ON JE JUNAK NACIJE: Rođen je 13.jula u šumi iznad Srebenice , A DANAS JE JEDAN OD NAJBOLJIH KOŠARKAŠA SVIJETA
Nevjerovatna životna priča mladog srebreničkog diva, Emira Sulejmanovića: Zbog majke nosim broj 19 na dresu, a to je dan kada je rođena
Emir Sulejmanović je mladi košarkaški reprezentativac BiH koji predstavlja jedan od dragulja kada je u pitanju bh. košarka.
Ovaj mladić, porijeklom iz Srebrenice, preživio je veliku životnu dramu prije nego je postao profesionalni košarkaš. Naime, Emir je rođen doslovno u danima kada su se masovno ubijali Bošnjaci u Srebrenici, a kada je imao svega pet godina preminula mu je majka.
Sa našim mladim košarkašem smo razgovarali o reprezentaciji BiH, košarci, životu u BiH, nekim detaljima iz Emirovog privatnog života i tome šta ga najviše uveseljava u životu.
“Ne obazirem se na ono što se priča i piše u medijima, moje je da radim svoj posao, a dokle će me moj trud i rad dovesti, vidjet ćemo. Jedno je sigurno, svakodnevno se trudim i radim na stvarima koje trebam poboljšati. Čekat ću svoju priliku, bit ću spreman da je iskoristim na najbolji način”, poručuje Sulejmanović.
Jusuf Nurkić i Džanan Musa su svoj košarkaški hljeb odlučili da zarađuju u najjačoj ligi na Planeti, NBA ligi, a to je nešto ranije uradio i Mirza Teletović.
“NBA je san svakog igrača i naravno da imam želju da zaigram tamo jednog dana, ali je u sportu teško bilo šta prognozirati, sve je moguće. Pratim redovno NBA, a najviše volim gledati playoff utakmice. Uzori si mi oduvijek bili Kevin Garnett i LeBron James”, riječi su našeg sagovornika.
Kao što smo već istakli, Sulejmanović je porijeklom iz Srebrenice, preživio je veliku životnu dramu prije nego je postao profesionalni košarkaš. Rođen je doslovno u danima genocida u Srebrenici, a kada je imao svega pet godina preminula mu je majka.
“Da, rođen sam u veoma teškim okolnostima i hvala Bogu što se sve na kraju dobro završilo. Zahvalan sam što sam danas živ i što imam priliku da uspijem u košarci. Smrt majke je bio najteži trenutak mog života, imao sam samo pet godina kad je preminula. Meni, mom bratu i ocu su se tada životi promijenili. Uspomena na nju mi svaki dan daje snagu, želim da bude ponosna na mene. Zbog nje nosim broj 19 na dresu, dan kada je rođena”, kaže Emir Sulejmanović.
Majka Ćamila Durakovića, nekadašnjeg načelnika Srebrenice, je bila Emirova babica tokom njegovog rođenja. Nedavno je posjetio Remziju Duraković i zahvalio se toj ženi na svemu što je napravila za njega i njegovu porodicu.
“To je bio zaista poseban dan za mene, upoznao sam ženu koja je pomogla mojoj majci. Naravno, uz pomoć svih ostalih koji su bili prisutni, porođaj je prošao dobro. Neizmjerno sam joj zahvalan što je bila uz mamu u tim najtežim trenucima”, kaže Emir.
Za kraj razgovora za Source.ba portal, Emira smo upitali šta ga najviše uveseljava u životu i kako se opušta.
“Košarka me najviše čini sretnim, kao i moja porodica koja mi daje snage da zaboravim na probleme, da se odmorim i uživam. U slobodno vrijeme slušam našu muziku, narodnu i zabavnu, ali volim i neke strane pjevače. Puno vremena provodim u Sarajevu, jer tamo treniram sa svojim trenerima”, rekao je Sulejmanović za Source.ba portal.
Emir Sulejmanović je rođen 13. jula 1995. godine u Srebrenici. Do sada je igrao za Union Olimpiju, Barcelonu, Orlandinu, Cibonu i Fuenlabradu. Član je reprezentacije BiH.
Dva dana nakon pada zaštićene zone, u šumi iznad Srebrenice, rođen je Emir, drugi sin u porodici Sulejmanović. Jedanaestog jula 1995. godine, 25-godišnja majka Vahdeta i dvogodišnji brat Semir bježali su pred masakrom i genocidom koji se tih dana dešavao u enklavi. Vahdeta je bila u poodmakloj trudnoći i, dva dana kasnije, u šumi u blizini sela Luka, koje se nalazilo u sastavu enklave Žepa, rodio se Emir.
Zahvaljujući nadljudskim naporima nekoliko drugih žena, u veoma komplikovanim uslovima, ovaj mladi košarkaš dobio je priliku da živi i bude simbol ljubavi i želje za životom. Njegov otac Nedžad u to vrijeme bio je na liniji udaljenoj 40-ak kilometara od Srebrenice.
Kad je čuo za rođenje drugog sina, tražio je dopust i uputio se prema selu Luka. Trinaesti dan nakon rođenja, otac je vidio svog sina. Tada je, kaže, bio najsretniji čovjek na svijetu.
Međutim, njegova sreća kratko je trajala. Prvog augusta 1995. godine biva zarobljen i prebačen u logor u Mitrovom Polju u Srbiji, gdje je u 250 dana preživio pravu golgotu.
“Trebao bi mi čitav dan da ispričam tu priču”, kaže na početku razgovora Emirov otac Nedžad.
Za to vrijeme Vahdeta, Semir i mali Emir uspjeli su se prebaciti do Kladnja. Nedžad je nakon logora, zahvaljujući Crvenom križu, 16. aprila 1996. godine, zajedno sa još nekoliko zatvorenika prebačen u Finsku.
