Prije više od dvadeset godina napisao sam članak ”Crime as a Business, Business as a Crime”.
Tvrdnja koju branim bila je jednostavna: današnji organizirani kriminal nije pljačka po danu, nasilna i gruba, borba s policijom, prostitucija i prodaja zabranjenog alkohola i droge. Više se može zaraditi prividno legalnim poslovima s kladionicama, nekretninama i noćnim klubovima.
Organizirani kriminal se, i iz ekonomskih razloga, preselio u legalne poslove. Ne samo one na granici legalnog i kažnjivog već i u one poslove koji su na otvorenom tržištu, koji su dio bankarstva, osiguranja, hotelijerstva, izgradnje stanova ili velikih trgovina.
Kriminal se ne boji, već prisvaja i blokira institucije koje bi ga trebale uništiti. Postaje prijetnja demokraciji. Ne boje se kriminalci institucija misleći da one rade svoj posao, ne boje se osuda do pravomoćnih presuda. Imaju svoje zaštitnike, svoje suradnike, prijatelje, zemljake, suborce i obožavatelje.
Kriminalci nisu samo ljudi zapuštenijih zubi, grubi i pijani, koji lijepe novčanice plesačicama, koji nose kričave košulje i šarena odijela. Takvi postoje na nižoj razini njihove hijerarhije, njihov stil je razmetljivost, obrijana glava, debeli zlatni lanac. Voze raskošne automobile, razbacuju se novcem i uopće vulgarna su i zastrašujuća pojava.
Glavni danas nose Bossova odijela i imaju akademske titule. Nema granice između zakonitog i zabranjenog, suradnja s policijom i sudovima ne svodi se na doušništvo, već na partnerstvo.
Radi se o gubitku granice između tih grupa, svojevrsnoj personalnoj uniji, grupama prijatelja iz istih nogometnih loža, izleta i derneka.
Nisam imao nekakve čvrste dokaze, tek dojam da se kriminalci slikaju s čuvenim zvijezdama zabavne scene, političarima, nose velike križeve kad se nalaze sa svećenicima. Hvale obiteljske vrijednosti i idu na misu.
Mislio sam da se radi o posljedicama rata, ljudima koji su znali s oružjem i imali prijatelje u vlasti, nečim što će proći jer je izazvano posebnim okolnostima. Mislio sam da je privatizacijska pljačka prolazno stanje i da će, snagom tržišta, propasti nesposobni baruni pljačkaši (robber barons) koji cvatu u privatizacijskim mutnim vodama.
Nisam mogao zamisliti da će jezgro društvene i političke elite činiti ti momci, da će kriminalci (sad bi i to moglo biti uvreda) postati uzori tisućama gladne djece kojima ne ide škola, da će slobodno tržišno natjecanje postati smiješna teorijska izmišljotina.
U stvarnosti metoda nasilja, drske prevare i podmićivanja postale su uobičajeno sredstvo pomaganja poslovnih projekata. Nemamo mi slobodno tržište; mi imamo ekonomiju dogovora i pljačke, pogodovanja, klika i pljačkaških krugova i drugova u formi ortačkog pogodovanja.
Za to ne treba nasilje; u općem strahu dovoljna je prijetnja, malo novinskih napada, naručenih članaka i komentara na Twitteru, pokazivanje sa sucima, policajcima i dužnosnika.
To stvara ozračje u kojem njihova moć izgleda i veća.
Oni mogu dati crni novac za kampanje, mogu platiti ručkove i plakate, priskrbiti grah i kobasice za puk.
Pa njima nije teško organizirati orgije i proslave, pribaviti malo bijelog praha i stimulansa za starije. Najviše od svega zastrašuje da ih se pušta iz pritvora, da najbolji (najskuplji!) odvjetnici brane njihove interese, da mirno spavaju iako institucije rade svoj posao. Dojam da su pod zaštitom i da su iznad zakona najjača je obrana kriminala.
Za njih Zapad nisu sveučilišta i biblioteke, već amsterdamske četvrti crvenih lampi, Reeperbahn i Rue St. Denise, a u blažem slučaju Harods, Lafayete ili Mall of Berlin.
Premda porijeklom iz zabačenih sela u kamenjaru inteligentni, poduzetni, ali bezobzirni, lako su stvarali veze preko granica. Ne samo s omrznutim Srbima ili ”balijama” već s gangsterskom elitom Europe, Kolumbije, bankarima Londona i Lugana, ruskim oligarsima.
To što su bili na suprotnim stranama u ratu, a i tada su radije pljačkali nego branili – sada je prošlost. Sada su investitori na istoj strani, trpe ili čak slave one koje su zvali dezerterima, a sad ih puntaju da ljude svađaju dok oni mirno rade. Nitko nije postao šovinist dok nije prestao biti patriot.
Prije bi njihovi poslovi bili prepoznati u krvavim obračunima tih ”dječaka”. Nije im se sudilo ni kada su ubijali policajce i doušnike, točnije – nije protiv ”dječaka” bilo dovoljno dokaza, pa su naučili da nisu krivi do pravomoćne odluke suda. Za posljednji sud nisu marili, jer su navikli na surogate indulgencija i zaborav.
Problem je u tome da se na novom terenu slabo snalaze sa starim metodama. Uče poslovnu tehniku, ali nemaju poduzetničku etiku.
Prave se vjernicima, ali to ne znači da shvaćaju da vrše Božji poziv, već da je grabiti dobro.
Svejedno im je živimo li u kapitalizmu, komunizmu – za njih je važno imati i stjecati.
Moraju imati mladu generaciju koja sluša i nema obzire, koja od njih uči ulične poslovice, grubi stav prema načelima, osjećaj da nikoga ne smeta slavljenje obitelji, odlazak na pričest, zastava pred kućom i ruka na srcu istovremeno uz prostitutke, silovanja, nasilje i bogaćenje uz gaženje zakona.
Zbog njih se kroje urbanistički planovi, namještaju natječaji, predaju koncesije ili prodaje državna imovina. Oni, kad grad ili država kaže ne znaju što je sve javna imovina, trijumfiraju jer – ako nije jasno, onda je imovina njihova. ”Imamo Hrvatsku” je njihov poklič, tek to treba upisati i u zemljišne knjige.
I tako je postupno kriminal od proganjane pojave, progonjene zvijeri postao zaštićena prirodna vrsta; dobio je najprije pokroviteljstvo i zaštitu politike, države i institucija.
Cvjeta i postaje dominantan način poslovanja. Ostali su radnici, proleteri, službenici postali podmitljivi birokrati.
Nitko se ne želi obogatiti radom kad vidi gdje živi. Nastoji se iskoristiti svaka rupa u pravilima, svaka sloboda interpretacije pravila radilo se o popravku fasade, sakupljanju smeća, pokopu pokojnika, slikanju mladenaca, otvaranju terasa.
Inspektori će za besplatni ručak (najmanje) previdjeti prljavštinu, zaboraviti idiotske standarde hrane ili, pak, inzistirati da se svaki dan baca sladoled i mljeveno meso. Pravilo da svaka država ima kriminal, ali da rijetko kad kriminal ima državu – vrijedi, premda se na to kiselo nasmiješimo.
Liječim gljivice na prstu noge. Mijenjam kapi i premaze, koristim narodne lijekove i idem pedikeru. Poučno je ono što piše na raznim bočicama: ”Liječenje traje dugo i treba biti uporan i strpljiv”. I još ”Neće proći samo od sebe”.
Bio sam u krivu sa svojim gljivicama – ni kriminal neće proći sam od sebe, kapital ne stvara kapitalizam, prvobitna akumulacija nije miran proces bez drame i tragedija, pa se onda ne smije pitati za prvi milijun, a kasnije je sve zakonito.
Sistem koji imamo još dugo neće biti kapitalizam već prikriveno razbojništvo.
Mislite da pretjerujem? Pogledajte Skupštinu Grada kad raspravlja o poklanjanju lijepog komada grada. Na izgradnji Manhattana mnogi su se lopovi obogatili.
autograf.hr
