Džamije u beogradskom Zemun polju više nema. To jest, ostalo je pola, sa izgledom da će odred žandarmerije neke naredne noći, možda baš na Bajram, naletiti da, minirajući ostale privatne objekte, poruši i ono što je ostalo od sirotinjske muke muslimanskih prognanika sa Kosova.
Svakom sa dva grama mozga je jasno da su razbojnici odavno prestali visiti na krstovima, već da krstovi vise na razbojnicima. Ali ne samo krstovi. Helem, nejse. Jedan od najzanimljivijih i najzagonetnijih odlomaka u istoriji ljudskog svetopisamstva, a ujedno i najkreativnijih književnih sakralnih izražaja svakako jeste onaj kur’anski odlomak u kojem Al’lah, odnosno Bog, veli: “Mi nismo stvorili nebo i zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje, ali mi to ne činimo.” (El-Enbija, 16-17). Možda je nekada umno, “poigrati” se svetopisamskim riječima. Šta ako se Bog zaista zabavlja i ako njegovo nezabavljanje zapravo jeste jedna vrsta, uslovno rečeno, zabave? Ako bismo ulazili u suštastvena tumačenja srpskih riječi, onda “zabaviti” proističe iz “baviti”, odnosno, zabaviti se, ili zanimati se nečim. Drugim riječima, Bog nije stvorio svijet da se njime “zanima”, poput scenariste latinoameričke sapunice, odnosno, da se njime, vulgarno rečeno, bavi poput gospodara lutaka. Ili latinoameričkog diktatora.
Tu se islamsko svetopisamstvo, može biti, sreće sa hrišćanskim, u kojem inkarnirani Božji logos, Isus Hristos ne ostaje vječno na svijetu da se njime bavi, da ljudi ne bi bili robovi te informacije, odnosno potrebe pokoravanja nečemu svemoćno opipljivom, umjesto onome što je apostol Pavle nazvao silom Božjom koja se “u nemoći pokazuje savršena”. (2. Korinćanima, 12:9). Nemoći “u porugama, u nevoljama, u gonjenjima” (2. Korinćanima, 12:9), koja savršeno korespondira jevanđeoskoj empatiji prema gladnom koji je nahranjen, žednom koji je napojen, golom i bosom koji je odjeven, zatočenom kojeg su prijatelji obišli (Matej, 25, 37-38) i koji je lice samoga Boga.
U svemu tome, rušenje “nelegalne” džamije u beogradskom Zemun Polju predstavlja višeslojnu i višestruku antisvetopisamsku bestijalnost. Ostavimo sada na stranu što većinski, kako sebe ubjeđuje, religiozna pravoslavna država teroriše nekoliko stotina muslimana koji su sa Kosova izbjegli od arbanaškog šovinizma jer nisu bili “dovoljno” njihovi, da sada ne bi bili dovoljno “naši”. I time se iživljava nad nemoćnom i bespomoćnom manjinom čija džamija ne može ugroziti nikoga. U isto vrijeme jedan od prvaka te države, jedna od lutaka, koju Bog, prema jednom od svetopisamskih tekstova, nije stvorio za igranje, vodi borbu protiv Darvina u školskom programu srpskih škola. Da. Muamer Zukorlić, dok na svojstven način nestaje džamija onih koji su u dalekom Zemun Polju “neodjeveni”, “zatočeni” i, zbog šovinističke neljudskosti, bačeni u državnu, šovinističku, tamnicu usamljenosti, brani nenaučni i šovinistički kvazipravoslavni šovinizam ludaka (ili luTaka), koji obnavljaju “dušanovo Carstvo”. Evolucije nema jer je “narod” tako odlučio, pa bi, shodno tome, trebalo da postupi i država, jer ako se s njom dogovoriš, sve ima da može.
Od postrojavanja nove handžar divizije u Novom Pazaru, pa do mogućnosti da sutra iz nekog kalupa izliješ novu beogradsku džamiju. Ugrađen u sve moguće prilive novca koji u tome slučaju sljeduju naravno. Jer samo se po sirotinji može pišati. Ako tome pridodamo činjenicu da je Sveti arhijerejski sabor SPC na svom nedavnom zasjedanju ključne episkopije popunio kadrovima preko kojih se ogromni uticaj i moć vraća u ruke nekadašnjeg, po ljubavi prema djeci i omladini, poznatog Vasilija Kačavende, onda je jasno da nam predstoje (ne)viđeni šovinistički i idiotizirajući igrokazi.
I eto zašto u odbranu prava nekolicine muslimana Zemun Polja nije stao gotovo niko sa bitnom funkcijom. Ne uklapa se u igrokaz. Onaj u kojem su zaista gladni, žedni, goli i bosi uvijek najslabija karika. I u kojem bi i sasvim legalizovana džamija (i bilo šta što ne služi svrsi političkog demonizma), radi nekog razloga, mogla da ode pod bager. Jer od njih niko nema koristi, osim da budu statisti u jednoj te istoj demonskoj predstavi izigravanja pobožnosti, odnosno marketinški dekor onih koji će ih sutra, po potrebi, pobacati u smetljišta i masovne grobnice. U sjećanje mi uvijek dođe nekadašnji premijer Federacije BiH, Nedžad Branković i njegov čuveni odgovor na novinarsko pitanje, kako je on, multimilioner, uspio kupiti stan od 200 kvadrata certifikatima koji vrijede 500 KM (250 evra). “Po zakonu!” Neviđen je grijeh, očigledno, iz vizure države i njenih kupljenih religijskih ideologija, pomisliti da je čovjek nastao od majmuna. Budući da je jasno ko ima “mandat od Boga” da ljude pravi majmunima.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
srpskacafe.com
