Zašto kažemo jedno, a mislimo…

Da bi ostvario bilo kakav kontakt sa svijetom u kojem živi, čovjek komunicira. Ta radnja, koja je istovremeno i stanje, potpuno je neotuđiva od razmišljanja, postojanja i samog življenja, i u simultanoj je vezi sa našom spoznajom svijeta oko sebe. Komuniciramo čak i kada ne kažemo ništa, kada sanjamo, a onda je to intrapersonalno komuniciranje, kada se obučemo na određeni način ili jedemo određenu hranu (puževe, odnosno burek).

(Danijela Majstorović)

Uopšteno uzevši, komunikacija predstavlja smisleno odašiljanje upakovanih signala kroz prostor i vrijeme ka nekome ili nečemu sa određenim ciljem. Taj cilj može da bude informativan i da vodi ka sticanju novog znanja ili ubjeđivački, a nerijetko se ova dva i prožimaju, te je teško napraviti jasnu razliku. Komuniciramo sa svijetom oko nas i sa samim sobom. Komunikacijom su se oduvijek prenosila znanja i vještine, kako pisanom riječju, tako usmeno i putem slika. Pećinski čovjek je slikao po zidovima svojih nastambi, dok su se vedska filozofija kao i apostolska učenja prenosila usmeno. Sokrat je poučavao pomoću ironije i majeutike, prvo tako što bi isprovocirao svog učenika, a onda ga kroz pitanja i odgovore navodio da samostalno donosi zaključke.

Svrha govora, na primjer, kao jednog vida komuniciranja, može biti informativna i ubjeđivačka. Uzećemo za primjer jezik kao najsavršenije sredstvo komunikacije svojstvene jedino čovjeku i to u usmenoj formi. Govorom mi informišemo ili ubjeđujemo, a kroz povratnu informaciju saznajemo da li smo postigli željeni cilj. Da bismo pričali, moramo znati riječi i gramatička pravila povezivanja riječi, odnosno sintaksu jednog jezika. Srpski jezik, na primjer, nema toliko stalan red riječi kao engleski. Potpuno je svejedno da li ćemo reći “kiša pada” ili “pada kiša” dok na engleskom to nije moguće. Također je bitna i kolokacija, odnosno položaj jedne riječi u odnosu na drugu. Možemo reći da “majka pravi ručak”, ali bi zvučalo čudno da kažemo da “ručak pravi majku”. Jedno od neobjašnjenih pitanja u psiholingvistici jeste kako malo dijete koje ispušta neartikulisane zvuke, uopšte počne da sklapa rečenice odnosno usvaja jezik. Iako je podatak prilično varijabilan, dijete po prvi put jasno izgovara riječ poslije godinu dana. Tada, ono vlada izolovanim riječima, a usvajanje gramatike nastupa oko šest mjeseci kasnije. U svom pokušaju da definiše univerzalnu gramatičku teoriju, Noam Čomski je smatrao da je gramatika koju dijete usvaja uslovljena urođenom ljudskom sposobnošću za jezik, na koju se gleda kao na osobinu po kojoj se razlikujemo od životinja, a koja je opet uslovljena iskustvom jezika koje se stiče u okolini u kojoj živimo.

Pa kako onda dolazi do nerazumijevanja ili pogrešnih interpretacija kada nam je jezik urođen i kada je komuniciranje druga riječ za život odnosno suživot? Ovaj članak nema za cilj analizu teorija komunikacije, niti želimo ponuditi instant odgovore na pitanja koja godinama muče filozofe. Pokušaćemo ponuditi opcije, te navesti objektivne ili subjektivne razloge koji koče, odnosno koji mogu da pospješe naš proces opštenja sa drugima. Osvrnimo se na trenutak na teoriju informacije koja kaže da je to kružni proces gdje govornik (enkoder) pakuje ili enkodira svoje misli, želje i osjećanja u poruku te je šalje svom sagovorniku (dekoder) koji poruku dešifruje ili dekodira. I dekodiranje i enkodiranje umnogome zavise od različitih faktora, kao što su, na primjer, iskustvo i obrazovanje, geografski, sociološki, politički, istorijski i razni drugi faktori. Tu spadaju i lične sposobnosti, odnosno sklonosti da se izrazimo na maternjem ili nekom stranom jeziku.

Pretpostavimo na trenutak da su svi gore navedeni faktori, znači naša genetička, urođena sposobnost, kao i smislenost te preciznost poruke zadovoljeni. Mi znamo tačno šta želimo da kažemo, kome i zašto, kao što znamo i kontekst u kojem ćemo odaslati upakovanu informaciju. Tek pošto izgovorimo ono što smo mislili reći, dolazi do potrebe za korigovanjem izrečenog ili čak do potpunog kajanja što smo uopšte bilo šta govorili. Prepostavimo da imamo gosta koji ostaje duže nego što je obećao, ili smo s momkom s kojim već par mjeseci želimo prekinuti vezu. Ni gostu ni momku ne želimo objašnjavati razloge, ne želimo da ih povrijedimo, a nastavak mučne situacije je ono što ponajmanje želimo. Možemo pokušati to sve umotati u celofan i reći da nam “nenadano dolaze roditelji” ili da “nismo jedno za drugo te da sam ja kriva za sve”, možemo biti neveseli i izbjegavati dotičnu osobu, ali vrijeme prolazi, a gost-momak ili bilo ko drugi neće ili ne želi da shvati da nam je svega dosta i da samo želimo van. Drugim riječima, imamo jedosmjernu komunikaciju, komunikaciju bez feedback-a. Jedno od mogućih objašnjenja je da naš gost-momak shvata, ali da nema snage ili nema gdje da ode, da mu je dobro pa makar zavarao-la sebe da je sve u redu, ili da nas čak počne ucjenjivati ili natjerati da ga žalimo. Razlozi za takvo ponašanje mogu imati veze sa nesrećnim djetinjstvom, ali ako ne želimo upasti u frojdovska tumačenja moramo izolovati psihologiju koliko god ona bila neotuđiva od komunikologije. Psihologija se bavi i onim nesvjesnim, za koji će mnogi reći da je u mnogo slučajeva pokretačko, dok komunikologija tretira smislene, svjesne radnje. Rječnikom teorije komunikacije možemo, dakle, reći da se unutar tog kruga slanja informacije pojavila buka ili entropija, što predstavlja razne vanjske činioce koji otežavaju ili onemogućavaju proces njenog primanja. Ako na komuniciranje gledamo kao na primanje i razumijevanje poruke od strane našeg sagovornika (interlokutora) tada možemo govoriti o buci kao eksternoj prepreci i o poimanju te baratanju simbolima kojima se služimo kao internoj prepreci ka ostvarivanju komunikacije kao nekakvog konačnog cilja. U komuniciranju simbolima moramo imati u vidu da simbole i njihovu interpretaciju diktira kontekst u kojem živimo, društvene norme koje slijedimo ili ne slijedimo, te sve ostalo nametnuto od strane društvene zajednice pojedincu. Situacija u kojoj je ženu sramota da prva priđe muškarcu koji joj se dopada, te ona komunicira svojom zatvorenošću ili šutnjom, svrstali bismo u internu prepreku ka ostvarivanju komunikacije, dok bi primjer eksterne prepreke bio pad servera u trenutku kada pišemo e-mail i odjednom se sve što smo napisali obriše.

Smisao ili cilj komunikacije varira od kulture do kulture. Ponekad je mnogo važnije od same suštine ostaviti željeni utisak nego iznijeti samu suštinu. Ako je naš cilj ostvarivanje komunikacije, a za sad ćemo se uzdržati od definisanja komunikacije kao ubjeđivanja, poučavanja ili pukog informisanja, ako nešto takvo uopšte postoji, onda ostvarena komunikacija nije ništa drugo nego pravilno shvaćena poruka, odnosno poruka shvaćena na način na koji to govornik želi. Ne zaboravimo da su pojmovi govornik- sagovornik relativni kao i pojmovi istok i zapad, te da sve zavisi od tačke u kojoj se nalazimo. Komunikaciju ne predstavljaju samo riječi, te bismo mogli reći da je to rezultanta gestikulacije, mimike, osmijeha, podizanja obrva, drugim riječima energija kojom saopštavamo nešto ili skrećemo pažnju na sebe. Nerijetko je kočnica strah, a ponekad i nemogućnost koja nastaje usljed spomenutih internih i eksternih faktora.
Čovjek je čovjeku, naposlijetku, ipak tajna. Komuniciranje nas može približiti ili udaljiti. Kako bilo da bilo, u komuniciranju s drugima trebali bismo da težimo jasnoći, bez obzira na barijere. Neki smatraju da nismo uvijek spremni na iskrenost, jer pritom postajemo ranjiviji i tako, bez odbrambene fasade, lakši plijen za manipulatore. Drugi pak tvrde da je iskrenost esencijalna za svaku vrstu kontakta i da smo mi, uslovno rečeno, stalno iskreni. Ipak, ako i postoje otežavajuće okolnosti i ako je apsolutna iskrenost nemoguća, trebalo bi imati dobru volju da se barem pokušamo razumjeti, jer neiskrenost vodi kompletnom otuđenju čovjeka od čovjeka. Bilo da nas približi ili otuđi u našem pokušaju kvalitetnog komuniciranja, nadam se da će nas istina u svakom slučaju učiniti slobodnijim.

Buka