-TopSLIDEBiHKolumnePolitika

Zašto šuti akademska elita

Za provođenje ovih politika nužan je transformacijski potencijal, odnosno, nužna je nova elita – istinski nacionalno, patriotski, demokratski, za promjene zainteresirana skupina akademskih radnika, politički angažiranih književnika, umjetnika, kulturnih pregalaca… mlade inteligencije, ne intelektualaca

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

O naciji i svemu što je taj nesretni historijski (prevaziđeni) oblik ljudske zajednice donio sobom, od unutarnacionalnih protivurječnosti preko međunacionalnih odnosa sve do odnosa između vladajuće elite i naroda, građana (jedne) nacije, rečeno je gotovo sve i toliko da više nikome osim legitimnim nacionalistima nije bitno. 

No, nužno je, radi unošenja malo svjetla u zbrku u vezi identiteta – etnički, etnonacionalni, nacionalni i / ili građanski – izazvanu od političkih, intelektualnih, (etno)nacionalnih i građanskih elita samo radi zamagljivanja suštine cijelog problema. Reducirana i ograničena interpretacija dovela je do toga da se (brojni) identiteti kao apstraktni pojmovi iza kojih ne stoji ništa osim riječi zagovornika i pobornika, ali sa vrlo stvarnim posljedicama, ne samo sukobljavaju u međusobnoj neodrživosti, nego i izravno potiru zbog neuskladivosti. 

Vrlo jasno, nedvojbeno i neupitno tvrdim da između mnoštva identiteta ili identifikacijskih obrazaca koje osoba ima ili ispunjava u svome životu, nema niti može biti protivurječnosti, a kamoli sukoba i potiranja! Da pojednostavim do kraja, sukob između etničkog i nacionalnog identiteta na razini je sukoba između toga da je jedna ista osoba u isto vrijeme i potomak svojih roditelja i roditelj svojim potomcima.

U jednonacionalnim državama ta prividna dihotomija riješena je tako da je svaki građanin/državljanin ujedno i pripadnik nacije; u višenacionalnim problem se može riješiti (etno)nacionalnom ravnoravnošću i supranacionalnim državljanstvom. Možda sam pravno nedopustivo pojednostavio stvari… Ustvari, htio sam reći da nadnacionalni identitet (bosanstvo) ni na koji način nije u sukobu sa (partikularnim) (etno)nacionalnom identifikacijom: riječ je o slojevitom, cjelovitom identitetu koji je, naravno, neusporedivo sadržajniji i kvalitetniji od pukog etničkog identificiranja.

Sukob, u osnovi – kao uostalom i protivurječnost – počiva unutar pojedinačnih, partikularnih identiteta, kao sukob / protivurječnost između demokratskog sadržaja bilo kojeg od identiteta s jedne, i interesa političke elite za korištenje i upotrebu identiteta ne mareći za ili zloupotrebljavajući sadržaj, sa druge strane.

Jedino rješenje za ovu / našu zemlju je da bude svenacionalna, ekumenska, višejezična, moderna… država, a njeno društvo pristojno. Jednom rječju, građanska, a drugom sekularna. 

Spasonosna rješenja 

Svejednako je jasno da ratna opcija nije nikakvo, a pogotovo ne spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Radije bih da postoji neko rješenje koje bi, čak i ako zahtijeva više pregovaranja, dogovaranja, vremena, resursa, bilo čega…, zemlju teritorijalno (re)organiziralo i da nekako, makar i malim koracima, krenemo ka izglednijoj i normalnijoj budućnosti…

Spasonosna probosanskohercegovačka rješenja se nalaze (…) u „novoj paradigmi” od zajedništva i promijenjenih mišljenja i mentaliteta. Do nečega takvoga mogu i moraju stići zajedno i privrženici liberalnih i multikulturalnih koncepata iz sve tri bos. herc. nacije. Utoliko se razrješenja bos.herc. drame daju naslutiti na tragu onoga što Will Kymlicka misli pod liberalnim „multikulturalnim građanstvom”! I izrijekom kazano, BiH treba pravnu državu, a ne državnu naciju, što podrazumijeva izgradnju pravne države na cijelom bos.herc. prostoru i s postojećim nacijama (i etnijama), te uz respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS i Federacija. Sve institucije i organizacije potrebuju pak hitne reforme, kojima moraju prethoditi detabuizirane rasprave i o tabuiziranim pitanjima poput pitanja trećeg entiteta ili odgovorne konsocijacije. Riječ je dakle o nužnosti hitne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, jer jedino taj kontekst omogućuje osmišljavanje projekta vjerodostojnog pripadanja svih bos.herc. građana i bos. herc. nacija kako samoj Bosni i Hercegovini, tako i Europskoj uniji. (Lasić)

Ono o čemu prof. Lasić govori je projekat izgradnje političke zajednice BiH, za koji je osnovni preduvjet priznavanje bosanskohercegovačke višenacionalnosti, prihvatanje povišestručenosti pojedinačnih i kolektivnih, osobnih, nacionalnih, političkih, vjerskih identiteta. Načelno, radi se o prelasku iz pretpolitičkog, tribalističkog društva u suvremeno, političko što je moguće samo procesom integriranja u EU, prije svega primjenom Acquisa communitairea i prilagodbom domaćeg zakonodavstva i pravosuđa europskim standardima, temeljem čega bi nastajala nova politička kultura – dijaloga i kompromisa. Ta nova kultura morala bi uvažavati sva građanska i sva etnička prava, a da se pritom ni građanskom ni etničkom ne daje nikakav primat u odnosu na druge, odnosno, to bi podrazumijevalo insistiranje – prije i poslije svega – na ljudskim pravima svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ovakvim pristupom eliminirale bi se opasnosti po opstojnost Bosne i Hercegovine koje vrebaju iz insistiranja na konstitutivnosti samo i isključivo jedne nacije, bosanskohercegovačke, negirajući etnije (čemu se protive etnonacionalisti), ali i akutnih etnonacionalističkih, separatističkih i drugih intencija, niječući bliskost između distinktivnih etničkih bosanskohercegovačkih kultura.

Bosna i Hercegovina je složeno društvo u kojemu nijedna etnija ne predstavlja apsolutnu većinu; čak, ni bosanskohercegovačka (supra)nacija, ni građani, ni stanovnici BiH… nisu većina ni u stvarnom a pogotovo u političkom smislu. Moglo bi se reći da je Bosna i Hercegovina društvena zajednica manjina, a opstojnost bilo koje – svake – složene političke zajednice prozilazi upravo iz voljnog odnosa manjinskih nacija i etnija, a nikako iz majorizirajućeg pristupa većinskog naroda i njegova tipa „građanstva“. Odnosno, namjesto demokratskog principa „jedan čovjek – jedan glas“, treba mijenjati etnopolitički okvir unutar kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje kao jedan čovjek. Ako se neko plaši „preglasavanja“ (etničkog) unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje i transcendiranje etnopolitičkog okvira unutar kojega namjesto formule „jedan čovjek – jedan glas“ suvereno, već dvadeset godina vlada sramna, antidemokratska formula „jedan čovjek (jedan vođa) – milion glasova (milion ‘bioloških’ članova kolektiva koga ovaj navodno predstavlja)“. (Mujkić)

To – višenacionalna i multikulturalna / interkulturalistička, uljuđena i održiva BiH, koja svejednako poštuje ljudsko, građansko, etničko i nacionalno – podrazumijeva, dakako, znakovite ustavne promjene, zatim izmjene Izbornog zakona i zakonodavstva, prilagodbu institucija i institucionalnog i administrativnog funkcioniranja… a prije svega toga, promjenu društvenog ozračja i političke kulture kojima bi trebao zavladati neki novi, alternativni, kulturološko-politički narativ, u čijem su osnovu politička kultura uvažavanja, dijaloga i kompromisa, a ne međusobnog eliminiranja zbog etničkih razlika. To bi, u najkraćem, mogao biti put za nadvladanje dominantnog etnonacionalističkog narativa, ali i izbjegavanja nametanja autoritativne, supraetničke kulture čime bi se umanjili međusobni strahovi i vremenom, odustalo od separatističkih i unitarističkih koncepcija u BiH.

No, kako to postići, kako postati Bosanac i / ili Hercegovac, a da se pritom ostane Bošnjak, Srbin, Hrvat, musliman, pravoslavac, katolik, isti a ipak, zaseban, pripadnik a neovisan, patriota(?!)… 

Naravno, ključ je Ustav 

Naravno, ključ je Ustav i / ili u Ustavu. Ustav Bosne i Hercegovine mora jamčiti (nacionalnu) ravnopravnost svim građanima. Nacionalna ravnopravnost kao dogovor naroda, odnosno njihovih političkih predstavnika ne postoji ni kao mogućnost ili, pak, postoji ali kao ukidanje ravnopravnosti svih građana unutar svake etnije / nacije u korist totalitarizma njene političke i ekonomske elite. Prava ravnopravnost podrazumijeva prije svega demokratsku ravnopravnost (svih) građana u smislu demokratskog definiranja, elaboriranja i realiziranja svih interesa nacionalne zajednice, u Bosni i Hercegovini usmjerene najprije na onemogućavanje majorizacije / minorizacije i očuvanje identiteta.

Sve višenacionalne demokratske države imaju ustavno definiran dio parlamentarne vlasti za svaki narod, dom naroda u raznim oblicima koji počiva na bazi nacionalnog pariteta i jednakosti prava, koji se stara za sprečavanje i onemogućavanje potencijalne opasnosti da drugi dom (građana), biran po načelu jedan čovjek – jedan glas, majorizira malobrojnije, narode ili manjine, svejednako.

Jasno je da je Daytonski ustav Bosne i Hercegovine (Aneks IV Mirovnog sporazuma) projektiran da zaustavi rat i unekoliko spriječi izbijanje novog osiguravanjem narodima / narodnim predstavnicima učešće u vlasti i time otklanjanje nacionalnih strahova od dominacije drugih i recimo, straha za nacionalni opstanak. Svi njegovi nedostaci – a brojni su – odraz i izraz su vremena i situacije u kojima je nasta(ja)o, međusobnog odnosa vojski na terenu, teritorija pod respektivnom kontrolom…

Nije to ni na koji način razvijen i usaglašen Ustav jedne višenacionalne zajednice. No, da nije ovakav kakav je, ne bi ga ni bilo. 

Jasno je svima i svakome da je reforma Ustava BiH nužnost. Osnovni (pred)uvjet za to je konsenzus o pravcima i karakteru te reforme i normalizacija političkih prilika, zaustavljanje nacionalnih tenzija i proizvodnje straha od drugih, opće razumijevanje svih da je reforma nužnost i da će biti učinjena na zadovoljstvo i korist najvećeg dijela stanovnika Bosne i Hercegovine (naravno, nikada svi ne mogu biti potpuno zadovoljni), te suočavanje sa stvarnim, suštinskim problemima ove zemlje.

Ono što je bitno napomenuti i posebno istaknuti jeste činjenica da nema tako lošeg ustava u okviru kojega sistem ne bi mogao funkcionirati neusporedivo bolje, naročito u domenu rješavanja ekonomskih i socijalnih problema. Nema tog ustava koji se može okriviti za lošu ekonomiju, groznu socijalnu i zdravstvenu skrb, bezakonje odnosno previše zakona od kojih nijedan ne tretira divljački provedenu privatizaciju, stotine hiljada ljudi bez posla, desetine hiljada otišlih i ko-zna-koliko još spremnih za odlazak iz zemlje, neprovođenje zakona o utvrđivanju porijekla imovine i oduzimanje imovine stečene nelegalnim putevima i sredstvima, izbjegavanje uvođenja suvremenih tehnologija u sistem glasanja i biranja… Za takvo stanje odgovorne su isključivo političke elite, stranačko / političko zapošljavanje i nesposobna i neodgovorna vlast. 

Tranzicija ili transformacija 

Postoji još jedan pojam koji se, u nedostatku drugih ili adekvatnijih često koristi i kao opravdanje za učinjeno i kao alibi za neučinjeno, pojam tranzicije. Bosna i Hercegovina već desetljećima slovi kao tranzicijsko društvo, u prijevodu na razumljiviji jezik: kao društvo u kojem je sve dopušteno i u kojem je sve moguće. Pojam tranzicije su još polovinom 19. stoljeća koristili Marks i Engels za objašnjenje historijskih procesa kretanja iz kapitalizma u socijalizam. Proces tranzicije osim ekonomskih, pravnih, političkih i socijalnih obuhvata i mnoge druge: kulturološke, psihološke, ekološke, geostrateške i druge aspekte i dimenzije. No, za razliku od teorije, u praksi se pojam tranzicije sveo samo na svoju ekonomsku dimenziju.

Kada je riječ o tranziciji, dva su pojma koji zahtijevaju posebnu pažnju: pojam tehnologije i pojam svojine, naročito iz perspektive da privatna svojina omogućav bolji ambijent za tehnološku inovativnost, kao prvu kariku u lancu poželjnih tranzicijskih promena. Međutim, rijetko se događa da tranzicija u tranzicijskim zemljama, društvima i državama podrazumijeva novi proizvod i novi tehnološki proces. Neusporedivo češće je – i kao ono što tranziciju u suvremenom kontekstu definicijski i definitivno određuje – znakovit radukcionizam u pristupu koji podrazumijeva: 1. izostavljanje tehnologije kao izvora, objektivnog uzorka, usmjerivača i činioca intenzivnosti procesa tranzicije i 2. prihvatanje suženog i geopolitički veoma ograničenog prostora umjesto da se govori o tranziciji kao globalnom procesu. Načelno, procesu društvene tranzicije moraju prethoditi ili se, makar, naporedo odvijati i individualni psihološki i mentalni procesi poput 1. tranzicije mišljenja, 2. tranzicije osjećanja, 3. tranzicije djelovanja. 

Bilo da je riječ o postojećoj ili nekoj perspektivnoj konstelaciji snaga sa sadašnjim društvenim uređenjem koje se, izgledno, neće promijeniti ni u narednih nekoliko desetljeća, BiH nema perspektivu izvan Evropske unije. 

Dakle, rješenje je u transformaciji. Razlika između postojećih i perspektivnih i eventualnih političkih snaga jeste u činjenici da trenutni ne razmišljaju ni o BiH ni o EU (iako su mnogima to dvije osnovne teme svih javnih nastupa, izuzimajući one namijenjene osnaživanju etnonacionalnih osjećaja i zbijanju glasačkih redova). Perspektiva BiH bi se, u najkraćem, mogla svesti na petočlani ili petostupanjski plan / politika izraženih kao:

2. Hrabrost, vizija i politika za budućnost

3. Europeizacija nasuprot provincijalizacije, populizma i ekstremne (diktatorske) politizacije

4. Stručnost naspram klijentelizma, konformizma i konzumerizma

5. Evropski standardi ovdje… umjesto naših mladih tamo 

Za provođenje ovih politika nužan je transformacijski potencijal, odnosno, nužna je nova elita – istinski nacionalno, patriotski, demokratski, za promjene zainteresirana skupina akademskih radnika, politički angažiranih književnika, umjetnika, kulturnih pregalaca… mlade inteligencije, ne intelektualaca! 

Te sam broj 1. elitu – kao temeljni i krunski preduvjet svih promjena – ostavio za kraj. Takva elita u BiH postoji, ali joj treba podsticaj EU da se oglasi i aktivira.

A elita, mislim na onu akademsku – profesore i njihove studente – uglavnom, šuti.

politicki.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close