-TopSLIDEKolumne

Relativiziranje nepojmljivog

Zapis na marginama: o srebreničkom genocidu i o prijemu filma “Quo vadis, Aida?” u Srbiji

Dan prije premijere igranog filma Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?”, koji se, kroz tragične sudbine pojedinaca bavi temom pada (ne)zaštićene zone Srebrenica, obavijest o projekciji sam postavio na moju fejs-stranicu. Nisam dodao nikakav komentar, samo još informaciju da će nakon filma biti upriličen razgovor s jednim od bivših vojnika holandskog bataljona u Srebrenici.

O samom filmu nisam znao praktično ništa. No, na osnovu njenog ranijeg djela “Grbavica” (s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi), o sudbini bosanskih žena silovanih u ratu devedesetih, imao sam se na osnovu čega nadati da ni novo ostvarenje Jasmile Žbanić neće biti puka propaganda. Vjerovao sam da režiserka filma kao što je “Grbavica”, čak i kad bi htjela, ne bi umjela snimiti loš, jednoznačan film.

U tome me je podržala činjenica da je film “Quo vadis, Aida”, uz brojne pohvale, već dobio neka važna priznanja. Učesnik u trci za Zlatnog lava, bosanskohercegovački short list kandidat za Oskara, nominacije za uglednu nagradu BAFTA

No, jedna od prvih reakcija na moju obavijest bila je – negativna. Nepoznat netkoanonimac sakriven iza pseudonima, prilično pristojno i pismeno, ali s neskrivenom ironijom, referira na zločine počinjene od strane pripadnika Armije BiH na teritoriji Opštine Konjic, aludirajući čak i na nekakvu “moju ulogu” u tome ratu. Piše kako su ih – te zločine – počinili “moji saborci”. Veli još i da me “dobro poznaje”, zna moju “…familiju, roditelje, rodjake”.

A laže. Da me stvarno poznaje, znao/znala bi da sam ja u mom antiratnom dnevniku “Lijepo gore klasici marksizma” pisao i o tim i o drugim zločinima. (Knjiga je doživjela dva izdanja, jedno u Sarajevu, drugo u Beogradu.)

Nisam mu/joj odgovorio. Kako da odgovorim vazduhu? Kad se sporim, volim da znam s kim to radim. Ne podnosim kad ljudi reaguju na osjetljive teme, a nemaju hrabrosti da se potpišu punim imenom i prezimenom. Zato, ovdje, samo dvije stvari: ja jesam onomad vrlo svjesno ostao u svom Gradu, što možda u tom trenutku i nije bilo najpametnije. Ali ne kajem se. I dan-danas imam prijatelje koji su za vrijeme rata bili u redovima Armije BiH. Pošteni su to ljudi, borili su se i za mene, ali oni nisu moji “saborci”. Ja nisam nosio oružje. Moji saborci su bili i ostali – građani Konjica. Najveći dio rata sam radio u mjesnom odjelu Crvenog krsta. I pisao. Pisao o svim zločinima za koje sam znao. Moje pero nema, niti je ikada imalo, “kočnicu” za jedne, a “prolaz” za druge zločince.

Ipak, moram priznati da su mi, od svih, najgori zločini koji su, kao, učinjeni “u moje ime”.

Uostalom, kakve veze ima vijest o premijeri jednog filma sa zločinima učinjenim davno, na, kako anonimac reče, “…prelijepim predjelima Bitovinje i Zvekuše”? Kakve, osim relativiziranja genocida?!

No, vratimo se filmu. Drugdje, dakle, prepoznat kao umjetničko djelo, kod nas je “Quo vadis, Aida?” odmah izazvao oprečne reakcije. U Srbiji se čak, koliko znam, ni ne prikazuje. Nije ni čudo. Gore navedena reakcija rječit je primjer stanja svijesti onih koji bi na svaki zločin svoje strane odgovorili sa: “Dobro, a šta su oni nama radili?”

A ovdje je u pitanju preko osam hiljada ljudskih života. Ti ljudi su pobijeni posliije bitke. Hladnokrvno, planski. Mnogi su bili još skoro djeca. Gdje će vam duša, “gospodo” relativisti?!

Na žalost, veoma su rijetki prekodrinski glasovi koji izražavaju iskreno saučešće s nepojmljivim bolom njihovih najbližih.

Nikad više “vjernika”, rekao bih, a nikad manje empatije. To je, barem donekle, pokazao i ovaj film.

A on je, kako sam i očekivao, odličan. Dobar scenario i “čvrsta” režija, do boli potresna priča u kojoj se stalno smjenjuju opšte i pojedinačnolična i kolektivna tragedija, te dobra fotografija i gluma u kojoj briljiraju Jasna Đuričić kao prevoditeljica Aida i Boris Isaković kao Ratko Mladić…

U fokusu je borba prevoditeljice Aide da – kad već ne može više njih – spasi živote muža i dvojice sinova. Na drugom planu teku slike uplašenog, u ćorsokak stjeranog srebreničkog naroda. Upečatljive masovne scene se smjenjuju s krupnim planom Aidinog izbezumljenog, očajem unakaženog lica. Upravo ti prelazi s “ptičje” na “žablju” perspektivu čine film izuzetno uzbudljivim. Morali biste biti od kamena da ne osjetite Aidin strah i očaj, da vam se ne zgade Mladićeva arogancija i bezosjećajnost, da se ne zamislite nad neodlučnošću komandanta Dutchbata Thoma Karremansa (Johan Heldenbergh)…Koji, uzgred rečeno, ali ne i nevažno, već godinama nezasluženu penziju troši u sunčanoj Španiji.

Da bi pojačala uvjerljivost prizora, Žbanić poseže i za scenama skoro doslovno preuzetim iz stvarnosti. Zato će vam se, ako ste gledali neke dokumentarce o padu enklave, neke scene učiniti veoma poznatim: Mladićev ulazak u “oslobođenu” Srebrenicu, njegovo obraćanje ženama i djeci kod logora Holanđana… Nije onda ni čudo – poznavajući stanje stvari u toj zemlji – što se “Quo vadis, Aida? ne prikazuje u Srbiji. Što je glumac koji igra lik krvnika iz Božanovića – “izdajnik roda i poroda”! – zasut uvredama i prijetnjama.

Ako mi se ne sviđa slika koju vidim – razbiću ogledalo!

Ne živim u Srbiji, znam da i drugdje na Balkanu nije ružičasto, ali se bojim da će tom društvu trebati još mnogo vremena da se iskreno i do kraja “očisti” od grijeha. Onako, recimo, kako je to, učinila Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. Ili kako to, upravo ovih dana, čini Holandija, javno se kajući zbog svoje neslavne kolonijalističko-robovlasničke prošlosti.

Da ipak završimo filmom. Ono što ga dodatno krasi a što bi bilo šteta ne spomenuti, je osjećaj za (posebno: surovi) detalj. Kamera se, tako, usresredi na nešto sitno i kao usputno, da bi vam, u kratkom shotu rekla nešto na što bi nevješt režiser potrošio metre i metre filmske vrpce. Puno je takvih scena, ali ovdje ću izdvojiti samo jednu. Onu u kojoj srpski vojnici Aidinog muža i njihove sinove, skupa s množinom drugih Bošnjaka, uvode u salu, da bi ih potom sve hladnokrvno streljali. Umjesto krikova i mora krvi, prikazano je samo kako se otvaraju mali pobočni prozori sa strana i kako mitraljezi počnu bljuvati vatru. A tren-dva prije toga – nepažljivom oku skoro neprimjetno – na balkonu jedne od obližnjih kuća nekoliko ljudi mirno sjedi, i pije kafu.

Srču ljudi mirno svoju kafu.


Goran Sarić, Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close