Ponavljamo objavu
Protiv gluposti smo bespomoćni
Dva najčešća elementa u svemiru jesu vodik i glupost. Ali ne tim redosljedom. – Brian Pickrell
Glupost je manjak inteligencije, razumijevanja, razuma ili zdravog razuma, a može biti urođena, stečena ili reaktivna, tj. djelovati kao obrambeni mehanizam protiv bola ili traume, stoji u definiciji gluposti.
“Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima.”
Moć jednih ovisi o gluposti drugih
Dojam da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju biti zaglupljeni. I možemo vidjeti da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.
Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat djelovanja izvjesnih povijesnih okolnosti na čovjeka, psihološki fenomen koji prati određene vanjske prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak vanjski razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih ovisi o gluposti drugih.
Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne smije nas zavesti da povjerujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim osobno, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga potpuno zarobili.
On je zaposjednut, zaslijepljen, zloupotrijebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju činiti sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovdje leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čovjeka može zauvijek uništiti.
Najopasniji tip ljudi koji postoji su oni glupi
Povjesničar Carlo Maria Cipolla na glupe ljude gledao je kao na grupu, mnogo moćniju od organizacija poput mafije ili velikih korporacija, koja bez regulacija, vođe ili programa svejedno uspijeva funkcionirati.
Povjesničar Carlo Maria Cipolla definisao je pet osnovnih zakona gluposti:
1. Uvijek i neizbježno svatko od nas podcjenjuje broj glupih osoba u svijetu.
2. Vjerojatnost da je određena osoba glupa neovisna je o bilo kojim drugim karakteristikama koje ta osoba posjeduje.
3. Osoba je glupa ako nanese štetu drugoj osobi ili grupi ljudi, a da pritom ne doživi osobnu korist ili još gore nanese štetu sebi.
4. Ljudi koji nisu glupi uvijek potcjenjuju štetni potencijal glupih ljudi. Oni stalno zaboravljaju da u bilo koje vrijeme i bilo gdje, u bilo kojoj situaciji, suočavanje s glupim pojedincima ili njihovo povezivanje neizbježno predstavlja skupu grešku.
5. Glupa osoba je najopasniji tip osobe koja postoji.
“Glupi intelektualci”
Psihoanalitičar Otto Fenichel tvrdio je da ljudi postaju glupi zbog nečega, kada nešto ne žele razumjeti, jer bi razumijevanje prouzročilo tjeskobu ili osjećaj krivnje. Govorio je i kako je veliki postotak gluposti zapravo samo pseudo oslabljenost uzrokovana vlastitim inhibicijama jer svaki intelekt pokazuje slabosti kada protiv njega stoje afektivni motivi.
Spisateljica Doris Lessing govorila je pak kako nema ‘glupana poput intelektualca, koji je kao pametno glup, odgojen da misli samo na jedan način i posjeduje znanje koje nikako nije utemeljeno na iskustvu’.
Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti
Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.
Kako je to objasnio Albert Einstein?
Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost, ali nisam siguran za ovo prvo – izjavio je, a mnogi su se s njim i složili.
Kad pamet postane norma, glupost pobuđuje interes
Otkud dolazi inteligencija? Kako ona nastaje?
Ljudska glupost je podcijenjena.
Da li pojedinac može učiniti nešto protiv gluposti i pljačke s kojima se ovdje vladajući vladaju, zagađuje živote, uništavaju nade, tjeraju na odlazak.
Tehnologijom i medijima prijenosa informacija čovječanstvo se uspjelo umrežiti. Protok informacija je lakši i brži. Procesi stjecanja i formalnog i neformalnog obrazovanja u mnogome se odvijaju van klasičnih oblika škole i poduke. Takve promjene nisu uvijek i nužno kvalitetne promjene.
Svjesni smo da se fenomen istinskog znanja često nipodaštava. Kriteriji u širenju i usvajanju raznih znanja dosežu vrlo niske razine. Svjedoci smo to i u ovim danima kada, usljed širenja virusa Corona, kontakt sa svijetom u velikoj mjeri ostvarujemo pomoću blagodati tehnologije pa smo izloženi visokoj koncentraciji informacija i različitih tumačenja trenutne situacije. U toj nepreglednosti, važno je “oko držati budnim”, pri čemu nam pomaže pripravnost da razlučimo kvalitetno od nekvalitetnog, dobro od lošeg, a uz to i naša medijska pismenost i dr.
Možemo li se hvaliti da smo društvo znanja, a svakodnevno potvrđujemo da smo i društvo osiromašenih moralnih i etičkih vrijednosti. Teorijski, moralne vrijednosti se proklamuju, ali ih u svakodnevnom životu vrlo rijetko susrećemo. Društvo znanja pokušava da sačuva moral i etiku tako što se neki temeljni moduli filozofije i etike dodaju modulima poslovne ekonomije i tehnikama menadžmenta: tako nastaje čudesan studij „ poslovne etike“ (Bussines ethics). Takve kombinacije navodno spašavaju na mnogim sveučilištima, inače teško ugroženu filozofiju i etiku. Ali je pitanje koliko, uostalom, možemo držati do filozofije i etike koja svoj spas traži u ekonomiji. Ako je vjerovati onima koji se zalažu za društvo znanja, znanje bi trebalo predstavljati jednu od najvećih vrednota modernog doba. To da neko mnogo zna ili da je u svom području izvanredan naučnik, ne kazuje ništa o njegovom moralnom statusu. Predmetno znanje nije, međutim, ni prema Kantu bilo izvor morala kao ni drugih kompetencija. Kako je kriza morala sve očitija, društvo znanja bi moralo vrlo skoro preći u „moralno društvo“, ako želi uopće opstati. Znanje u čovjeku ne vrijedi mnogo ako u njega nisu integrisane moralne vrijednosti, tada znanje može biti kobno za čovjeka, ali i za društvo. Danas je sve akutnije pitanje ekonomske krize, kako društvo znanja nije nikada proglasilo stanje moralne krize koja je odavno nastupila? Ovo društvo znanja slobodno može sebe proglasiti i društvom neetičnosti.
Najčešće se vrijednost čovjeka procjenjuje kroz titulu (znanje), a sve manje kroz ljudske vrijednosti (moral). Danas bi se trebao tražiti čovjek i to na način kako ga je u tadašnje vrijeme tražio Platon. Naime, priča se da je Platon u pola dana izašao na jedan atenski trg sa svijećom u ruci. Kada su ga upitali šta radi sa svijećom u po bijela dana, odgovorio je: “Tražim čovjeka“. Danas, društvo od čovjeka traži znanje, a čovjek, sav izgubljen, traži čovjeka.
Ipak, ko tvrdi da sve zna što se mora znati, neće morati dugo čekati da mu se dokaže kako ne zna mnogo toga što bi se moralo znati.
Priprema i izbor: magazinplus.eu – M.H.
Izvori:
– Zašto je glupost opasnija od zloće? (Dietrich Bonhoeffer)
– Potcijenjeni su: Najopasniji tip ljudi koji postoji su oni glupi
– Znanje i u vremenu kontaminiranosti
– Etički paradoks društva znanja (Mr. sc. pedagoških nauka Malkoč Selma)
