Teroristička “internacionala”

Puno se, ako ne čak previše, stvari koje se moraju prokomentirati događa u veoma kratkom vremenu. Novo izdanje francuskog časopisa “Charlie Hebdo” pojavilo se u prodaji s naslovnom stranom na kojoj je karikatura poslanika islama kako plače uz natpis: „Sve je oprošteno”.

Njemački desničari

“Drago nam je što smo to uradili i sretni smo zbog toga. Bilo je teško i komplikovano sastaviti naslovnicu, jer je trebala izražavati nešto novo, nešto što se odnosi na događaje koje smo prošli”, rekao je glavni urednik Gerard Biard, koji se kritičnog jutra, neobično, nije pojavio na poslu.

Ovo izdanje trebalo je, umjesto uobičajenih 60.000, imati tri miliona primjeraka, ali je na kraju ispalo pet (miliona) – uz milion pretplata – a poznati listovi poput “Washington Posta”, “Frankfurter Allgemeinea”, “Corriere della Sera” i “Guardiana”, prenijeli su spornu karikaturu. Osim toga, digitalne verzije dostupne su na španskom, arapskom, francuskom i engleskom jeziku, dok je italijanski “Il Fatto Quotidiano” i turski “Daily Cumhuriyet” (potonji bez najspornije karikature) na svojim stranicama printali ovo izdanje francuskog časopisa. Francuska je mobilizirala 10.000 vojnika radi jačanja sigurnosti u najkritičnijim područjima i oblastima, tako da hiljade policajaca štiti isključivo jevrejske škole.

Trebalo bi puno više prostora da se popišu svi apsurdi ne samo poimanja slobode, satire i sistema sigurnosti europskih zemalja, a još više o svim apsurdima koji prate prošlonedjeljna događanja u Parizu, da se, zaista, nemamo namjeru njima baviti. Rado bih prokomentirao ponašanje četrdeset europskih i svjetskih “lidera” i njihovih pobočnika, te neprisustvo bosanskohercegovačkih, posebno bošnjačkih nacionalnih lidera na skupu u Parizu. Nasreću, to su već učinili mnogi prije mene ocjenjujući prve „krajnje licemjernim”, a propust drugih opasnim diplomatskim promašajem kojim je Bosna i Hercegovina propustila priliku da pošalje nekoliko značajnih poruka. Prije svega „da je čvrsta na putu borbe protiv svakog oblika terorizma, ali i da je demokratska zemlja koja drži do ljudskih prava”. Ovako, šutnjom, ne samo da smo “prepustili šačici nekih fanatika da nameće svoje fundamentalističke stavove”, nego smo, htjeli-ne htjeli, neodabiranjem svrstavanja na jednu, odabrali biti svrstani na drugu stranu.

Činjenica je da je od prošlosedmičnog napada na redakciju lista “Charlie Hedbo” i drame s taocima u jevrejskoj prodavnici u Parizu registrirano više od 50 antimuslimanskih incidenata samo u Francuskoj, saopćio je portparol nadzornog tijela Centralnog vijeća muslimana u Francuskoj. Među ovim incidentima registrovana je 21 pucnjava ili bacanje neke vrste eksplozivnih naprava na islamske građevine, kao i 33 prijetnje. Mnoštvo antimuslimanskih incidenata i provokacija bilježi se i u mnogim drugim europskim zemljama.

Boko Haram u Nigeriji izvodi stravične napade (AFP)

Pojava PEGIDA-e (Patriotische Europaer gegen die Islamisierung des Abendlandes), njemačkog desničarskog političkog pokreta protiv onoga što oni nazivaju „islamizacijom zapadnog svijeta”, osnovanog prošle godine u Drezdenu s ciljem javnog pritiska prije svega na njemačku vladu. Na prvim velikim demonstracijama u organizaciji ovog pokreta pojavilo „samo” 25.000 ljudi, nasuprot kojih je ustalo 100.000 protivnika i pokreta i njihovih ciljeva. Međutim, podatak da je, u međuvremenu, PEGIDA registrirana i u Švicarskoj (sa tendencijom širenja na neke druge zemlje), počinje podsjećati na događanja iz druge polovine 20. stoljeća. Naime, sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Europi, pa i u svijetu, naporedo su djelovale dvije (ne)zvanične terorističke organizacije koje su kolokvijalno – a kasnije i formalno – nazvane, respektivno, „crvenom” i „crnom internacionalom”. Činjenica koju svakako treba spomenuti je da te dvije organizacije nikada nisu ratovale jedna protiv druge, nego su njene žrtve bili neki političari, ali u najvećem broju nedužni ljudi. Kasnije će se ispostaviti da je među njima bilo tako malo razlika da ih je bilo teško uopće razlikovati.

Činjenica da takozvani El-Kaida i ISIL nedvojbeno djeluju kao da funkcioniraju kao da su rukovođeni iz jednog centra, po uzoru na vojničke sisteme, te da imaju sve karakteristike globalne organizacije koju bismo, u prethodnom kontekstu, mogli nazvati nekom vrstom „internacionalne”, pojava njenog antipoda – ali i razvoj događanja (solidariziranje, organiziranje i nastavak kampanje vrijeđanja muslimanskih vjerskih osjećaja, kao i reakcije spomenutih organizacija koje se pozivaju na zaštitu islama) – nažalost, ukazuje na vrlo izvjesno nespokojnu, da ne kažem krvavu skoriju budućnost.

Zaslužuju Fatihu

Surovo i brutalno pogubljenje francuskih novinara i karikaturista te talaca, otmice i napadi na objekte javne upotrebe, od džamija do novinskih redakcija, reakcije zvanične europske desnice, te sinteze i analize uzroka i posljedica, nekako su odvukli pažnju svjetske javnosti od po broju žrtava neuporedivo strašnijih, po izvršiocima neshvatljivijih događanja – naprimjer brutalno pogubljenje 2.000 žena, djece i staraca u Nigeriji (Boko Haram), o desetogodišnjoj Spozhmai koju je brat – talibanski zapovjednik – natjerao na samoubilački napad (koji se, srećom, nije dogodio ali samo zato što prekidač na prsluku sa eksplozivom nije radio), ali zato na drugom kraju svijeta, ponovo u Nigeriji, jeste: u samoubilačkom napadu desetogodišnje djevojčice poginulo je 20, a povrijeđeno 18 osoba (sa tendencijom da broj žrtava bude i veći). Sjećate li se da je nedavno u Peševaru, u Pakistanu, brutalno pobijeno više od 150 ljudi, uglavnom djece?

Zašto te žrtve – ubice se također slove muslimanima – ne zaslužuju ni minutu šutnje, ni Fatihu, ni pamćenje, ni sjećanje, a kamoli reakciju svjetske javnosti u vidu makar četvorice, ako već ne četrdeset lidera i zvaničnika u protestnoj šetnji?

Autor: Edin Urjan KUKAVICA –  avaz.ba