Kultura

Warren Bass: Dayton n(ij)e predstavlja(o) odbranu liberalističkih ideala

EKSKLUZIVNA ANALIZA DAYTONA: N(IJ)E POBJEDA Bass: Dayton n(ij)e predstavlja(o) odbranu liberalističkih ideala

Milošević i Tuđman nisu poraženi Daytonom nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je užasno.

Piše: Warren Bass, thebosniatimes.ba

16. novembra 1995, gen. Wesley Clark sjeo je u PowerScene sistem za virtuelnu stvarnost, u Daytonu u Ohiou, kako bi džojstikom preletio simulirane 3D brdovite prizore Bosne istočno od Sarajeva. Oko 23 sata, pridružio mu se srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, ali i još neki američki zvaničnici. „Podmazani“ viskijem, Milošević i Amerikanci su na kompjuterskoj simulaciji pokušavali iznaći put van iz opkoljenog glavnog grada do Goražda, „sigurne zone“ UN-a, okružene bosanskim Srbima. U sitnim jutarnjim satima, Clark je bojicama iscrtao koridor od Sarajeva do Goražda koji nije sasvim neodbranjiv. Milošević se rukovao s njim, vrhovnim zapovjednikom saveznika u Evopi, i Richardom Holbrookeom, glavnim američkim mirovnim pregovaračem, i tu se dogovorilo ono što je poznato kao „Clarkov koridor“ ili „Put viskija“.

SAD su pomoću svojih zvaničnika i kompjutera iscrtale granice BiH, a niko nije išao na Balkan. Winston Churchil se znao hvaliti kako je granice Jordana iscrtao jedno poslijepodne; američki general bi skoro isto mogao reći za BiH. Ali američkom poduhvatu je nedostajalo arogancije. Umjesto toga, američki političari su iscrtali koridor s dubokom dvosmislenošću. Dokumenti u vezi s ovim događajem dokazuju da su američki političari bili bolno svjesni nedostataka američke politike oko BiH i daljine koja ih je odmaknula od ciljeva koje je Bill Clinton zagovarao 1992. Sve ovo daje bolji uvid u evoluciju američke politike i ogroman nedostatak američke diplomatije u vezi s bosanskom golgotom.

Sigurno da je Dayton bio bolja opcija od ranijeg haosa i krvoprolića. Ali je precijenjen. Dayton nije predstavljao odbranu liberalističkih ideala kojima je Bill Clinton kritizirao Georgea Busha 1992 – odlučna akcija zaustavljanja genocida, izvođenje ratnih zločinaca pred lice pravde, tolerancija, multietničke nacija-države, liberalni nacionalizam, i korištenje međunarodnih i evropskih institucija – prije je verzija hladne realpolitike koja je Bushevu administraciju držala podalje od Bosne. Dogovor koji je pomogla administracija je zlokobno graničio s podjelom i tako ispisao epitaf BiH kao multietničkoj državi te predao veći dio njene teritorije bosanskim Srbima. Znatan dio boljih planova iz Daytona je ostao neimplementiran (progon ratnih zločinaca i vraćanje izbjeglica). Još gore, Dayton je zahtijevao pregovaranje s Miloševićem i hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, dvojicom nacionalista čije se ideologije i bezočnost debelo kose s liberalnim vrijednostima.

Lekcije iz Daytona su žalosno prigodne kad je riječ o trenutnom nasilju na Kosovu gdje je Miloševićeva demagogija pomogla propast Jugoslavije i što je bila konačna meta njegovog etničkog čišćenja. Krvoproliće na Kosovu je simptom pristupa koji je ojačao pozicije Miloševića i Tuđmana. Samim tim, Dayton je Srbiju gurnuo dublje u etnički šovinizam, gdje „sveta srpska zemlja“ Kosova vrijedi znatno više Beogradu nego Albancima koji žive na njoj. Kosovo je i dalje dio Srbije, ali ključna pitanja su i dalje istaKao i 1993., Clintonova administracija se našla pred fundamentalnim izborom. Da li će SAD natjerati Miloševića da poštuje autonomiju, prava manjina, i vladavinu prava, ili će se povući, kao prije dvije godine u BiH rekavši da uključivanje ne vrijedi američke krvi? Povuče li se, onda povlačenje mora uključiti shvatanje da je realpolitika Clintonove administracije  olakšala put svim narednim poduhvatima.

Postizanje bilo kakvog sporazuma u BiH nije bilo lahko. Dayton je imao znatne diplomatske vještine i odlučnost. Administracija je odlukom da intervenira poduzela veliki politički rizik. Ti su rizici poduzeti iz opreznog ralizma. Teško je ne zapitati se šta bi se desilo da su ti rizici poduzeti u ime liberalističkih ideala koji su i obećani. Na koncu, baš ta politika koju je administracija podržala u maju 1993. – pomoću vojnih snaga i čvrstog vodstva Evropljana – zaustavila je rat na jesen 1995. Prema Warrenu Zimmermannu, zadnjem američkom ambasadoru u Jugoslaviji, cijena odgode bila je 100.000 života.

BUSHOVA OSTAVŠTINA

Clintonova administracija je naslijedila haos. Njeni republikanski prethodnici bili su okorjeli realisti. Nakon susreta s Miloševićem u Beogradu u junu 1991. gdje je upozoren da ne „iskorištava etnički antagonizam i ne krši ljudska prava na Kosovu“ –državni sekretar James A. Baker III imao je osjećaj da „razgovara sa zidom“. Bushova administracija je ravnodušnošću pozdravila jugoslavensku tvrdoglavost. Njena osnovna – i tačna – diplomatska računica bila je da će samo vojne snage obeshrabriti ambicije Miloševića i Tuđmana. Njena osnovna – i netačna – politička računica bila je da takva intervencija nikad ne može biti prodata američkom narodu. Odluka predsjednika Busha je da ništa ne pokušava. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Showcroft je kazao da ga je predsjednik često pitao, „Podsjeti me, o čemu se radi ovdje?“. Nije vidio američki interes interveniranja u Bosni, a njegovi evropski saveznici su samo ojačali njegov skepticizam. „Opet, gdje to završava?“ pitao je britanski premijer John Major. Umjesto toga, Bushova administracija je Bosnu tretirala kao, Bakerovim riječima, „humanitarnu noćnu moru u srcu Evrope“, kao da je horor u BiH rezultat gladi ili zemljotresa a ne čin agresije. Na kraju, kao što je Baker rekao, cijena u žrtvama „bila bi nesnosna… potrebna podrška američkog naroda u smislu snaga koje su neophodne u Bosni, nikada se ne bi mogla formirati i održati.“

Clinton je, s druge strane, obećao sasvim drugačiju politiku. „Znam da su etničke podjele jedan od najjačih impulsa u svim društvima šitom svijeta“, kazao je, „ali moramo se oduprijeti tome.“ Optužio je Bushevu administraciju da je nemoralna „jer je zatvorila oči na kršenja osnovnih ljudskih prava“ i morala je pokazati „pravo vodstvo“. Kada se Clintonova administracija uspaničila, za razliku od Busheve, tako je i postupila uprkos svojim obećanjima.

Rat je mogao završiti u maju 1993. da je predsjednik ispunio obećanje iz svoje kampanje o ukidanju embarga na oružje Bosancima, i pokrenuo vazdušne napade na Srbe. U to je vrijeme Clinton poslao državnog sekretara Warrena Christophera da obavijesti Evropljane o politici nazvanoj „lift and strike“. Ali Christopher je dobio upute da savjetuje, a ne da vodi, i ono što je čuo bilo je sveobuhvatno protivljenje, briga za evropske vojnike u UNPROFOR-u, nezadovoljstvo navodnom američkom arogancijom i upozorenja da će se NATO možda povući. Na kratkom jutarnjem sastanku po njegovom povratku, Chirstopher je kazao Clintonu da je politika „lift and strike“ još uvijek moguća, ali da će zahtijevati, kao što je rekao „beskompromisni pristup“: reći Evropljanima „da smo čvrsto odlučili nastaviti dalje s našim odabirom i da očekujemo od njih podršku“. Od svih izbora, Christopher je pojasnio, najmanje privlačan i najviše licemjeran, bio bi nastaviti s Bushovom politikom „ništa ne raditi“. Ali Clinton se preplašio.

NENAMJERNO HRABRI

Zašto je onda, nakon dvije godine stagnacije, predsjednik Clinton postupio odlučno u stilu američkog liderstva? Odgovor ove nejasnoće leži u zapanjujućoj odluci – ili bolje rečeno, neodluci – koju ni jedna administracija ne bi trebala ponoviti. Do odluke iz augusta 1995. da se pokrene Holbrookeova „šatl“ diplomatija, a sasvim nesvjestan toga, Washington je već bio vojno prisutan u Bosni. Odluka je donesena tako nesmotreno da su skoro svi stariji zvaničnici uhvaćeni nespremni kada su konačno postali svjesni implikacija onog što su uradili.

Izvještaj o Bosni State Departmenta je potvrdio da su većina starijih zvaničnika vanjske politike, pa čak i sam predsjednik, bili iznenađeni kada su u junu 1995. saznali da bi američke trupe uskoro mogle biti na putu za BiH svidjelo se to administraciji ili ne. Zbunjenost je nastala i zbog ranije predsjedničke odluke da će, postane li situacija na terenu haotična toliko da UNPROFOR-u onemogući funkcioniranje, NATO intervenirati  kako bi pomogao povlačenje plavim šljemovima. Clintonova administracija je potvrdila ovu odluku krajem 1994., a NATO-ovi vojni stratezi su počeli raditi na Op-planu 40104, koji je pozivao na korištenje 20.000 američkih trupa kao dio evakuacijskih snaga od 60.000 ljudi. Kada je NATO odobrio ovu misiju na proljeće 1995. uz pristanak američkog ambasadora pri NATO-u Roberta E. Huntera i američkih vojnih stratega u Briselu, Clintonova administracija se uhvatila u zamku. Dok bi intervencija da se neuspjeh UN-a ograniči bila opasna i ponižavajuća, Bijela kuća se dosjetila da bi kršenje obećanja NATO-u uništila ostatke njezinog kredibiliteta i već poljuljano savezništvo. UN-ove mirovne snage su na dnevnoj osnovi potvrđivale svoju nemoć pa je jedini način kako bi Washington mogao spriječiti misiju povlačenja, na koju se obavezao, je gurnuti strane u pomirenje – bolja opcija, ali i ona zahtijeva slanje američkih trupa u Bosnu. Ono što je jedan od Clintonovih savjetnika nazvao „najtežom odlukom [Clintonovog] predsjedništva – poslati trupe u Bosnu“ donesena je, a da niko nije ni shvatio.

Kako je rat postajao sve gori, rasla je i iluzija Op-plana 40104. Masakr koji su počinili Srbi nad hiljadama bosanskih muslimana u julu 1995. u UN-ovim „zaštićenim zonama“ Srebrenici i Žepi – najgori ratni zločini u Evropi od nacista – učinio je UNPROFOR-ovu sramotu potpunom. Evropske zemlje koje su učestvovale u UNPROFOR-u su počele upozoravati da će uskoro povlačiti svoje trupe, i tako pokrenule ono što su američki političari nazvali 40104 „aparaturom sudnjeg dana„ – inetrvenciju potaknutu poniženjem. Nekoliko starijih zvaničnika, uključujući UN-ovu ambasadoricu Madeleine K. Albright i savjetnika za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea, počeli su uvjeravati da bi, budući da su američke trupe svakako na putu u Bosnu, administracija trebala pokušati dovesti do uspjeha radije nego proglasiti neuspjeh.  Kao što je jedan zvaničnik kazao, pitanje Bosne nije bilo da li ostati ili otići; već „odabrati koja će se kataklizma prijeći“. Uglavnom predvođeni Lakeom i osobljem Vijeća nacionalne sigurnosti, stariji zvaničnici su proveli ostatak ljeta smišljajući neki plan. U augustu je počela Holbrookeova misija.

Odluka Clintonove administracije da preispita svoju diplomatiju u Bosni nije potekla od poimanja neuspjeha njegove ranije izgubljenosti ili obnove vilsonijanskih principa. Umjesto toga, potekla je od odluke koje se rijetki sjećaju. Nakon što su upoznati s detaljima Op-plana 40104, svi su – od Holbrookea i Christophera do predsjednika Clintona – bili šokirani. Odluka da se pošalju američke trupe i pomognu povlačenje UNPROFOR-a nije bila plod nikakvog formalnog procesa u kojem je predsjednik odobrio misiju kroz standardni postupak. Odluka je donesena po inerciji. Ukoliko su postojale lekcije od prijašnjih odluka o neinterveniranju, Clintonova administracija ih nije naučila. Umjesto toga, postala je slučajno odvažna.

ČISTE RUKE

Dogovor koji je nastao iz neplanskog procesa potaknutog Op-planom 40104, kao što je sam Holbrooke priznao, teško da je savršen. Sporazum je zaustavio borbu, barem u to vrijeme, što se ne bi trebalo zanemariti. Ali mnogi od problema implementiranja Daytona nastali su iz načina na koji je sporazum postignut.

Holbrooke je donio osnovnu odluku da ignorira bosanske Srbe i bavi se samo predsjednikom Jugoslavije, Miloševićem. Prošli pregovarači, uključujući izaslanika EU Carla Bildta i bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera, pregovarali su direktno sa zločincima na Palama, ali bezuspješno. Do proljeća 1995., američki pregovarači počeli su se okupljati oko onog što je glavni među njima, pokojni Robert Frasure, nazvao Miloševićevom strategijom. Washington je zaobišao bosanske Srbe i izvršio pritisak na Miloševića da postigne sporazum. Frasure je primijetio da je način na koji su Milošević, Karadžić i Mladić, vođe bosanskih Srba, iskoristili vlastite nesuglasice da upropaste prijašnje inicijative poput  plana Kontakt grupe iz 1994.

Ključna je bila vrsta odnosa koja je bila zaštitni znak Henryja Kissingera – slabljenje ekonomskih sankcija koje je Milošević toliko mrzio do suradnje sa njegovim prijateljima bosanskim Srbima. Iako je Milošević glasno iskoristio ono što je Zimmerman opisao kao „čiste ruke“ – poricanje ikakvog znanja ili utjecaja nad nedjelima bosanskih Srba – Amerikanci su odlučili razotkriti njegove pretenzije i povezati svaki sporazum s Miloševićem. Kada se prvi put upoznao sa srbijanskim predsjednikom u augustu 1995., Holbrooke je dao do znanja da će bosanski Srbi biti izdvojeni. „Morate govoriti za Pale“, kazao je Miloševiću. „Nećemo više nikada s njima imati posla.“

Miloševićeva strategija se održala kroz Dejtonski proces. Američki pregovarači sreli su se samo dvaput s Karadžićem i Mladićem, oba puta u Beogradu s Miloševićem kao glavnim posrednikom. U Daytonu, gdje skoro 100 pregovarača provelo 21 dan u skučenom prostoru, članovi bosanskih Srba u Miloševićevoj delegaciji su potpuno izignorirani. Amerikancima su bili nevidljivi; Milošević im je prenosio samo ono što je on htio i što je ispregovarao u njihovo ime. Zaista, nekoliko minuta prije ceremonije potpisivanja, Milošević je rekao bosanskim Srbima da je odustao od srpskog zahtjeva Sarajeva. Širenje na glavni grad BiH bio je obavezan uvjet za bosanske Srbe, a potpredsjedniku Nikoli Koljeviću je pozlilo kad je ugledao dejtonsku kartu. Demonstrativno su napustili Dayton ne potpisavši ništa, ali za sedam dana ih je okupio sabrani Milošević.

Ali unutar uspjeha Miloševićeve strategije leži fundamentalni problem: bosanski Srbi se još nisu pomirili s Daytonom. Vjerovatno ne bi bilo ni sporazuma bez Miloševića. Stvar je u tome što je za Pale Dayton nametnuti dogovor. Kombinira pristanak – bosanski Srbi su za prisvajanje zemlje počašćeni ratifikacijom Republike Srpske, feudom bosanskih Srba, proglašenim odmah nakon što se BiH izdvojila iz Jugoslavije u martu 1992. i postala jednim od dva glavna dijela post-dejtonske Bosne. Tako su bosanski Srbi, što nikog nije iznenadilo, stopirali skoro svako važnije pitanje implementacije. Iako je kooperativnije i umjerenije vodstvo (po standardima bosanskih Srba) proizašlo u obliku predsjednice Biljane Plavšić i premijera Milorada Dodika, većina bosanskih Srba nije zainteresirana za podjelu vlasti s muslimanima i Hrvatima. Ekstremizam se u političkoj kulturi bosanskih Srba nije umanjio. Svaka suradnja s Palama je proizvod velikog pritiska s vana.

PRINUDNI BRAK

Miloševićeva strategija bila je jedan ključ za američku balkansku diplomatiju. Drugi je bio stvaranje muslimansko-hrvatske federacije Bosne i Hercegovine, osnovane u martu 1994. kao drugog konstitutivnog dijela BiH uz Republiku Srpsku. Bosanski muslimani i Hrvati žestoko su se borili 1993., ali Washington je tražio da njihovo slavljeno primirje postane istinska suradnja. Nijedna druga opcija ne bi mogla biti protuteža bosanskim Srbima. Umjesto pokušaja postizanja trostranog dogovora (ili uključujući bosanske Srbe, četverostranog), SAD su pokušale dogovarati samo s dvjema stranama: Federacijom i Miloševićem.

Federacija se pokazala ključnom u pregovorima. Vojna saradnja je iznjedrila rezultate kada su srpske snage u zapadnoj Bosni poražene u augustu i septembru 1995. Što je potpomoglo postavljanje šahovske ploče za Dayton. Ali uspostavljanje barem privdnog povjerenja se pokazalo mučnim. Dvije strane su partneri samo na papiru. Do pravog početka Holbrookeove diplomatije, jedva se vjerovalo da bi Federacija ikako mogla postati moguća. Pokojni zamjenik pomoćnika sekretara odbrane Joseph Kruzel, u svom zadnjem izvještaju za Washington u augustu 1995, opisao je Federaciju kao „dogovoreni brak“ i upozorio da njena slabost može ukazati na „fundamentalni konceptualni nedostatak“ inicijative. Korištenje Federacije da se balansiraju Srbi „nije moguće jer se Hrvati neće boriti sa Srbima oko muslimana, [niti] će dozvoliti da muslimani imaju dovoljno oružja da se nađu u bilo kakvoj poziciji da izazovu Zagreb.“ Holbrookeov tim je savršeno dobro znao da čak ni „opremi i obuči“ program za formiranje muslimansko-hrvatskih oružanih snaga neće izbrisati ozbiljne sumnje oko postojanja Federacije.

Bez obzira na američke inicijative gradnje povjerenja, muslimani i Hrvati će surađivati samo dok to odgovara interesima i jednih i drugih. U svakom drugom slučaju će rado iskorištavati jedni druge. Republika Srpska se često navodila kao najizgledniji uzrok raspada Daytona. Ali najgori zločini međuetničkog nasilja od Daytona desili su se upravo među Hrvatima i muslimanima. Uspavani gorostas koji bi mogao oboriti Dayton nije Republika Srpska nego, u određenoj mjeri, Federacija formirana u američkoj izvedbi. Američka diplomatija je očuvala BiH cjelovitom krpeći je poput Frankesteinovog čudovišta.

PROGLAŠENJE POBJEDE

Clintonova administracija, naročito nakon što se uspjela prilagoditim, mogla je pokazati zavidne diplomatske vještine. Naprimjer, pomoću Bosne je pomogla ubrzanje širenja NATO-a tako je što je uvela Rusiju u IFOR. Sekretar odbrane William Perry i zamjenik državnog sekretara Strobe Talbott oprezno su pregovarali smještanje ruskih trupa pod direktnu komandu SAD-a, čak i dok je vrhovni američki general također bio zapovjednik NATO-a. Ovo je administraciji poslužilo kao dokaz da širenje NATO-a nije moralo biti anti-rusko.

Takva vještina, međutim, samo jača razočaranje oko onoga šta je moglo biti da se administracija držala vilsonijanskih principa. U određenoj mjeri, Clintonova administracija najviše podsjeća na prijašnju administraciju republikanskih realista – administraciju Richarda M. Nixona. Nixon je dospio u ured 1968. zahvaljujući tvrdnji o tajnom planu koji će zaustaviti rat u Vijetnamu. Clinton je također obećao da će zaustaviti rat u BiH, ali je odstupio od politike „lift and strike“ zastrašen potencijalnim izdacima i dozvolio da se rat nastavi.

Administracija je na kraju ipak intervenirala. Dvije izgubljene godine zbog njene zakašnjele realizacije svjedoče da je vlast poput mišića: korištenje je jača. Da se sve odigralo 1993., Clintonova administracija bi imala više utjecaja kod evropskih saveznika, ne manje. Ali, odlučili su stati 1993.  a vratili se manjkavom intervencijom 1995. Štaviše, oblik koji je intervencija dobila bio je daleko od retorike kandidata Clintona. Nakon što je „zalutao“ i postao odvažan, Washingtonu je nedostajalo materijala da ostane dosljedan svojim idealima multietničke tolerancije, liberalne demokratije i ukidanju agresije. Do 1995. administracija je sama sebe lišila prostora za manevriranje.

Mnogi se ježe od pomisli da je Dayton čin realizma a ne idealizma. Na taj se način Bosna posmatra kao okruženje anarhije u kojem se traži balans između srpskih tzv. hegemona i muslimansko-hrvatske federacije. Dayton je obuhvatio sve strane, napadače i napadnute, demokrate i demagoge – kako pragmatizmom tako i nacionalnim interesom.

Zahtjevi liberalizma su tokom procesa bili sasvim sporedni. Iako su održani izbori, oslanjanje na međunarodne institucije se za BiH pokazalo katastrofom. Najgori neuspjeh je pokazao UN. Ne samo da se UNPROFOR pokazao krajnje beskorisnim za vrijeme pokolja u Srebrenici, nego je prisustvo UN-ovih mirovnjaka zapravo produljilo rat odgađanjem intervencije sa Zapada.

Druga veća međunarodna instuticija uključena u bivšu Jugoslaviju – UN-ov sud za ratne zločine – dobila je još nejasniju ocjenu. Sud bi mogao biti jak samo onoliko koliko mu to dozvole velike sile, uprkos jakom vodstvu njegovog prvog tužioca, Richarda Goldstonea. Za vrijeme Dejtonskog procesa, UN nije dovoljno finansirao sud. Bez obzira i na NATO-ovo znatno prisustvo na terenu, do važnijih hapšenja je došlo tek hitnim pozivom američke državne sekretarke Madeleine Albright i britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka.

Na kraju, multietnička demokratija Bosne više ne postoji. Ostali su samo djelići tolerantnog, kosmopolitskog društva. Zapadu je nedostajalo volje da spriječi srpsku i hrvatsku agresiju, a opsesija samovlašću bosanskih Srba je odobrena u obliku stvaranja Republike Srpske. Čak je i nominalno jedinstvo BiH kao države samo privid. U stvarnosti se radi o poljuljanom odnosu Republike Srpske i Federacije. U odabiru svojih balkanskih partnera, Clinotnova administracija je učinila što je morala, smatrala je Tuđmana – poricatelja holokausta, autoritarijanca i šovinistu – saveznikom. Holbrookeova lična odbojnost spriječila ga je od rukovanja s Karadžićem, ali zahtjevi realpotlitike doveli su do toga da proguta svoje gađenje prema glavnom odgovornom za uništenje Jugoslavije, Miloševića, koga je ponekad prikazivao kao fascinantnog nitkova. U Daytonu je najviše tereta palo na stranu tlačenih, bosanske muslimane.

Churchill je upozorio da „princip samoodlučivanja… postaje zlokoban kada dolazi od onih u totalitarnim državama koje poriču i najmanji element tolerancije unutar njihovih granica.“ Vrlo je moguće da je govorio o Miloševiću i Tuđmanu. Ovi ljudi nisu poraženi Daytonom nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti suočavanja s prokletstvom ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih Srba nazove Republika Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je užasno. Daytonova suštinska logika počiva na vojnom balansu moći i slijedi etničku teritorijalnu podjelu – 51% muslimanima i Hrvatima, 49% Srbima – što odobrava srpsku agresiju. U Daytonu su SAD odbile podjelu 51-49; u jednom trenutku pregovora je američki tim dogovorio podjelu 55-45, ali je ona ubrzano povučena kada je Milošević saznao za nju.

Liberalni elementi Daytona – centralna vlada za BiH, suđenje ratnim zločincima, vraćanje izbjeglica na njihova ognjišta i reafrimacija vrijednosti civilnog nacionalizma – ostat će beznačajni ukoliko se ne pokaže spremnost da se oni realiziraju. Vojska je odbila preuzimanje odgovornosti za provođenje dejtonskih odluka, prihvatajući da to može samo vlast. U izbornoj godini, Clinton nije imao snage vršiti pritisak na Pentagon zbog kažnjavanja kršenja Daytona. Tako je, u početku, budućnost Daytona prepuštena u ruke ljudi koji su učinili sve da spriječe američku inetrvenciju: vojnim vođama poput admirala Leightona Smitha, zapovjednika NATO snaga u BiH, koji je IFOR-ove odgovornosti shvatao što je uže mogao. U svom prvom većem medijskom obraćanju, Smith je za TV Pale izjavio kako „nije imao ovlasti nikoga uhapsiti“. Karadžić je prošao kroz NATO-ove punktove. Možda se najsvirepiji događaj desio u martu 1996 kada su ubice, bosanski Srbi, istjerali iz domova svoju braću bosanske Srbe koji su živjeli u pregrađu Sarajeva i zapalili njihove kuće kako bi ih spreiječili da ne odaberu život pod kontrolom muslimana. Zanemarujući duh i autoritet Daytona, Smith je naredio IFOR-ovim vatrogasnim kolima da ostanu u svojim stanicama.

Stvari su se poboljšale kroz proteklu godinu, s brojnim hapšenjima ratnih zločinaca i unapređenjem generala Clarka – američkog vojnog zvaničnika s možda najvećim ličnim udjelom u uspjehu Daytona – na poziciju zapovjednika NATO-a. I uz to, registar provedbi je razočaravajući. Repatrijacija nekih od tih izbjeglica koji su dovoljno hrabri vratiti se kući bi vratila nešto od stare heterogenosti Jugoslavije. Suđenja ratnim zločincima, naročito onima u vrhu zapovjednog lanca, također su neophodna. Administracija spremna riskirati cijenu intervencije u ime realizma mogla bi poduzeti iste rizike za dugotrajniji liberalizam.

U svojim memoarima, Holbrook može objasniti etničko čišćenje BiH samo priznajući „da u svijetu postoji pravo zlo“. Kao neko ko čak nije bio u vladi u maju 1993., Holbrooke se najviše približio priznavanju posljedica zapadnjačke pasivnosti i prešućivanja pred licem genocida. Njegove kolege uglavnom nisu progovarale. Dok se nekolicinu njih može osloboditi odgovornosti, Clintonova administracija ima svoje zasluge. Preduzeti politički rizici bili su ozbiljni. Kad su se odlučili baviti Bosnom, njihova taktika se pokazala vještom. Christopher i Holbrooke bili su odlučni u Daytonu. Ali odluka da se tako dugo drže po strani, zakašnjela odluka o intervenciji, i prihvatanje etničkog čišćenja mora također ići na račun administracije. Njezine vilsonijanske pretenzije ostaju nemoguće koliko i smatranje Bosne vanjskopolitičkim uspjehom.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
/thebosniatimes.ba/

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close