Što možemo naučiti od istorije budućnosti? Istoričar Yuval Harari vodi nas na put kroz tehnološki razvoj i poziva svjetske vođe da osmisle sadržajnu viziju novih oblika društva, politike, religije i ideologije. Yuval Noah Harari doktorirao je na Oxfordu
Dobar dan svima,
i dobrodošli na razgovor s profesorom Yuvalom Noahom Hararijem.
Moje ime je Gillian Tett
ja sam američki glavni urednik časopisa ‘Financial Times’.
Dakle, nema mnogo povjesničara koji bi bili pozvani na glavnu pozornicu kongresnog centra Svjetskog ekonomskog foruma umetnuti u sendvič između Angele Merkel i Macrona.
Mislim da ih je još manje koji bi napunili dvoranu gotovo kao Angela Merkel, a skoro niti jedan koji bi doživio što i mi dok smo čekali u Zelenoj sobi, i Angela Merkel je prolazila, kancelarka Merkel je prolazila, zaustavila se, prišla Yuvalu, predstavila se i rekla:
‘Pročitala sam vašu knjigu.” Prilično nevjerojatno.Ali Yuval Harari je napisao dvije vrlo važne knjige koje su već oblikovale raspravu, ne samo unutar vlada, nego i unutar mnogih poslovnih krugova mnogih nevladinih organizacija, također.
Jednu od njih mislim da je većina vas čitala: Sapiens. Dignite ruke oni koji ste pročitali Sapiens. Pa, to je prilično impresivno. Njegova druga knjiga Homodeus nastavlja se na teme Sapiensa promatrajući povijest čovječanstva kroz budućnost i osvrćući se na problem digitalnog. Ovog ljeta mu izlazi treća knjiga 21 lekcija za 21. stoljeće koja će se baviti sadašnjošću. Ali ono o čemu će govoriti danas zapravo je nešto čega se Angela Merkel dotakla danas u svom govoru, a to je pitanje podataka i što da činimo s podacima danas. Njegove ideje su vrlo provokativne, vrlo alarmantne i nešto na što bi svi vi trebali obratiti pažnju sada.
Profesore Harari Yuval, podij je vaš.
(Pljesak)
Hvala.
Zdravo svima.
Dajte mi samo minutu da se upoznam s ovim kompjuterom i da provjerim da li je sve u redu.
I mogu li dobiti mrvicu više svjetla na publiku tako da mogu vidjeti lica, a ne da govorim mraku.
Hvala. Danas bih vam želio govoriti o budućnosti, o našoj vrsti i zapravo o budućnosti života.
Mi smo vjerojatno jedna od posljednjih generacija homosapiensa.
Kroz stoljeće ili dva zemljom će dominirati entiteti koji se od nas više razlikuju nego mi od neandrtalaca ili čimpanzi. Zato jer ćemo u nadolazećim generacijama naučiti kako izgraditi
tijela i mozgove i umove. To će biti glavni proizvodi ekonomije, ekonomije 21. stoljeća, ne tekstil, vozila i oružje, nego tijela i mozgovi i umovi.
No, kako će točno budući gospodari planete izgledati?
To će odlučiti ljudi koji posjeduju podatke.
Oni koji kontroliraju podatke kontroliraju budućnost, ne samo čovječanstva, već budućnost samog života. Jer danas su podaci najvažnija imovina na svijetu.
U drevnim vremenima, zemlja je bila najvažnija imovina.I kako je previše zemlje postalo koncentrirano i premalom broju ruku, čovječanstvo se razdvojilo na aristokrate i obične ljude.
I onda, u modernom dobu, u zadnja dva stoljeća, strojevi su zamijenili zemlju kao najvažniju imovinu. I kako je previše strojeva postalo koncentrirano u premalo ruku, čovječanstvo se razdvojilo na klase, na kapitaliste i proletarijat.
Sada podaci zamjenjuju strojeve kao najvažnija imovina i ako prevelika količina podataka postane koncentrirana u premalo ruku, čovječanstvo će se razdvojiti, ne na klase, razdvojit će se na vrste, na različite vrste. No, zašto su podaci toliko važni?
Važni su zato jer smo došli do točke kad možemo hakirati, ne samo kompjutere, možemo hakirati ljudska bića i druge organizme.
Danas se mnogo govori o hakiranju kompjutera i email računa i bankovnih računa i mobitela, ali zapravo mi stičemo sposobnost hakiranja ljudskih bića.
Pa što vam je potrebno da biste hakirali ljudsko biće?
Trebaju vam dvije stvari, treba vam velika računalna snaga i treba vam mnogo podataka, naročito biometrijskih podataka.
Ne podataka o tome što kupujem ili kuda idem,već podataka o tome što se događa unutar mog tijela i unutar mog mozga.
Sve do danas nitko nije imao potrebnu računalnu snagu i potrebne podatke da bi hakirao čovječanstvo.
Čak i da vas je sovjetski KGB ili španjolska inkvizicija sljedila svuda naokolo 24 sata dnevno, promatrajaći sve što radite, slušajući sve što kažete, još uvijek nisu imali računalnu snagu i biološko znanje nužno da bi razumjeli što se događa u vašem tijelu i mozgu i da bi razumjeli kako se osjećate i o čemu mislite i što želite.
No, to se sada mijenja zbog dvije simultane revolucije. S jedne strane, napretka u računalnoj znanosti i posebno pojavom strojnog učenja i umjetne inteligencije (AI) koji nam daju potrebnu računalnu snagu.
U isto vrijeme, napredak u biologiji, posebno u znanosti o mozgu, daju nam potrebno razumijevanje, biološko razumijevanje. 150 godina bioloških istraživanja možete stvarno sažeti,
još od Charlesa Darwina, u tri riječi: organizmi su algoritmi.
Ovo je veliki uvid modernih znanosti o životu, da organizmi, bilo virusi ili banane, ili ljudi, da su zapravo samo biokemijski algoritmi i mi učimo kako odgonetnuti te algoritme.
Kada se te dvije revolucije sjedine, kada se revolucija informacijske tehnologije sjedini s biotehnološkom revolucijom, ono što dobivate je sposobnost hakiranja ljudskih bića.
A možda najvažniji izum za sjedinjavanje infotehnologije i biotehnologije jest biometrijski senzor koji prevodi biokemijske procese u tijelu i u mozgu, u elektronske signale koje kompjuter može pohraniti i analizirati.
A jednom kada imate dovoljno takvih biometrijskih informacija, i dovoljno računalne snage, tada možete kreirati algoritme koji mene poznaju bolje no što ja poznajem sam sebe.
A ljudi zapravo ne poznaju sebe same jako dobro.
Zato algoritmi imaju stvarnu šansu da nas upoznaju bolje. Mi zapravo ne poznajemo sebe same.
Na primjer, kada sam imao 21 godinu napokon sam shvatio da sam gej, nakon što sam nekoliko godina živio u negiranju.
I to nije iznimka. Mnogo gej muškaraca živi u negiranju mnogo godina. Oni ne znaju nešto jako važno o sebi samima. Zamislite sad situaciju, kroz deset ili dvadeset godina,
kad algoritam može reći svakom tinejdžeru točno gdje je, on ili ona u odnosu na spektar gej-straight i čak koliko je rastezljiva ta pozicija.
Algoritam prati pokrete vaših očiju, krvni tlak, aktivnost vašeg mozga i kaže vam tko ste.
No, možda, vi osobno ne biste htjeli koristiti takav jedan algoritam, ali se možda nađete na nekoj dosadnoj rođendanskoj zabavi
nekog školskog prijatelja i jedan od vaših prijatelja dođe na tu ‘prekrasnu’ ideju da:
“Baš sam čuo za taj sjajan algoritam koji ti kaže tvoju spolnu orjentaciju i zar ne bi bilo jako zabavno da svi se redom testiraju tim algoritmom dok svi drugi gledaju i komentiraju.”
Što biste vi učinili?
Biste li samo otišli?
A, čak i da odete, čak i ako se skrivate od svojih razrednih prijatelja ili od sebenećete biti u stanju sakriti se od Amazona i Alibabe i tajne policije.
Dok surfate po Internetu, dok gledate video ili pretražujete svoju društvenu mrežu, algoritmi će nadzirati kretnje vaših očiju, vaš krvni tlak, aktivnost vašeg mozga i oni će znati.
Oni bi mogli reći Coca Coli: “Ako ovoj osobi želite prodati neko pjenušavo šećerno piće, ne koristite reklame s golišavim djevojkama, koristite reklame s golišavim mladićima.”
Vi ne biste čak ni znali da se to događalo, ali oni će znati i ta informacija će vrijediti milijarde. Jednom kada imamo algoritme koji me mogu razumjeti bolje no što ja razumijem sam sebe, oni bi mogli predviđati moje želje, manipulirati mojim emocijama i čak donositi odluke u moje ime.
I ako nismo oprezni, ishod bi možda mogao biti pojava digitalnih diktatura.
U 20. stoljeću demokracija je općenito imala bolje rezultate od diktature zato jer je demokracija bolja u obradi podataka i donošenju odluka.
Mi smo navikli o demokraciji i diktaturi razmišljati u etičkim ili političkim terminima, ali zapravo su to dvije različite metode za obradu informacija.
Demokracija obrađuje informacije na distribuirani način. Ona distribuira informacije i moć za donošenje odluka između mnogo institucija i pojedinaca.
Diktatura s druge strane, koncentrira sve informacije i moć, u jednom mjestu. No, uz dane tehnološke uvjete u 20. stoljeću distribuirana obrada podataka radila je bolje od centralizirane obrade podataka što je jedan od glavnih razloga da demokracija nadmašuje diktaturu i zašto, na primjer, ekonomija SAD-a nadmašuje sovjetsku ekonomiju.
No, to vrijedi samo pod jedinstvenim tehnološkim uvjetima 20. stoljeća. U 21. stoljeću nove tehnološke revolucije, posebno AI i strojno učenje,
mogle bi klatno zanjihati u suprotnom smjeru, mogle bi učiniti centraliziranu obradu podataka daleko efikasnijom od distribuirane obrade podataka.
I, ako se demokracija ne može prilagoditi ovim novim uvjetima, tada će se ljudi naći pod upravom digitalnih diktatura.
Već danas vidimo formiranje sve sofisticiranijih režima nadzora diljem svijeta. Ne samo od strane autoritarnih režima, već također i demokratskih vlada.
SAD, na primjer, gradi globalni nadzorni sustav, dok moja domovina, Izrael, pokušava izgraditi
totalni nadzorni režim na Zapadnoj obali. No, kontrola podataka mogla bi omogućiti ljudskim elitama da učine nešto još radikalnije od same izgradnje digitalnih diktatura. Hakiranjem organizama elite mogu steći moć za reinženjering budućnosti samog života.
Jer jednom kad možete nešto hakirati onda to obično možete redefinirati i preoblikovati (reinženjering). I ako uistinu uspijemo u hakiranju i redefiniranju i preoblikovanju života,
to će biti, ne samo najveća revolucija u povijesti čovječanstva, to će biti najveća revolucija u biologiji od samog početka života prije 4 milijarde godina.
Kroz 4 milijarde godina ništa se fundamentalno nije promijenilo u osnovnim pravilima igre života.
Sav život kroz 4 milijarde godina, dinosauri, amebe, paradajz, ljudi, cijeli život bio je podvrgnut zakonima prirodne selekcije i zakonima organske biokemije.
No, to se sada počinje mijenjati. Evoluciju prirodnom selekcijom znanost zamjenjuje sa evolucijom inteligentnim dizajnom. Ne inteligentnim dizajnom nekog boga iznad oblaka,
već našim inteligentnim dizajnom i inteligentnim dizajnom naših ‘oblaka’: IBM Cloud, Microsoft Cloud. To su nove pokretačke snage evolucije. A u isto vrijeme znanost bi mogla omogućiti život.
Nakon što je bio zatočen 4 milijarde godina u ograničenom carstvu organskih spojeva, znanost bi mogla omogućiti životu da se probije u anorgansko carstvo. Nakon što je 4 milijarde godina organski život bio oblikovan prirodnom selekcijom mi ulazimo u eru anorganskog života oblikovanog inteligentnim dizajnom. To je razlog da je vlasništvo nad podacima tako važno.
Ako ga ne reguliramo, sićušna elita bi mogla kontrolirati, ne samo budućnost ljudskog društva, nego i izgled oblika života u budućnosti. Pa, kako regulirati podatke, vlasništvo nad podacima?
Mi smo imali 10 tisuća godina iskustva u reguliranju vlasništva nad zemljom.
Imali smo nekoliko stoljeća iskustva u reguliranju vlasništva nad industrijskim strojevima.
No, nemamo puno iskustva u reguliranju vlasništva nad podacima, što je samo po sebi daleko teže. Jer za razliku od zemlje i za razliku od strojeva, podaci su svuda i nigdje istovremeno, mogu se kretati brzinom svjetlosti i možete ih kopirati onoliko puta koliko želite.
Dakle, da li podaci o mojoj DNK, mojem mozgu, mojem tijelu, mojem životu, da li oni pripadaju meni? Ili nekoj korporaciji, ili vladi,ili, možda, ljudskom kolektivu?
U ovom času, velike korporacije drže većinu podataka i ljudi su počeli o tome brinuti.
No, davanje ovlaštenja vladama da nacionaliziraju podatke, čime bi se mogla zauzdati moć velikih korporacija, samo bi dovelo do pojave digitalnih diktatura. A političari su zapravo, barem mnogi od njih, su poput muzičara, a instrument na kojem sviraju je ljudski emocionalni i biokemijski sustav.
Političar održi govor i val straha zapljusne cijelu zemlju. Političar napiše tweet i proizvede eksploziju bijesa i mržnje. Ja mislim da ne bismo tim muzičarima trebali dati najsofisticiranije instrumente da na njima sviraju. I siguran sam da nisu spremni da im se povjeri budućnost života u svemiru.
Naročito zato jer mnogi političari i vlade izgledaju nesposobni proizvesti suvisle vizije za budućnost i umjesto toga javnosti prodaju nostalgične fantazije o povratku u prošlost.
Kao povjesničar mogu vam reći dvije stvari o prošlosti, prije svega, ona nije bila zabavna, sigurno se ne biste htjeli u nju vratiti. A drugo, ona se ne vraća. Zato nostalgične fantazije stvarno nisu rješenje. Pa tko bi onda trebao posjedovati podatke?
Iskreno, ja ne znam.
Mislim da je diskusija tek započela.
Većina ljudi, kada čuje razgovor o reguliranju podataka razmišlja o privatnosti, o kupovanju, o kompanijama, korporacijama koje znaju kuda se krećem i što kupujem.
Ali to je samo vrh ledenjaka. Mnogo važnije stvari su u pitanju. Dakle, diskusija je jedva počela i ne možemo očekivati instant odgovore. Bolje bi nam bilo da apeliramo na naše znanstvenike, naše filozofe, naše odvjetnike, pa čak i naše pjesnike ili naročito naše pjesnike, da obrate pažnju na ovo važno pitanje: Kako ćemo regulirati vlasništvo nad podacima?
Budućnost, ne samo čovječanstva, nego budućnost samog života mogla bi ovisiti o odgovoru na ovo pitanje.
Hvala vam.
(Pljesak)
Buka
