Zajednički općejugoslavenski jezik (srpskohrvatski) zasnovan je na bosanskom govoru i jeziku

Komentarišiću Bečki književnički dogovor iz 1850. godine kada je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, bosanski franjevac, Bošnjak i veliki zaljubljenik bosanskog jezika, Antun Knežević navodi: “Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik [bosanski], a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga provzaše kako su oni hotjeli jedni srpskim, a drugim hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.” Brojna svjedočenja ovakve tvrdnje imamo i ranije. Naime, Muhamed Hadžijahić već 1974. godine, a nešto kasnije i Alija Isaković i Dževad Jahić, navode: “Još mnogo prije Vuka kulturni radnici među Južnim Slovenima zalagali su se za ‘bosanski govor’, odnosno ‘bosanski jezik’, idealizirajući ga kao najljepši, najmilozvučniji i sl. preporučujući ga za osnovu zajedničkog književnog jezika”.

Punih 250 godina ranije isto tako je jedan bosanski govor uzet za osnovicu zajedničkog, općeupotrebnog jezika, i to kada se isusovac Bartol Kašić, pišući prvu gramatiku štokavskog narječja (Gramatika ilirskog jezika iz 1604. godine) odlučuje za “općeni jezik” (lingua communis) oblika štokavske ikavice (s primjesama ijekavice), a taj štokavski idiom Kašić zove “naški”, “ilirski” i “bosanski”. Osim Kašića i kasnije Bečkog dogovora, postoje i druga veoma jasna rana svjedočenja o tome kako se došlo na ideju da bosanski jezik posluži kao općeupotrebni jezik Južnih Slavena. Slabo je poznat podatak da se prva ideja o zajedničkom jeziku svih Južnih Slavena veže upravo za bosanski govor. Naime, od 1557. do 1563. godine u Urahu (današnja Slovenija) postojao je zavod za štampanje biblijskih protestantskih knjiga. Zavod je vodio Primož Trubar, štampajući knjige na bosanskom jeziku. Svoj posao Trubar je komentarisao na sljedeći način: “Jedino se knjige prevedene na bosanski jezik mogu čitati i razumjeti u čitavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj, mada se neke riječi neće svakome sviđati, budući da Hrvati i Dalmatinci govore nekoje riječi drugačije od Bosanaca i Srba”. Ove knjige su trebale poslužiti za širenje protestantnih ideja među Južnim Slavenima, ali pošto je energičnom akcijom katoličke crkve i pape ovaj pokret ugašen tako se ni knjige nisu štampale i širile među Južnim Slavenima.

Spomenuti Bartol Kašić navodi da je bosanski jezik direktno uticao na razvoj hrvatskoj književnog jezika sve do XIX stoljeća. Otvoreno se potvrđuje da je Kašić radio po direktnom naređenju pape. U svojim kasnijim djelima odlučno se posvetio unapređivanju “bosanskog” tj. ikavskog štokavskog kao najraširenijeg dijalektnog tpa na jugoistočnom hrvatskom govornom području. Shodno tome, od 1613. do 1620. godine, po nalogu pape Pavla V, poslan je u osmanske dijelove: Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju i Srbiju, jer je tamo postojala jaka “franjevačka zajednica koja dobro govori bosanski jezik”. Fra Pavle Dragičević 1735. godine spominje svećenike koji se “ispomažu bosanskim jezikom”, odnosno “nadodaje da je dovoljno da učeni katolici za raspravljanje s pravoslavnima znaju dobro bosanski (‘parlal bane in idioma bosnese’)”.

U vezi sa bosanskom osnovom zajedničkog jezika Južnih Slavena, složili su se i dijalektolozi. Govoreći o razgovornom jeziku kao “naddijalekatskom obliku jezičke egzistencije”, Dalibor Brozović 1973. godine navodi: “U Bosni se razgovorni jezik bez sumnje bio prilično razvio još prije modernog vremena, a živi i danas – sam znam iz terenske dijalektološke prakse koliko je teško odijeliti utjecaj razgovornoga i standardnog jezika na mjesne govore i koliko je gdjekad teško dobiti organski mjesni a ne općebosanski razgovorni oblik.” O samoj ulozi bosanskih franjevaca u ujednačavanju zajedničkog jezika Južnih Slavena Branka Tafra 2005. godine bosansi jezik spominje kao uzorni jezik u prvim počecima ujednačavanja jezika na ovim prostorima, navodeći da je bosanski jezik zahvaljujući franjevcima mnogima u Evropi postao uzorni jezik: “Odatle već u 17. stoljeću dosta pisaca uzima bosanski dijalekt za uzor kakav treba biti književni jezik, a to znači književni jezik štokavske osnove”. Dubrovačkom literarnom izrazu iz XVII stoljeća svjedoči dubrovački dramatičar Junije Palmotić, koji se odlučuje za “govor susjednih Bošnjaka jer je susjedna Bosna Dubrovniku mogla biti centar, a ne obrnuto”. Zbog toga ne čudi izreka italijanskog jezikoslovca Jakova Mikalje iz prve polovine XVII stoljeća iz djela “Blago jezika slovinskog” u kojem navodi: “(…) Ima puno načina govora ali svakako je bosanski jezik najljepši pa zato svi ilirski [južnoslavenski] pisci nastoje da njime pišu”.

Najotvorenija i najkonkretnija pohvala bosanskom jezičkom identitetu je ona domaća, franjevca Antuna Kneževića (1834 – 1899): “Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. (…) Al’ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. (…) Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet na osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata”.