «Jugoslav Bosanac» pisao tekstove za sedmičnik Nedelju. U ranijim tekstovima Haverić je naprednjačio u kritikovanju rastućih nacionalizma u Jugoslaviji. U augustu 1988. godine je zamjerio Miloševiću da se služi situacijom na Kosovu za nacionalističku mobilizaciju (2009: 26-30) i u martu 1990. godine je osudio Tuđmanove nacionalističke izjave o mogućoj promjeni granica Bosne i Hercegovine (2009: 99-106). Zatim je Haverić u julu 1990. godine odbacivao Izetbegevićevu najavu novog dogovora naroda kao krajnje neznalačku, jer je smatrao da je Izetbegovićevo insistiranje na suverenosti naroda poništavalo suverenost Bosne i Hercegovine i drugih republika kao jedinih pravnih subjekata u dogovorima o ustavnom rješenju jugoslovenske krize (2009: 129-136).
Izetbegović je za jugoslovenski dnevnik Borba ipak potvrdio da smatra da «narod je izvor suverenosti, dok republika je samo izraz toga» (2005b: 21-27) i ponovio je tu tezu za bosanski dnevnik Oslobođenje tvrdnjom da «narod je nosilac izvornog suvereniteta» (2005c: 15). Programska Deklaracija SDA (2005d: 78-85) je štaviše razjasnila da su se Alija Izetbegović i SDA od početka bavili narodom u etničkom smislu a ne u smislu građana republike:
Bosansko-hercegovački Muslimani, kako oni koji žive u BiH, tako i oni van njenih granica, predstavljaju autohtoni bosanski narod, te prema tome čine jedan od šest historijskih naroda Jugoslavije, koji ima svoje historijsko ime, svoje tlo pod nogama, svoju historiju, svoju kulturu, svoju vjeru, svoje pjesnike i pisce jednom rječju, svoju prošlost i svoju budućnost. SDA će stoga oživljavati ovu nacionalnu svijest bh. Muslimana i insistirati da uvažavaju činjenice njihove nacionalne samobitnosti sa svim pravima i političkim konsekvencijama.
Ovaj ključni stav iz Programske Deklaracije je definirao SDA kao nacionalističku stranku zbog insistiranja na nacionalnu samobitnost kao najviši izvor političke legitimnosti. Prva polovina crtala je SDA-ovu zamisao muslimanskog naroda uz neodređene historijske, teritorijalne, kulturne i vjerske kriterije. A druga polovina je insistirala da SDA zamišlja muslimanski narod kao suverenu zajednicu sa pravnim i političkim interesima. Ova narodnjačka retorika koja je insistirala na narodnu samobitnost kao jedinu legitimnu osnovu za političke zahtjeve karakterizirala je vladajuće stranke u svim jugoslovenskim republikama i njena beskompromisnost potaknula je polarizaciju između ovih stranaka u jugoslovenskoj krizi.
Tarik Haverić je ponovo bio među prvima u kritikovanju beskompromisnosti i protivrječnosti ove narodnjačke retorike kod svih vladajućih stranaka u Jugoslaviji nakon prvih post-socijalističkih izbora 1990. godine. U januaru 1991. godine Haverić je konfrontirao srpske nacionaliste sa time da njihovo insistiranje na suverenosti srpskog naroda kao argument za novo razgraničenje unutar Jugoslavije konsekventno zahtjeva novo razgraničenje između Srba i Albanaca na Kosovu. Slično je Haverić ustanovio da zahtjev hrvatskih nacionalista za etničko razgraničenje u Bosni i Hercegovini konsekventno zahtijeva isto takvo razgraničenje u Hrvatskoj. Haverić je time kritikovao licemjerstvo srpskih i hrvatskih nacionalista koji su branili integritet svojih republika na osnovu teritorijalne suverenosti dok su osporavali integritet drugih rupublika na osnovi narodne suverenosti (2009: 146-147). Haverić je isto tako od prvih dana konfrontirao SDA s time da njeno zalaganje za narodnu suverenost ugrožava suverenost i integritet Bosne i Hercegovine jer «iz suverenosti tri ravnopravna naroda ne može se logički dosljedno razviti nikakav drugi sistem osim onoga u kojem svaki ethnos ima svoju najvišu vlast, dakle svoju skupštinu, svoje sudstvo i svoje izvršne organe» (2009: 121-128).
Zanimljivo je da se Tarik Haverić tih dana također bavio ZAVNOBiH-om, pokrenuvši inicijativu s još četvoricom aktivista za ostvarenje druge deklaracije ZAVNOBiH-a koja je definirala BiH kao državu ravnopravnih građana uz napuštanje prve deklaracije ZAVNOBiH-a koja je definirala BiH kao državu triju naroda (2009: 93-105). Ta građanska inicijativa bila je potpuno suprotao od SDA-ovog pandana ZAVNOBiH-u koji je obrnuto zagovarao napuštanje koncepcije po kojoj BiH nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska, uz ostvarenje koncepcija po kojoj BiH jeste nacionalna država triju naroda. Haverić je potom u martu 1991. godine ponovo zajedno sa širom grupom aktivista čak i formalno predlagao nacrt novog građanskog Ustava BiH u Skupštini BiH, ali je vladajuća koalicija SDA-SDS-HDZ ostala jedinstvena u odbijanju svih prijedloga i sugestija iz opozicije (2009: 151-158).
SDA je prvo prezentirala vlastitu verziju «građanske» Bosne i Hercegovine krajem januara 1991. godine u poznatoj Deklaraciji o državnosti suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Preambula ove deklaracije je ipak u duhu prve deklaracije ZAVNOBiH-a potvrdila vlašništvo tri naroda nad Bosnom i Hercegovinom, definirajući BiH kao «državu muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive» dok je operativni tekst definirao BiH kao «državu svih građana koji u njoj žive». Osim tih protivrječnosti u samom tekstu Deklaracije, Muslimanski glas je prezentirao Deklaraciju uz tekst glavnog urednika Džemaludina Latića koji je potvrdio da SDA-ovo verbalno zalaganje za suverenost građana nije isključilo njeno praktično zalaganje za posebnu suverenost muslimanskog naroda:
Ukoliko se potvrdi da u BiH uistinu živi više od 50% Muslimana, to će biti činjenica od prvorazredne političke važnosti. Na primjer, procedura idućih izbora biće znatno izmijenjena, a muslimanske zahtjeve za ravnopravnošću i nacionalnom izbalansiranošću biće lakše ostvarivati.
Uprkos njenom verbalnom zalaganju za suverenost Bosne i Hercegovine, SDA-ova politika je u svojoj jezgri bila nacionalistička, definirajući Bosnu i Hercegovinu radije kao državu triju naroda nego kao demokratiju ravnopravnih građana.
Autor: Harm Rudolf Kern, Prometej.ba
Brubaker, R. 1996. Nationalism Reframed: Nationhood and the National Question in the New Europe. Cambridge: University Press.
Haverić, T. 2009. I vrapci na grani. Sarajevo: Rabić.
Izetbegović, A. 2005a. Robovi biti nećemo: govori 1990-1995. Sarajevo: OKO.
Izetbegović, A. 2005b. Bosna je velika tajna: intervjui 1989-1995. Sarajevo: OKO.
Izetbegović, A. 2005c. Na razmeđu svjetova: izjave, obraćanja, poruke, pisma 1990-2003. Sarajevo: OKO.
Izetbegović, A. 2005d. Sjećanja: autobiografski zapis. Sarajevo: OKO.
