Zatucanost je naša najveća vrijednost!

U intervjuu koji je nedavno dao za, mislim, lupiga.com, Rambo Amadeus se zapitao: koji se kurac naši ljudi bune?

U pravu je Rambo.

Jeste li, dragi građani, sve ovo izabrali, svojim glasovima omogućili? Da li bi sve ovo bez vas uopšte bilo moguće? Dakako, elite su vam lopovske i, dublje i šire, zločinačke. Jeste, opljačkali su vas. Ali nisu li druge uz vaš blagoslov rušili, ubijali, silovali? Niste li podržavali njihove velike nacionalne i državne projekte?

Koji kurac, dakle, sad hoćete? Šta ste mislili, da odluke koje ste načinili ne ostavljaju posljedice? Da možete bacati cvijeće na tenkove tek tako, ‘nako?  Šta ste mislili, da svaka latica koja je pomilovala tenk i nježno pala na asfalt koji je vibrirao u ritmu marša vojničkih čizama, nema snagu da vašem bivšem bratu sruši kuću i pobije porodicu? Da kuća koju ste svojom ružom srušili neće pasti i oboriti drugu, a ona drugu kuću, sve dok se uništenje, kao domine koje padaju, ne dovuče do vašeg života i ne surva ga u pustinju?

KRIV JE NEKO DRUGI

Jeste, za sve je uvijek kriv neko drugi. Nekoć drugi narodi, sada vaši političari. Što ne znači da se sa drugim narodima nećete izmiriti a za političare opet glasati. Svi su krivi, samo ne vi, koji neprekidno kukate, vi koji ste neprekidno žrtva. Od svega što je ogavno kod naših naroda i narodnosti, najogavnija je ta neprekidna kuknjava, ta filozofija žrtve, ta čvsta odluka da se odbije svaka odgovornost za vlastiti život. S tim pod ruku idu teorije zavjere, totalitarna svijest i ljubav prema vlasti čvrste ruke. S tim pod ruku ide zatucanost, iliti neprosvijećenost – ono što je Kant zvao samoskrivljenim nepunoljetstvom. Svi se naši narodi pozivaju na tradiciju, hiljadugodišnje trajanje i slična sranja, a sve te narode čine pojedinci koji odbijaju prihvatiti vlastito punoljetstvo, koji nikada ne napune osamnaestu godinu.

Naše su zemlje orgija zatucanosti: ovdje se zatucanost izlila na ulice, poplavila medije, akademije, škole, zauzela sav javni prostor, i sada javno kopulira sa takozvanom demokratijom i slobodnim tržištem. Zatucanost je naša nacionalna kultura.

ZATUCANOST JE NAŠA NAJVEĆA VRIJEDNOST

Zatucanost je naša najveća vrijednost: ništa nismo spremni braniti tako srčano i do kraja, kao nju, zatucanost. Naše demokratije ne liče ni na šta. I još smo dobro prošli: kao djevojka iz onog vica koja, na prijateljevu primjedbu da joj beba ne liči na nju, kaže: dobro je, kakva je žurka bila, mogla je ličiti na dobermana. Pljujte po meni koliko hoćete, ali: demokratija u državama neprosvijećenih podanika liči na dobermana i svodi se na neprosvijećenu despotiju neprosvijećene zločinačke elite. Između toga i prosvijećene diktature, uvijek biram ovo drugo.

U Crnoj Gori je nedavno vladajuća SDP sa opozicijom izglasala odredbu kojom se majkama troje ili više djece dodjeljuje doživotna naknada. Crna Gora je po Ustavu država socijalne pravde: jednom je, za promjenu, politička elita izglasala odluku koja je ne samo u skladu sa, nego i u duhu Ustava.

Ne lezi vraže. Vladajuća DPS na tu se odluku žalila Ustavnom sudu, od kojega očekuje da tu odluku obori. Jer je naknada za majke troje ili više djece, vele vladajući, diskriminatorska prema majkama koje imaju manje od troje djece. Vlast koja pokazuje nadljudsku inventivnost kada treba omogućiti olakšice super-bogatim stranim „investitorima“ i domaćim tajkunima, odlučna je da ukine olakšice za siromašne majke i njihovu djecu: jer, da se ne lažemo, troje ili više djece danas imaju uglavnom siromašni. Bogati za takvo što nemaju para.

Odluka o naknadama za majke, dakako, nije lišena populizma. Ton biološke, reproduktivne urgencije koji je pratio raspravu o toj odluci bio je nesnošljiv: odluka je bila praćena argumentima u prilog povećanja prirodnog priraštaja i potrebe da se očuva biloška supstanca i trajanje, odnosno spriječi nestanak našeg naroda. A kakva bi, tačno, šteta za svijet bila da nestane našeg naroda?

Ali čak i takva, to je odluka koju bi se malo koja partija usudila osporiti. Jer je to odluka dizajnirana da naiđe na odobravanje svakog birača. Jer partije vole donositi odluke koje se sviđaju biračima, vole se udvarati biračima, jer partije zavise od birača, zar ne?

E pa – ne. I baš zato što crnogorska vlast ne zavisi od birača, može sebi dovoliti da je boli ćuna za to šta se biračima sviđa ili ne, šta oni odobravaju ili ne.

IZABERIMO DRUGI NAROD

Crnogorska je vlast u praksi ostvarila ono što je u pjesmi „Rješenje“ pisao Brecht:

Posle ustanka 17. juna,
Sekretar Udruženja književnika naredio je
Da se u Staljinovoj aleji dele leci
U kojima se moglo pročitati da je narod
Proigrao poverenje vlade.
I da ga može povratiti samo
Udvostručenim radom. Ne bi li
Ipak bilo jednostavnije da vlada
Raspusti narod i
Izabere drugi?

Do 1989. ta je vlast vladala narodom koji se izjašnjavao kao Crnogorci. Pa je od 1989. do 1997. vladala narodom koji se izjašnjava kao Srbi: promijenila je, dakle, narod. Da bi ga 1997. promijenila još jednom: od te godine pa do danas narod se, naime, ponovo izjašnjava kao Crnogorci.

Sada se bliži vrijeme kada narod opet treba promijeniti. Nema problema: narod će, koliko sutra, čim zatreba, opet biti Srbi. Umjesto smjenjivosti vlasti, Crna Gora je usavršila nešto mnogo efikasnije: smjenjivost naroda. U Crnoj Gori naizmjenično žive čas Srbi, čas Crnogorci. Ako to nije značajan doprinos i teoriji i praksi politike, tu me sjecite.

(zurnal.info)