Danas na našem blogu imamo čast podijeliti inspirativnu priču Samre Hajlovac, koja ne samo da je članica udruženja “Nismo same” Visoko, već je bila i ključni dio tima koji je udruženje osnovao. Kroz svoje iskustvo borbe s rakom dojke, Samra nas podsjeća na važnost ranog otkrivanja bolesti, redovnih pregleda i hrabrosti koja je potrebna kada se suočavamo s izazovima poput ovoga. Ova dirljiva priča oslikava Samrinu nepokolebljivu volju, ali isto tako ukazuje na značaj podrške i solidarnosti koje udruženje pruža svojim članicama.
Moje ime je Samra Hajlovac, imam 34 godine. Udata sam i majka jednog divnog dječaka koji se zove Advan.
Na koji način započeti moju priču ne znam ni sama, a da nije ni duga ni kratka. Ova borba se ne može ispričati.
Krajem mjeseca septembra 2020. godine kreće moja stvarna priča. Zašto kažem stvarna? Iz razloga što sam neke dvije do tri godine imala zdravstvenih problema sa kojim sam se borila i ne sluteći da je karcinom prisutan u mom organizmu. Jako loša krvna slika me pratila taj period. Željezo je bilo jedan, jedva da se uspije podići na pet. Razne pretrage, preglede sam radila, ali doktori su slutili samo na štitnu žlijezdu koja je uvijek bila uredna. Ipak, odlučim sama sebe da pregledam, makar onaj dio koji mogu i da osluškujem svaki dio svoga tijela.
Te 2020. godine samopregledom sam napipala kvržicu na desnoj dojci, pazušna jama je bila uredna. Tako zbunjena, razmišljam gdje da odem na pregled. Odluka je bila da to bude porodični ljekar. Zamolim na malo detaljnijem pregledu asocirajući na dojku, gdje sam odmah upućena na ultrazvuk. Na pregledu se ustanovi da je kvržica samo upalna i da se idem liječiti alternativnom medicinom što i poslušam, kontrola za par mjeseci. Ali ubrzo nakon toga dok sam se tuširala napipam kvržicu veličine mandarine u pazušnoj jami gdje je bolest jasno uznapredovala. Odem na hitan pregled gdje me doktorica upućuje na dodatno mišljenje. Odmah mi je rađena Core biopsija koja je pokazala da imam Invazivni duktalni karcinom, gradus III.
Pozvana sam da prisustvujem konziliju i da čujem šta me snašlo jer samo znam da imam karcinom, sve drugo počinje da me zbunjuje. Ne razumijem ih zašto pričaju da je visok gradus, da brzo raste, a ustvari moj karcinom je već bio u poodmakloj fazi. Sve što sam čula jeste bio onkolog koji je rekao da se odmah javim u ponedjeljak na Onkologiju sa nalazima jer je trebalo otpočeti sa NAT-om. Kažem: “Dobro”, jer pojma nisam imala šta me ustvari čeka razmišljala sam gdje da kafu pijem.
Ide period kada se saznaje za moju bolest i ne dam da me to obori u smislu raznih komentara. Počinje da me nervira dio kada me obasipaju porukama: “Razmišljaj samo pozitivno”. Ne volim ni danas to čuti… jer u ovoj borbi teško možes biti pozitivan. Iskreno se lavovski boriš, mozak razmišlja ubrzano, strah je prisutan i pokušavaš da ostaneš normalan.
Prolazim 16 ciklusa kemoterapija, operaciju i 28 ciklusa zračenja. Početkom zračenja počinjem sa hormonalnom terapijom. Jako loše sam podnosila terapije. Naglo gubljenje kilaže, gubitak kose, trepavica i obrva teško mi je palo… razumjet će me žene koje su prošle ovo.
Zahvaljujući mom onkologu, nisam imala potrebu za psihologom jer me nesvjesno “uzdizao” i bio vjetar u leđa svojim razgovorima. Podrška u ovoj borbi je neizostavna jer bez nje nema uspjeha. Veliku podršku sam imala od muža, bez kojeg moja borba ne bi imala smisla. Moj Advan, koji me podizao kad sam najlošija bila. Tada smo otkrili da je šetnja borovom šumom nešto što je najpozitivnije u ovoj borbi, kući sam se vraćala nasmijana.
Ovom svojom pričom hoću da kažem da je karcinom izlječiv ako ga otkrijete na vrijeme. Nemojte prešutjeti signale koje vam tijelo šalje. Nije sramota pričati o zdravstvenim problemima niti, ako ima potrebe, potražiti stručnu pomoć.
Ova bolest dolazi zbog stresa, napetosti.
mammaprint.ba
