Evolucijski su pritisci naviknuli ljude da na svijet gledaju kao na statičnu tortu. Ako bi netko dobio veću krišku torte, drugi bi neizbježno dobio manju. Može se dogoditi da neka obitelj ili grad prosperiraju, ali čovječanstvo kao kolektiv neće proizvoditi više nego što proizvodi danas. U skladu s time, tradicionalne su religije, poput kršćanstva i islama, tražile načine rješavanja problema čovječanstva s pomoću trenutačnih izvora – preraspodjelom postojeće torte ili obećanjem torte na nebu.
Modernizam je, s druge strane, utemeljen na čvrstom vjerovanju da gospodarski rast nije samo moguć nego apsolutno nužan. Molitve, dobra djela i meditacija mogu donijeti utjehu i nadahnuće, ali problemi poput gladi, zaraza i ratova mogu se riješiti samo rastom. Ta se fundamentalna dogma može sažeti u jednoj jednostavnoj ideji: „Imate li neki problem, vjerojatno vam treba više stvari, a da biste imali više stvari, morate ih više proizvoditi.”
Moderni političari i ekonomisti smatraju da je rast bitan iz tri glavna razloga. Prvo, kad proizvodimo više, možemo i konzumirati više, podignuti standard života i navodno uživati u sretnijem životu. Drugo, sve dok se čovječanstvo umnožava, gospodarski je rast potreban jednostavno da ostanemo gdje jesmo. Primjerice, u Indiji je godišnja stopa rasta stanovništva 1,2 posto, što znači da će, ako se indijska ekonomija svake godine ne poveća za najmanje 1,2 posto, nezaposlenost rasti, plaće padati, a prosječan će se standard života smanjiti. Treće, čak i ako se Indijci prestanu množiti te čak i ako indijska srednja klasa može biti zadovoljna trenutačnim standardom života, što bi Indija trebala učiniti sa stotinama milijuna građana koji žive u bijedi? Ako ekonomija ne raste i torta stalno ostaje iste veličine, siromašnima možete dati više samo ako bogatima nešto oduzmete. To će vas prisiliti na neke vrlo teške odluke i vjerojatno će izazvati mnogo ogorčenosti, a možda i nasilje. Želite li izbjeći teške odluke, ogorčenost i nasilje, treba vam veća torta.
Modernizam je „više stvari” pretvorio u univerzalno rješenje primjenjivo na gotovo sve javne i osobne probleme – od vjerskog fundamentalizma, preko diktatura Trećeg svijeta, do krize u braku. Kad bi zemlje poput Pakistana i Egipta mogle barem održavati stabilnu stopu rasta, njihovi bi građani mogli uživati u povlasticama poput osobnih automobila i prepunih hladnjaka te bi krenuli putem svjetovnog boljitka, a ne za nekim fundamentalističkim propovjednikom. Na sličan bi način gospodarski rast u zemljama poput Konga i Mjanmara izrodio uspješnu srednju klasu koja je kamen temeljac liberalne demokracije. A kad je riječ o nezadovoljnom bračnom paru, brak bi im navodno bio spašen kad bi kupili veću kuću (da ne moraju dijeliti tijesnu radnu sobu), nabavili perilicu za suđe (da se prestanu svađati zbog toga tko će prati suđe) i dvaput na tjedan odlazili na skupo bračno savjetovanje.
Zato je gospodarski rast postao sudbonosno raskrižje na kojemu se spajaju gotovo sve moderne religije, ideologije i pokreti. Sovjetski je Savez imao megalomanske petogodišnje planove i bio opsjednut rastom baš kao i najbeskrupulozniji američki tajkun, razbojnik iz 19. stoljeća. Kao što i kršćani i muslimani vjeruju u raj i razilaze se samo u pitanju kako do raja doći, tako su tijekom hladnog rata i kapitalisti i komunisti vjerovali u stvaranje raja na Zemlji s pomoću gospodarskog rasta, a prepirali se samo zbog točne metode.
Danas hinduski preporoditelji, pobožni muslimani, japanski nacionalisti i kineski komunisti mogu proglasiti svoju privrženost različitim vrijednostima i ciljevima, ali svi vjeruju da je gospodarski rast ključ ostvarivanja njihovih posve različitih ciljeva. Tako je 2014. godine pobožni hinduist Narendra Modi izabran za indijskog premijera zahvaljujući ponajprije uspješnu ubrzavanju gospodarskog rasta u njegovoj saveznoj državi Gudžaratu te općeprihvaćenu mišljenju da samo on može oživjeti tromu državnu ekonomiju. U Turskoj su slična stajališta održala islamista Recepa Tayyipa Erdogana na vlasti još od 2003. godine. Naziv njegove stranke – Stranka pravde i razvoja – ističe njezinu posvećenost gospodarskom razvoju i Erdoganova je vlada doista uspjela duže od desetljeća održati impresivne stope rasta.
Japanski premijer, nacionalist Shinzō Abe, na vlast je došao 2012. godine obećanjem da će trgnuti japansku ekonomiju iz dvadesetogodišnje stagnacije. Njegove su agresivne i prilično neobične mjere radi ostvarivanja tog cilja dobile nadimak Abenomika. Istodobno u susjednoj Kini Komunistička partija i dalje izražava privrženost tradicionalnim marksističko-lenjinističkim idealima, ali u praksi se povodi za Deng Xiaopingovim poznatim maksimama da je „razvoj jedina čvrsta istina” i da „nije važno je li mačka crna ili bijela ako uspije uloviti miša”. To prevedeno znači: učini sve što treba da se potakne gospodarski rast, čak i ako Marx i Lenjin time ne bi bili oduševljeni.
Kao što i priliči tome racionalnom gradu-državi, u Singapuru su takav način razmišljanja odveli čak i dalje te vezali ministarske plaće za nacionalni BDR Kad singapurska ekonomija raste, vladini ministri dobiju povišicu kao da je upravo to jedina svrha njihova djelovanja.
Opsjednutost rastom možda nam izgleda razumljivom sama po sebi, ali to je zato što živimo u modernom svijetu. U prošlosti nije bilo tako. Indijski maharadže, osmanski sultani, šoguni iz Kamakure i carevi dinastije Han rijetko su svoju političku sudbinu stavljali na kocku da bi zajamčili gospodarski rast. Činjenica da se Modi, Erdogan, Abe i kineski predsjednik Xi Jinping kockaju sa svojim karijerama vežući ih za gospodarski rast potvrđuje gotovo religijski status koji je rast uspio steći u svim dijelovima svijeta. Vjerovanje u gospodarski rast doista ne bi bilo pogrešno nazvati religijom jer on danas tvrdi da rješava mnoge, ako ne i većinu naših etičkih dilema. Budući da je gospodarski rast navodno izvor svega dobroga, on potiče ljude da zakopaju etičke nesuglasice i prihvate smjer djelovanja koji će maksimizirati dugoročan rast. Tako je Modijeva Indija dom tisuća sekta, stranaka, pokreta i gurua, no premda im se najviši ciljevi nesumnjivo razlikuju, svi moraju proći kroz isto usko grlo gospodarskog rasta, pa zašto se ne bi udružili?
U skladu s time, kredo „više stvari” potiče pojedince, tvrtke i vlade na zanemarivanje svega što bi moglo omesti gospodarski rast, primjerice očuvanje socijalne jednakosti, održavanje ekološke ravnoteže ili poštivanje roditelja. U Sovjetskom Savezu je vodstvo smatralo da je državni komunizam najbrži način rasta, pa je sve što bi stalo na put toj kolektivizaciji sravnjeno sa zemljom, uključujući milijune kulaka, slobodu izražavanja i Aralsko jezero. Danas je uglavnom prihvaćeno da je neka vrsta slobodnotržišnog kapitalizma mnogo učinkovitija u osiguravanju dugoročnog rasta, pa su zato pohlepni tajkuni, bogati farmeri i sloboda izražavanja zaštićeni, a prirodna staništa, socijalne strukture i tradicionalne vrijednosti koji stoje na putu slobodnotržišnom kapitalizmu razmontirani i uništeni.
Tako primjerice softverska inženjerka zarađuje 100 dolara na sat radeći za neku visokotehnološku startup tvrtku. Jednoga dana njezin otac doživi moždani udar poslije čega mu treba pomoć s kupnjom, kuhanjem, čak i pranjem. Ona bi mogla preseliti oca u svoju kuću, odlaziti na posao kasnije ujutro, vraćati se ranije predvečer i sama se brinuti za njega. U takvu bi scenariju patili i njezini prihodi i produktivnost startupa u kojemu radi, ali njezin bi otac uživao brigu svoje kćeri koja ga voli i poštuje. Druga je mogućnost da inženjerka unajmi meksičku njegovateljicu koja će za 12 dolara na sat živjeti s njezinim ocem i brinuti se za sve njegove potrebe. To bi značilo nepromijenjenu situaciju za inženjerku i njezina poslodavca, a njegovateljica i meksička ekonomija bi čak i profitirali. Što će inženjerka učiniti?
Kapitalizam slobodnog tržišta ima jasan odgovor. Ako gospodarski rast od nas zahtijeva da olabavimo obiteljske spone, da potičemo ljude da žive dalje od svojih roditelja i da uvozimo njegovatelje s druge strane svijeta – onda će tako i biti. No taj odgovor uključuje i etičku prosudbu, a ne činjeničnu izjavu. Kad se neki specijaliziraju za softverski inženjering, a drugi vrijeme posvećuju brizi za starije, nesumnjivo ćemo proizvesti više softvera i omogućiti starijim ljudima bolju profesionalnu skrb. No je li gospodarski rast važniji od obiteljskih veza? Dopuštajući sebi donošenje takvih etičkih prosudba, kapitalizam slobodnog tržišta prešao je granicu koja domenu znanosti odvaja od domene religije.
Većini kapitalista vjerojatno se ne bi svidjela oznaka religije, ali kad je riječ o religijama, kapitalizam barem može visoko podignuti glavu. Za razliku od drugih religija koje nam obećavaju tortu na nebu, kapitalizam obećava čuda ovdje na Zemlji – a katkad ih čak i ostvari. Većina zasluga za pobjedu nad gladi i zarazama pripada strasnoj kapitalističkoj vjeri u rast. Kapitalizam zaslužuje čak i pohvale za smanjivanje nasilja među ljudima te povećanje snošljivosti i suradnje. Kao što će iduće poglavlje objasniti, na djelu su i drugi čimbenici, ali kapitalizam je doista uvelike pridonio globalnu skladu potičući ljude da na ekonomiju prestanu gledati kao na igru nultog zbroja u kojoj je tvoj profit moj gubitak te da je gledaju kao scenarij u kojemu svi pobjeđuju, u kojoj je tvoj profit i moj profit. Takav pristup uzajamne koristi vjerojatno je više pomogao globalnu skladu nego stotine godina kršćanskog propovijedanja o tome kako treba voljeti susjeda i okrenuti drugi obraz.
Odlomak iz knjige: Yuval Noah Harari, Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice, str. 174-177.
Dialogos
