Vijest da se zatvara Franjevačka teologija u Sarajevu prošla je gotovo neprimijećeno. Ne radi se o udarnoj vijesti, već o statusima na Facebooku i Twitteru, što je simptom šireg društvenog problema koji karakterizira sve dublja ravnodušnosti prema obrazovanju, institucijama znanja i idejama. Teolog Zoran Grozdanov iz Rijeke na svom je profilu prvi objavio informaciju o zatvaranju Franjevačke teologije u Sarajevu.
Piše: Amer Bahtijar
Razlog je jednostavan: nema studenata. Na prvu, reći će mnogi, ista sudbina koja pogađa mnoge fakultete širom Bosne i Hercegovine, pa i srednje škole. Izuzetak čine IT i srodni programi, jer mladi u njima još vide priliku da se povežu sa svijetom i tržištem. Problem je i u privatizaciji obrazovanja, ali primarni uzrok je sveobuhvatna migracija, zbog koje demografski bazen za sve obrazovne institucije, pa tako i one teološke, dramatično opada.
Zatvaranje bilo kojeg fakulteta, bilo kojeg odsjeka, ogroman je gubitak koji zaslužuje analizu. No zatvaranje Franjevačke teologije u Sarajevu nosi i dodatnu simboličku težinu. Prvo, budimo precizni: ne gasi se Franjevački red u Sarajevu, već institucija u kojoj se taj red obrazovao, odgajao i razvijao – Franjevačka teologija.
Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bosanski franjevci, okupljeni u red Bosna Srebrena, postali su prepoznatljiva moralna i intelektualna pojava. Njihov odnos prema opkoljenom Sarajevu i građanima Bosne bio je nedvosmislen. Fra Petar Anđelović bio je simbol prisutnosti reda unutar grada pod opsadom. Fra Luka Markešić ostavio je neizbrisiv trag svojom posvećenošću Bosni kao ideji zajedništva i multietničnosti, a ne puke teritorijalne forme. Marko Oršolić, fratar i ljevičar, jedna je od najzanimljivijih intelektualnih figura postjugoslavenskog prostora – spojio je duhovno i političko u formi koju je teško klasificirati, a još teže ignorirati.
Franjevci su, odmah nakon rata, jasno rekli: Bosna i Hercegovina je i država bosanskohercegovačkih Hrvata. Ta rečenica, koja danas zvuči kao opći stav političkih predstavnika bh. Hrvata, u tom je trenutku bila moralna pozicija reda, a ne retorička strategija. To je bio sadržaj vjerovanja, ne puki politički signal.
Posebna vrijednost franjevaca bila je njihova spremnost na radikalno suočavanje s prošlošću. Neki od najvažnijih tekstova na tu temu napisali su upravo franjevci. Fra Ivan Šarčević, bez sumnje jedan od najobrazovanijih teologa u regiji, dugi niz godina objavljivao je u Oslobođenju i Svjetlu riječi, a njegove tekstove danas možemo naći u knjizi Zečevi, zmije, munafici. Njegov učenik, prijatelj i u mnogočemu nasljednik, fra Drago Bojić nastavio je tim putem. Bojić je godinama pisao za portal Tačno.net, a iz tih kolumni nastale su tri knjige koje predstavljaju rijetko lucidne, dosljedne i hrabre analize bosanske i regionalne stvarnosti.
No treba biti realan: bosanski franjevci nisu homogena grupa. Imaju različite poglede, političke i teološke. Otvoreniji su prema unutrašnjoj kritici od mnogih drugih struktura, ali to ne znači da su imuni na institucionalni pritisak. Najbolji primjer je upravo fra Drago Bojić, kojem, uprkos njegovom znanju i autoritetu, nije bilo dopušteno da predaje na Franjevačkoj teologiji koja se sada gasi.
Bosanski franjevci griješe, kao svi ljudi. Imaju pogrešne prosudbe, lutanja i zablude. Ne nude konačnu istinu, niti je to moguće očekivati. Ali ono što ih razlikuje jest duboka posvećenost dijalogu, otvorenosti i poštovanju razlika. Prvo su kršćani, zatim Hrvati, i konačno – Bosanci. Njihov teološki pristup nije bio zatvoren u dogmu, već ukorijenjen u Isusovu poruku, ali preveden u jezik stvarnosti. A to je jezik dijaloga, razlika i odgovornosti.
Franjevačka teologija u Sarajevu bila je mjesto gdje se takvo mišljenje njegovalo. Tamo su predavali ljudi koji su istovremeno čitali Augustina i Viktora Ivančića. Mjesto gdje se vjerovalo da i vjernik može imati kritički odnos prema svojoj tradiciji. Gdje si mogao ne slagati se dostojanstveno. I gdje te zbog tog neslaganja nisu nužno protjerivali iz zajednice.
Zato je gašenje ove institucije loša vijest. Ne zato što je to „izvor istine“, jer franjevci je nisu ni nudili u tom obliku. Već zato što nestaje prostor u kojem se moglo misliti drugačije, a ipak ostati unutra. U vremenu koje preferira čiste identitete i hermetične grupe upravo takvi prostori su najpotrebniji.
Bosna i Hercegovina je puna mjesta gdje se ljudi ne slažu, to nije problem. Ali je malo prostora gdje se ljudi mogu ne slagati a da pritom ne postanu neprijatelji. Franjevačka teologija bila je jedno od tih mjesta. Zatvaranje takvog mjesta gubitak je i za puno veće i stabilnije zemlje. Za Bosnu i Hercegovinu to je još jedan podsjetnik koliko lako pristajemo na osiromašenje vlastitog društva: tiho, bez riječi, bez reakcije.
tačno.net
