Masakr u Deir Jasinu – Kako je prije 67 godina nastao Izrael

Midhat Hajdarević 2015-04-10

IslamBosna.ba – Jučer, 9. aprila, navršilo se 67 godina od strašnog cionističkog masakra nad stanovnicima sela Deir Jassin u okupiranoj Palestini.

Masakr je odigrao ključnu ulogu u uspostavi jevrejske države 1948. godine, a razumijevanje onog što se dogodilo i zašto je ključno za razumijevanje stvaranje države Izrael.

Kao prvo masakr je dozvolio jevrejskim snagama da preuzmu dio Jerusaliima. Prema UN-ovom planu podijele, područje oko Jerusalima, nije bio dio Izraela, već pod međunarodnom kontrolom.

Masakr u Deir Jassinu stvorio je paniku među palestinskim seljacima oko Jerusalima. Oni su uvidjeli da ih Britanci, pod čijom kontrolom su bili, neće zaštititi. Veliki broj Palestinaca je pobjegao prema Jordanu, ostavljajući svoje domove i stvari. Jevrejske snage su očistile arapsko područje, i pripojili veliki dio Jerusalima novoj državi Izrael.

Drugo, masakr u Deir Jassinu je sproveden mjesec dana prije nego što je Izrael proglasio nezavisnost. Jevrejske snage očele su sa čišćenjem Palestine od nejevrejskog stanovništva dan nakon što je izvršeno glasanje o podjeli, novembar 1947. Masakr se dogodio 9. aprila 1948., kada su Britanci zvanično kontrolisali područje. Mjesec dana kasnije, 15. maja, britanske snage su otišle a Izrael je proglasio nezavisnost. Do tada preko 400.000 palestinskih izbjeglica je već pobjeglo, a Izrael je nastavio da se širi prema istoku.

Treće, masakr su sprovele ‘nezavisne’ jevrejske milicije pod vodstvom Menachem Begina, a ne direktnim naredbama Ben Guriona i Jevrejske agencije. To je omogućilo Ben Gurionu da porekne bilo kakvu odgovornost i ponudi svoju ispriku kralju Jordana (nije je primio). Ali, bez obzira na njegovu formalnu ispriku, Ben Gurion nije dopustio Palestincima koji su pobjegli da se vrate u Jerusalim. Ostali su izgnanstvu a njihove kuće i imovina su zaplijenjeni bez naknade.

Tog 9. aprila 1948. godine pripadnici cionističkih paravojnih grupa: Irgun (na čelu sa Menahim Beginom, bivšim izraelskim premijerom) i Stern Gang (na čelu sa Jicakom Šamirom) upali su arapsko selo Deir Jassin. Nakon što su ljudima koje su probudili dali 15 minuta da se spreme za evakuaciju, Beginovi teroristi napali su selo od oko 700 ljudi. Broj žrtava ovog masakra još uvijek je sporan. Većina izvora navodi da su ubijene 254 osobe uključujući 25 trudnica i 52 djece koji su ubijeni pred očima majki nakon čega su i njih ubili. Beginovi teroristi bacili su tijela ubijenih u seoski bunar. Pored onih koje su izmasakrirali u svojim kućama 25 Palestinaca je pokupljeno od strane cionističkih terorista, ubačeni su na kamion i s njima su paradirali Jerusalimom u svojevrsnoj ‘pobjedičkoj paradi’ prije nego što su ih pogubili u obližnjem kamenolomu i pokopali u masovnu grobnicu.

Također, svjedoci navode da je oko 150 žena i djece paradiralo nago jevrejskim četvrtima Jerusaliima. Cionistički teroristi okupili su preživjele žene i djevojke, skinuli ih do gole kože, stavili ih u otvorene automobile i vozili nage kroz ulice jevrejskih četvrti Jerusalima gdje su bile izložene ismijavanju i vrijeđanju posmatrača. Veliki dio prolaznika fotografisao je ove žene.

Fehim Zejdan koji je u vrijeme pokolja imao 12 godina prisjeća se :

Odvodili su nas jedno za drugim, ubili su jednog starca a kada je jedna od njegovih kćerki zaplakala,onda su ubili i nju. Onda su pozvali mog brata Muhammeda i ubili ga pred nama, kada je moja majka zaplakala i bacila se preko njega,noseći moju sestricu Hudru u rukama, koja je još uvijek dojila, ubili su i nju također.

U Zejdana je također pucano kada su vojnici postrojili djecu ispred zida i sasuli ih mecima ‘čisto iz zabave’. Ali Zejdan je preživio masakr.

Um Mahmud (rođena 1932.): “Bili smo u kući.Čuli smo pucnjavu na vani. Majka nas je probudila. Znali smo da su nas napali Jevreji. Moja rodica i sestra su utrčale kuću govoreći da su Jevreji već u našoj bašti. U međuvremenu pucnjava je postala jača i čuli smo snažnu kontinuiranu pucnjavu na vani. Bomba je bačena na nas i eksplodirala je blizu nas gdje smo bili u dvorištu… Moja snaha nije željela otići. Bila je uplašena. Djevojčica je bila stara dva mjeseca a dječak oko tri. Uzela sam ih oboje a majka je rekla da ih odvedem kod amidže. Vidjela sam da je Hilveh Zejdan ubijena zajedno sa njenim mužem, sinom,bratom i Humajjesom. Hilveh Zejdan je izašla da unese tijelo muža, pucali su u nju i ona je pala preko njegovog tijela.. .Vidjela sam također Hajat Bileissi, bolničarku iz Jerusalima koja je radila u selu, a ubijena je ispred kuće Muse Hassana. Kćerka Ebu El-Abeda ubijena je dok je držala rodicu,bebu. Beba je također ubijena… Ko god je pokušao pobjeći ubijen je.”

Fehima Zejdan (rođena 1936.): “Jevreji su naredili cijeloj našoj porodici da stane ispred zida i počeli su pucati na nas. Ja sam pogođena u bok, većina djece je spašena jer smo se sakrili iza roditelja. Metak je pogodio moju sestru Kadri (4) u glavu, moju sestru Sameh (8) u obraz, mog brata Muhammeda (7) u grudi. Ali svi ostali koji su bili s nama uz zid ubijeni su: moj otac, moja majka, moj deda i moja nana,moje amidže i tetke i pojedina njihova djeca”.

Safija Attija (rođena 1907.):opisuje kako joj je prišao muškarac i iznenada otkopčao pantalone i skočio na nju. “Počela sam vrištati i plakati. Ali sve žene oko mene čekala je ista sudbina. ……Pojedini od tih muškaraca bili su toliko nestrpljivi da skinu naše naušnice tako da su sjekli naše uši kako bi ih brže izvadili”.

Halima Eid (rođena 1918.): opisuje šta se dogodilo njenoj sestri. Vidjela sam vojnika kako je zgrabio moju sestru, Salihu el-Halabi, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće. Prislonio joj je cijev od puške na vrat, a onda ispraznio sadržaj puške u njen stomak. Onda se pretvorio u koljača, zgrabio je nož i rasporio njen stomak i izvukao ubijeno dijete sa svojim grješnim nacističkim nožem.

General Richard Catling iz Velike Britanije koji je vršio ispitivanje preživjelih kao i sami masakr navodi:Snimanje izjava je otežano zbog histeričnog stanja žena koje često dobiju slom dok se snimaju izjave. Međutim, nema sumnje da je počinjen veliki broj seksualnih zlodjela od strane Jevreja koji su napali selo. Veliki broj mladih učenica je silovan a kasnije ubijen. Starije žene su također zlostavljane. Jednu mladu djevojku su bukvalno prepolovili na dva djela. Veliki broj beba je iskasapljen i ubijen. Također sam vidio jednu staricu koju su pretukli udarajući je kundakom u glavu. Ženama su kidali narukvice sa ruku kao i prstenje sa prstiju a pojedinim ženama su sjekli uši kako bi uzeli naušnice.

Od oko 144 kuća deset ih je minirano i porušeno dok su se ukućani nalazili unutar objekta. Lokalno mezarje su poravnali buldožerima a Deir Jassin je izbrisan sa karte svijeta. Do septembra ortodoksni jevrejski imigranti iz Poljske,Rumunije i Slovačke su naseljeni na ovom područje uprkos protivljenju Martin Bibera, Sesil Ruta i drugih jevrejskih lidera koji su vjerovali da mjesto masakra treba ostaviti nenaseljenim. Centar sela je zatim dobio drugo ime-Givat Šaul Bet. Kada se Jerusalim proširio zemlja Deir Jassira je postala dio grada.

Prema Menahim Beginu: “Masakr ne samo da je bio opravdan već država Izrael ne bi postojala bez pobjede u Deir Jassinu”.

Izbor Deir Jassina kao mete za ovaj strašni masakr samo pokazuje prirodu cionističkog entiteta: Deir Jassin je bio poznat kao mirno selo i seljani su sprječavali palestinske borce da koriste njihovu zemlju kako bi se borili sa cionističkim neprijateljima, pored činjenice da su potpisali sporazum o nenapadanju sa cionistima. Dan prije masakra, palestinski vođa AbdelKader el-Husseini ubijen je dok se opirao cionistima u blizini el-Kastala. On je uzalud čekao podršku arapske vojske. Deir Jassin je odbio da pomogne El-Husseiniju i palestinskim borcima.

Selo,okruženo sa nekoliko cionističkih kolonija vjerovatno je u sporazumu o nenapadanju vidjelo jedini način da njegovi stanovnici izbjegnu cionistički teror. Međutim, cionisti su izabrali Deir Jassin kao mjesto masakra koje su kasnije koristili kao primjer svim drugim palestinskim selima i gradovima. Nakon masakra, cionističke terorističke bande išle su od jednog do drugog palestinskog sela naređujući Palestincima da napuste svoja ognjišta ili će ih ‘zadesiti sudbina Deir Jassina’.
Oni su preko megafona upozoravali stanovnike: “Jeriho put je još uvijek otvoren, idite iz Jerusalima prije nego budete ubijeni poput onih iz Deir Jassina”.
Tokom progona stanovnika iz Ramle i Lydda u julu 1948. godine, Sari Nair iz Ramle sjeća se kako su izbačeni iz kuće od strane cionističkog vojnika koji im je rekao da odu ‘inače znate šta će se dogoditi. Ono što se dogodilo u Deir Jassinu dogodiće se i vama’.
Ironija je da su pojedine stare kuće u Deir Jassinu postale dio cionističke duševne bolnice a ove kuće koje su bile poprište klanja njihovih stanovnika kasnije su ‘ugostile’ veliki broj preživjelih iz Holokausta koji su patili od mentalnih trauma.

Ziv Ankori, koji je komandovao Haganah jedinicom koja je okupirala Deir Jassin nakon masakra, dao je izjavu 1982. godine o masakru: “Ušao sam u 6 ili 7 kuća.Vidio sam odsjećene genitalije i isječene stomake žena. Prema rupama od metaka na tijelima, bilo je to direktno ubistvo“.
Dov Joseph, jedno vrijeme guverner izrealskog dijela Jerusalima a kasnije ministar pravde, nazvao je Deir Jassin masakr ‘namjernim i ničim izazvanim napadom“.
Arnold Toynbee poredi ga sa zločinima koji su počinjeni od strane nacista nad Jevrejima.

Deir Jassin masakr je jedan od najvarvarskijih i najstrašnijih masakra koje su počinili cionacisti i ostaje jedan od mnogih svjedoka cionističkog varvarzima i cionacističkog ponašanja. Ali što je najvažnije: Deir Jassin mora zauvijek ostati upozorenje i podsjetnik za svakog Palestinca, svakog Arapa i svakog muslimana kao selo koje je potpisalo ‘mirovni sporazum’ sa cionistima a onda je etnički očišćeno, izbrisano sa karte svijeta dok su njegovi stanovnici ili divljački masakrirani ili postali izbjeglicama.