Piše: Mustafa Spahić
“Oni koji vjeruju bore se, rade i angažiraju na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih prijatelja i štićenika jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo, jadno i bijedno – daifa.” (Nisa, 76)
Arapska riječ kejdun, mekidetun ima više značenja: varati, obmanjivati, boriti se protiv nevinog, raditi o zlu, smišljati i planirati zlo, učiti da vara, zavjeriti se, nastojati varati, smišljati spletke, obmanjivati, biti tvrdoglav, svojeglav i srdit, naljutiti se i razdražiti se.
Žrtve pakosti, smicalica, intriga, mržnje, zlokukosti, samovolje, svojeglavosti, prkosa, srdžbe, varki, obmana i prevara i onih koji svjesno i namjerno rade o zlu, nasilju i nesreći su po pravilu nevini, navodljivi, povodljivi i zavodljivi ljudi i žene koji nasjedaju i povode se za šarenlažama i robom od nevidiša. Kada ih mračnjaci, nasilnici, demagozi, despoti, tirani i zlotvori svojim obmanama, varkama, intrigama i lažnim sveobećanjima porobe i stave pod svoje kandže onda žrtvovanom i prevarenom narodu jedino preostaje: “A zašto se vi čestiti, pošteni i pravedni ne biste borili na Allahovu putu za potlačene i prevarene, za muškarce civile, sve nevine, žene i djecu koji kricima i jaucima uzvikuju: Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada čije su vođe elite nasilnici, Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podari onoga ko će nam pomoći.” (Nisa, 75)
Stara je izreka i mudrost ukoliko se ljudi ne bave politikom – sijasom, politika se kroz surovu i beskrupuloznu vlast najnemilosrdnije bavi njima. Jedan mudrac je zapazio i kazao – vlast je kvarna i kvari ljude, ali samo apsolutna vlast apsolutno kvari ljude. Svakom despotu, tiraninu, autokrati i faraonu ideal je da građanima i narodu ogadi, omrzne i učini odvratnim i nezamislivim politiku i politički rad i život. Njima je cilj svih ciljeva potpuno građane odvojiti od politike tako da oni samo za sebe osiguraju potpunu vlast koja se ne nadzire, ne ograničava, ne provjerava, ne dijeli na zakonodavnu, sudsku i izvršnu i ne podliježe sudu javnosti i javnog mnijenja i kontroli od svih subjekata u okviru ustavno-pravnog i društveno-političkog života. Takva samovoljna i samojednoglava vlast bez straha od Boga i stida i srama od ljudi ponaša se kao otrgnuta kometa i planeta u svemiru i kao takva donosi telefluk na zemlji i nasilje nad ljudima.
“A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji na temelju pravedno sude. A one koji ne vjeruju u naše znakove Mi ćemo malo po malo propasti voditi, a da oni neće ni znati ni osjetiti. A i vremena ću im davati. Moja zamka i zasjeda za njih je trajna i sigurna. Pa zašto oni ne razmisle da njima poslani Poslanik nije lud, on samo otvoreno opominje.” (E’araf, 181-184)
Sve sljedbenike šejtana koji upadnu u njegove kandže, zamke, zasjede, obmane, intrige, varke, oni u tim i takvim halovima malo-pomalo sve niže i u svakom pogledu padaju i to će ih na dunjaluku spustiti na najnižu i najsramniju tačku, a na onom svijetu to će ih uništiti. Ima puno situacija i takvih pozicija u kojima pravi, iskreni, čestiti i nevini ljudi i žene, posebno u borbi i ratu nemaju racionalno objašnjenje kako su uspjeli spasiti se pa čak i savladati mnogo jačeg i naoružanijeg neprijatelja. Eto objašnjenja: “Tako vam je bilo i da bi Allah zamke, zasjede, spletke i varke njihove oslabio.” (Enfal, 18)
Nikad niko u ljudskom rufetu kao faraon i koliko kao on nije ljudima postavljao veće, dublje, opasnije i gore zamke, zasjede, klopke, obmane, objede, zablude, spletke, intrige, prevare, pakosti, smrtne opasnosti i niko kao on i koliko on nije bio prema ljudima nadmen, gord, ohol, umišljen, svojeglav, samouvjeren, srdit, osvetoljubiv, opak i opasan, spletakroš, varalica, surov i pakostan.
Stravično je i užasno nepodnošljivo što je to sve kroz sistem, vlast, organe, institucije i ustanove provodio: “One koji bez ikakvih Allahovih nepobitnih dokaza raspravljaju o Allahovim znacima i znamenjima, pa oni izazivaju još veću Allahovu odvratnost i mržnju, a i odvratnost i mržnju vjernika. Eto tako Allah pečati srce svakog oholog čovjeka koji je silnik i nasilnik. A faraon povika: O Hamane, gradi mi piramidu/ toranj da bih se uspeo do puteva i staza nebesa i da bih se uspeo do Musaova Boga, a ja zbilja Musaa smatram lašcem!
Eto tako su se faraonu njegova ružna djela pričinjavala lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta. A klopka, smicalica, lukavstvo, intriga i obmana završila se na njegovu štetu i propast.” (Mu’minun, 35-37)
Niko nikada kao faraon u sebi nije objedinio blasfemičnije riječi i gora djela zato što se ljudima plasira, podmeće, nameće jedino i najveće božanstvo, kao vlasnik i gospodar zemlje, rijeka, ljudi i njihovih života i od ljudi pod smrtnom opasnošću naređuje da se samo njemu klanjaju i samo njega obožavaju. Kejdun – smicalica, pakost, osvetoljubivost, srditost i intriga se ukojasi i među najbližim rođacima pa čak i među braćom: “Kada Jusuf reče ocu svome: O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda i Sunce i Mjesec i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše i ničice padoše. O sinko moj, reče otac, ne kazuj svoga sna svojoj braći da ti kakvu micu, klopku, smicalicu, pakost i spletku ne spletu! Doista je šejtan čovjeku otvoreni neprijatelj.” (Jusuf, 4. i 5)
Šejtanskim navođenjem Jusufovu braću je sljepilo, mržnja, zavist, zluradost, pakost, netrpeljivost i srditost prema njemu okrenula i oni se odlučiše u jamu ga baciti. Braća rekoše: “Zbilja, Jusuf i brat mu miliji su ocu našem od nas, a mi smo jedna snažna i brojna skupina! Otac je naš u zabludi, zaista, očiglednoj! Jusufa ubijte ili ga u kakav kraj daleki naselite i ostavite i ljubav oca vašega sada će vama s njega pripasti, nakon njega bit ćete spokojni. Tad reče jedan od njih: Jusufa nemojte ubiti, već ga bacite na dno kakva bunara, naći će ga neka karavana – ako već želite nešto da učinite.” (Jusuf, 8-10)
Kako je predloženo, tako je i učinjeno, Jusuf je u bunar bačen ali ga spašava karavana i prodaje ga imućnom Egipćaninu koji ga je toliko cijenio da ga je čak htio i posiniti, ali kad je Jusuf porastao njegova ga je žena previše zavoljela i eto nove klopke, zamke, intrige i smicalice: “Ona je mene zavodila, reče Jusuf, i poče svjedočiti jedan svjedok iz njezine porodice: Ako je košulja njegova sprijeda rastrgana, onda ona istinu govori, a on neistinu, zaključi njen rođak. A ako je košulja njegova straga razderana onda ona laže a on istinu govori. Kad viđe da je košulja straga razderana tada onaj čovjek reče: To je velika zamka, a ženske spletke su velike.” (Jusuf, 26-28)
Poslanik kaže: “Ko drugom jamu kopa i klopku podmeće, sam u nju upada.”
(IIN Preporod)
